labrador sa zelenim očima

Rano ujutro, prije nego sunce u potpunosti oblikuje kuglu na obzoru, netko je žustro zalupao na metalni dio vrata. Odzvanjao je zvuk kroz tišinu, poput jeke dozivanja. Još napola sklopljenih očiju, sljepljenih od nakupina očne sluzi u krajevima, naglo se ustala iz topline kreveta i potrčala otvoriti. Iznenadila ju je kiša na obrazu. Ulijevala se čineći lokve ispred njenih stopala zavučenih u papuče. Morala se svom snagom tijela osloniti na dovratak, boreći se s vjetrom. Ispred sebe je ugledala čovjeka u maskirnoj odori, mokrog do kože. Pramenove kose, zalijepljene na čelu, odmicao je lijevom slobodnom rukom, kako bi ih omeo da kanaliziraju slapove kiše preko očiju.
"Ljepotice, pozdravljaju te s terena i šalju ti ovog psića. Pronašli smo ga napola mrtvog, izgladnjelog u šumarku blizu naših položaja. Rekli su mi da ti ga donesem. Bilo mi je usput. Idem vidjeti ženu i djecu. Gotovo sam zaboravio kako mi sinovi izgledaju. Svaki put se iznova iznenadim koliko uspiju narasti dok ja dođem." - namrštio se i promrmljao sebi u bradu "Prokleti rat. Djeca mi rastu ko siročići, bez ćaće, sami s materom."
"Marko", nasmiješila mu se još omamljena snom, i ona sve više mokra i drhtava, "proći će to Marko, znaš da to i jest za te tvoje male anđele, za njihovo sutra bezbrižnije od ovog našeg danas. Pa i moj je otac s tobom."
"Draga moja, nema dana da te ne spomene. On je i pronašao ovog žutog labradora. Pogledaj, ima tako svijetlo zelene oči, kakve nikad nisam vidio kod psa. Kao da su ljudske."
Uzela ga je u naručje i pomakla se s vrata kako bi načinila prolaz do kuhinje.
"Uđi, popit ćemo barem kavu. A imam i malo domaćih kiflica sa pekmezom od šljiva, to je onaj što smo ga prošle jeseni spravljali zajedno, tvoja žena i moja majka."
Nije ušao, odmahnuo je rukom, kao da želi otjerati neku tešku, pretešku misao i nestao iza kišne zavjese. Razumjela je.
Vratila se u kuću noseći u naručju Medu. Kako mu je brzo pronašla ime. Ne zato što je umiljat, nego što je bio težak i mišićav, masivan, a još malen. Znala je kako će izrasti u golemog i snažnog psa.
U sobi koja je služila za odlaganje mnoštva bespotrebnih stvari pronašla je davno odbačeni krevetić za lutke, stavila u njega vestu punu rupa u tkanju i utoplila psa. Došla je u iskušenje osušiti ga fenom, ali je odustala. Probudila bi cijelu kuću. A, prerano je za to. Pas je, osjetivši se zaštićen, zaspao. Ona se uvukla ispod teške perine i opet utonula u san. Činilo joj se da je u daljini čula zvuk rafalne paljbe. Naučila je ne osvrtati se na to.
****
"Kad protrči ispod prozora, zatrese se pod ispod njega. Ma kakvu ste to beštiju odgojili? Kakav je to pas žute dlake i zelenih očiju?" - stalno je prigovarala susjeda.
Nije on njoj smetao, nego je imala potrebu stalno nešto prigovarati. Davala je ona njemu ostatke od večere i kosti iz juhe. Nikad ništa ne bi bacila za što je mislila da će njemu predstavljati užitak. Medo je ipak najviše volio punjene paprike. To mu je bila omiljena ljetna poslastica. Kad su ih pravili, morali su i njega računati kao gosta na ručku. Inače bi glasno izražavao ljutnju i negodovanje, ako bi osjetio miris pečenih paprika punjenih mesom i mirodijama, pa sve to skupa zapečeno u umaku od svježih rajčica, a ne bi mu se odmah nakon kuhanja našle u njegovoj zdjelici. Bio je lud za time.
"Ženo moja, ti uvijek nešto prigovaraš, ma, ostavi se psa, pusti ga na miru. Bila si sretna kad sam im ga donio, ono za vrijeme rata, jer si se osjećala sigurnije dok me nije bilo. A sad ti smeta. Pa morao je porasti. Nije mogao uvijek ostati onako mali" - veselo je Marko kontrirao svojoj ženi.
Bio je kolovoz, ljeta gospodnjeg 1995. U kući njenih roditelja okupilo se društvo na ručku, dan prije njenog odlaska na studij. Ma zapravo, proslavljali su majčin rođendan, no ona je potiho u sebi znala da je majčin rođendan samo fasada, sve je ovo njoj u čast. Ponosni roditelji htjeli su joj olakšati odlazak.
Medo je trčao po dvorištu, nervozno, kao da zna.
Nikad ga ona nije pomilovala od kad je porastao, nikad uzela za povodac i prošetala. Bojala se tog nježnog psa, bojala se njegove veličine i snage. Mislila je kako ga ne bi znala obuzdati. A voljela ga je toliko da je svaku večer preko prozora svoje sobe, samo uz svjetlost mjesečevih srebrnih niti, pričala s njim. Bila je uvjerena da je razumije, da shvaća sve što mu govori. I tako je to trajalo godinama. Mali noćni razgovori preko prozora. Čak i kad su se od hladnoće mrznule usnice. Ona mu je pričala. Pričala mu je o sebi, o svojim neslavno propalim ljubavima, o čežnjama, o prošlosti i o snovima. Nitko je nije tako dobro poznavao kao on. Zelene dubine njegovih očiju, zurile su u njene. Sve dok bi njen glas tiho, šapatom, dopirao s prozora on je nepomično stajao i odobravao ili zamjerao neke njezine postupke. Slala bi mu katkad poljupce, kao plišanoj igrački. Zaista, voljela ga je. A, sad se bliži trenutak njenog odlaska.
"Ma zar si opet pravila punjene paprike? - pitao je njen otac majku. "Pa više ugađate tom psu nego meni" - podbadao je s osmjehom. "A gosti, mogli smo barem danas počastiti ih s nečim egzotičnijim."
"Dat ću ti ja egzotičnost, po glavi. Ti kao da ne znaš da si pripremio hobotnice ispod peke. Pa me zezaš." - primakla mu se i utisnula pred svima, poljubac u čelo.
Gosti su komentirali s odobravanjem najavljeno, a i poljubac.
Razišli su se tek kasno navečer, nešto iza ponoći. Iza njih su ostali neraspremljeni stolovi poredani u dvorištu.
"Pospremat ćemo ujutro"- rekla je majci.
"Draga moja, ti znaš da ja ne mogu ostaviti sve ovako, do sutra. Ti lezi, jer se moraš odmoriti za put, a ja ću to sve za čas."
Dvije su žene ispod svjetlosti što je dopiralas ulice, odnosili tanjure i čaše u kuću. Skrivale su jedna od druge, poneku suzu što bi iznenada kapnula niz lice.
Za manje od sat vremena nestao je svaki trag da se pod okriljem noći, u dvorištu, nešto slavilo.
Zavalila se u pletenu stolicu, sa cigaretom u ruci i promatrala nebo. Nikad nebo nije tako osuto zvijezdama kao kad odlazi kolovoz. Blješte. Konstelacije su im tako savršeno jasne, da je sanjarenje uz njihov razmještaj vrhunac romantičnosti ljetne noći.
Labradorove oči svijetlile su u mraku. Prišao joj je i sjeo ispod njenih nogu. Imala je jedna potpuno nedamski običaj, staviti noge podignute, na drugu stolicu, nasuprot one na kojoj sjedi.
Osjetila je želju zariti dlanove u njegovu kratku dlaku. Te su noći pričali do svitanja.
****
"Došla si draga" - ushićeno je ponavljala majka, grleći je.
"Jesam, i još nosim vijest da sam uspješno završila prvu godinu. Imam još samo jedan ispit, ali sam godinu dala i na jesen upisujem novu." - pričala je istovremeno spuštajući putne torbe na pod.
"Tata" - viknula je kad ga je ugledala u blagovaonici i poletjela mu u zagrljaj.
"Draga moja, čestitam. Znao sam ja da sam odgojio pametnu kćer."
uskoro je došla i susjeda i Marko, pa su uz kavicu i kolače razmijenili sve impresije i sve novosti. Kuća je odzvanjala veselim glasovima. Vani su rasprskivači natapali travnjak i davali privid svježine.
Odjednom, ona pogleda oko sebe, tražeći nešto.
"Što ti je, mila?"
"Zašto ne čujem Medu? Obično laje. Laje svaki put kad se netko približava kući. A, ja sam došla već odavno, a on nije ispustio ni glasa. Nije ni dotrčao, a morao je osjetiti ako ništa, onda moj miris. Psi valjda ne zaboravljaju svoje vlasnike." - u njenom glasu se mogla osjetiti tuga.
Tajac. Muk. Neka teška tišina nadvila se nad stol. Zrak je postao gust. Težak. Opor.
"Nemojte, okolišati, samo mi recite istinu" - hladno je procijedila kroz zube. Lice joj je bilo tako lijepo, kao lice neke srednjovjekovne slikarske muze, naslikano pastelnim bojama. Blijedo i ponosno. Oči tamne i sjetne. Usne napućene kao kad dijete puše kroz obruč, praveći balone od sapunice.
Otac je zagrlio.
"Znaš li onog dječaka iz susjedstva, onog što uvijek hoda cestom, čak i za najvećih vrućina? Viđala si ga često. Znao je doći, zatražiti kruha i sira, umoran od šetnje i gladan. Znaš kako se nitko nije brinuo za njega, onako bolesnog. Siromašnog duhom. Jednog popodneva, otvorio je vrata dvorišta i pas je izašao na ulicu. Sam. Valjda ga je ponio privid slobode ili je ugledao nešto zanimljivo, tek nije ga bilo cijela dva dana. Mislili smo, vratit će se kad ogladni. Na kraju se i jest vratio. Dovukao se teško dišući, a sva je snaga iz njega nestala. Polegli smo ga na travu. Ne želim se sjećati njegovog pogleda. Oči su mu bile pune suza. Kao ljudske. Kopnio je na očigled. Iz usta mu je curio bjeličasti mlaz. Liječnik je rekao da mu nema pomoći, pojeo je otrov za štakore, ne znajući da to nije hrana. Zbog naše silne ljubavi i pažnje, okrilja doma, izgubio je instinkte za preživljavanje u divljini.
Morali smo pozvati Marka.
"O, Bože" - tiho je prostenjala. "Nije valjda Marko..."
"Trebalo je pet metaka. Toliko je želio živjeti. Toliko je još u njemu, umirućem, ostalo snage."
Znala je ona da to nije istina. Znala je da je Marku drhtala ruka i da nije mogao pogoditi srce. Zbog toga mu je trebalo pet metaka.
U nosnicama je osjetila miris punjenih paprika, a ispred očiju joj proleti slika kolovoškog neba osutog zvijezdama.

Aries