jamac za kredit
subota , 14.04.2007.Sinoć me iz blaženog sna probudilo zvono mobitela. Poželio sam ga baciti u kantu za smeće i zaboraviti kako izgleda. Poželio sam nastaviti spavati i ne osvrtati se na nesnosan zvuk. Moja draga se ustala i donijela mi ga, premda to od nje nisam tražio. Valjda ni ona nije mogla podnijeti uporan zvuk iz te male naprave. Jedva sam otvorio oči. Nepoznat broj. Poželio sam se ne javiti. No, razum mi je slao oprečne signale. Možda je nešto jako važno, čim zovu ovako kasno. Imam ružno iskustvo s kasnonoćnim pozivima koji za cilj imaju objavu ružne vijesti, nečije smrti ili nesreće. Stresao sam se i javio se.
Sdruge strane začujem poznati glas, S. me pitala spavam li. Ma ne, ne spavam, u ova doba samo luzeri spavaju, a pravi frajeri lumpuju petkom navečer. Naravno da spavam. Imao sam naporan poslovni tjedan i spavam.
Ono što je uslijedilo, izazvalo je naglo buđenje i otrježnjenje. Znaš, zovem te jer mi treba jamac za kredit. Kupujem to i to i zaista mi treba netko sa stabilnim prihodima. Ja imam životno osiguranje, kao jamstvo, no formalno mi treba i jedan jamac.
Jamac, samo formalno. Onaj dio pravnika u meni, sledio se od te konstatacije. Ne postoji samo formalni jamac. Biti jamac znači sklopiti pravni posao koji sa sobom vuče neke konzekvence, neke obveze. A te obveze nisu ni malo formalne, nego vrlo realne. Poznajem jedan određeni broj ljudi koji vraćaju tuđe kredite. I nekako mi se čini, kako u tome nema forme. Samo goli sadržaj. I minus na tekućem računu. I dolazak na crnu listu banaka.
Dogovorio sam sastanak za sutradan i vratio se u krevet. Osjetio sam slastan i bolan ugriz savjesti. Ja sam jedan od onih koji inače nesebično pomažu ljudima. Ja sam jedan od onih koji jako rijetko biva uvjeren da su ljudi spremni brojne usluge uzvratiti. Češće se prave ludi. Još češće su sebični. Ali, ja ipak uporno mislim, dobro je činiti dobra djela, onako načelno govoreći. Savjest me počela sve jače peći, jer je u meni sve više rasla odluka da ne budem jamac. Što je moja odluka bila čvršća, to sam jače osjećao i hladnoću i mogućnost gubitka prijatelja, rušenja jednog lijepog odnosa koji je građen nekoliko godina.
Zapravo, ta moja odluka nije hirovita. I nije rezultat straha. Rezultat je situacije u kojoj se trenutno nalazim. Jer nalazim se pred odlukom o dizanju vlastitog kredita, jedne veće svote koju želim uložiti u nešto o čemu već jedno duže vrijeme kalkuliram. Osim toga, netko meni jako blizak, gradi kuću, riješava stambeno pitanje i osjećam kako moram biti pripravan pomoći tu, gdje mi je važnije.
Biti jamac nekome, znači smanjiti svoju kreditnu sposobnost i dovesti se u situaciju, da u trenutku kad ja budem išao osobnom bankaru, moram sa sobom povesti i jednog sudužnika. A taj scenarij mi se nikako ne sviđa.
Jako sam zahvalan u životu, za puno stvari koje mi je sudbina namijenila. Jučer sam pješačio sedam kilometara, po vrućini, po suncu, kako bih svojoj majci odnio ribu koju voli. Bilo mi je vruće u odijelu, naporno nakon posla, ali sam nastavljao hodati (nisam htio zbog privremene nemogućnosti korištenja automobila propustiti ručak s njom koji sam joj obećao) i govorio sebi kako je veliki blagoslov moći hodati. Sretan sam čovjek, imam obitelj, posao u struci, ispunjen dan, zdravlje koje mi se svakim danom čini sve važnije. Zahvalan sam na tako običnoj stvari, o kojoj inače ne razmišljamo, zahvalan što mogu hodati. Pa onda hodam, kad kod imam priliku.
Zahvalan sam i na tome što radim, što uopće imam priliku i mogu raditi, te na tome što mi je posao adekvatno plaćen a primanja redovita. Velika je i dragocjena to stvar danas.
I zbog toga me grize savjest. Jer S. nije u takvoj poziciji kao ja. Zapravo, nije ni u lošoj. I ona i muž rade, ali njihova je obitelj brojnija.
Zastao sam na trenutak. Razmislio o ovome o čemu pišem i došao do biti stvari. Grizem se jer žeim svoje interese i potrebe staviti ispred potrebe da pomognem drugome. Grizem se jer su moji porivi sebični, egoistični. Grizem se jer ne želim sebe dovesti u situaciju da moram vraćati tuđi kredit ili tražiti jamca. A obje su mogućnosti moguće.
Ja sam jedan od onih koji nikada nije naučio reći "ne", čak i kada je to jako želio. Uvijek sam mislio, ako kažem "ne" povrijedit ću ljude, vratit će mi to sudbina nečim lošim, vratit će mi se to moje "ne" s kamatama.
I na kraju balade, evo me ispred računala, bez konačnih odgovora. Evo me stješnjenog između svoje savjesti i želja. Evo me zbunjenog, a mene baš i nije lako zbuniti. Evo me, zatečenog.
Mislim kako se nešto u meni buni protiv Ariesa kojeg su do sada puno puta iskoristili, a on je svjesno pristao na to. Mislim kako se nešto u meni buni protiv Ariesa koji je vjerovao u prijateljstvo, a puno puta su ti isti prijatelji u odlučnim situacijama svoje interese stavili na prvo mjesto. Mislim kako se sve u meni buni protiv mene, kao čovjeka koji svoje dugove vraća stostruko, koji je ljudima zahvalan i za najmanju sitnicu, a koji nikada nije doživio da se njegove usluge vrate i cijene onoliko koliko bi objektivno trebalo. Bleee...Nešto se u karakternom ovnu buni protiv činjenice da sam puno puta bio ovca. Svjesno. Jer sam želio biti dobar čovjek.
Jedno posve novo pitanje, nameće se samo od sebe. Jesam li manje dobar čovjek, ako u određenim situacijama kažem "ne", ako je to "ne" opravdano?
A opravdano je iz više razloga. Jedan od njih je i činjenica da danas na tržištu ima veliki broj kredita koji se mogu dobiti i bez jamaca. Uz neka druga sredstva osiguranja. I sam sam digao upravo takav kredit. To je jedna posve nova priča, prije tri godine bila mi je hitno potrebna jedna svota novca koju sam želio darovati dragoj osobi koja nije mogla dignuti kredit (znači nisam ga dizao za sebe), pronašao sam jamca uz dogovor, da kad on bude dizao kredit ja svoj kredit moram zatvoriti, odnosno vratiti, kako bi njegova kreditna sposobnost bila veća. Dogovor sam ispoštovao, kredit sam zatvorio novim kreditom isti dan kad je to od mene traženo, na način da sam digao kredit bez jamaca.Koji je inače nešto nepovoljniji glede kamata. Pošteno. Tada sam shvatio kako je najbolje, ne biti jamac i ne tražiti od nikoga takve usluge. Jer postoje i drugi načini. Nešto skuplji, ali jednostavniji.
I opet se pitam, jesam li manje dobar čovjek ako danas kažem "ne" i uputim S. da riješi svoj problem na drugačiji način? Onako kako ga ja rješavam. Kreditom bez jamaca. Uz recimo, osiguranje života za vrijeme dok kredit traje.
Hoću li zažaliti zbog toga?
Ili ću još jednom svjesno reći bleee...
Aries
komentiraj (30) * ispiši * #
Stella Artois
ponedjeljak , 09.04.2007.
Neke su stvari čarobne. Pivo je piće koje se proizvodi gotovo svuda u svijetu i ima brojne poklonike, no između svih tih vrsta postoji jedna koja se izdvaja kako kvalitetom, tako i pričom koja je obavija. Usprkos različitim mišljenjima i ukusima, po meni je samo jedna pivska kraljica. Stella Artois. Nekako je umjetnička, profinjena, a osobe koje je piju nikako ne mogu zamisliti kao masne, debele pivopije sa ogromnim trbuhom. Ja nisam pasionirani ljubitelj piva, niti se mogu nazvati poznavateljem, više sam ekspert za vina i to crna, ali me Stella Artois još odavna fascinirala, pa dio te fascinacije nosim i danas.
Sve je počelo davne 1366. godine u Belgijskom gradiću Leuvenu kada je osnovana pivovara Den Horen. Gotovo jedno stoljeće poslje u gradiću je utemeljen Univerzitet (koji je jedan od najstarijih katoličkih univerziteta koji i danas postoje u svijetu) pa su brojni studenti iz svih krajeva svijeta imali prigodu isprobati pivo po kojem je Leuven bio tako poznat. Nakon nekog vremena univerzitet postaje najznačajniji pokrovitelj pivovare. Početkom 18. stoljeća uz Leuven se veže ime Senastiana Artoisa koji pobjeđuje na natjecanju pivara i dobija titulu "Master brewer of Den Horen" nakon čega 1717. godine i pivovara mijenja ime u Artois Brewery.
Ime kakvo danas nosi dobiva 1926. godine, kada se za Božić stvara novo specijalno pivo nazvano Stella prema latinskoj riječi za zvijezdu.
Originalna pivivara je uništena u zračnoj invaziji za vrijeme prvog svjetskog rata.
Leuven je gradić koji se nalazi 20 kilometara istočno od Brisela, gradić iz čijeg svakog kutka izbija dašak tradicije, gradić poznat po gotičkim građevinama i crkvi Svetog Petra u kojem visi slavna "Posljednja večera" Therrya Boustsa. Također važno je spomenuti kako je za vrijeme bombardiranja u prvom svjetskom ratu uništen gotovo cijeli gradić pa tako i velika knjižnica unutar zgrade univerziteta sa više od 300.000 knjiga, a za vrijeme drugog svjetskog rata ironično, ponovilo se uništenje ovaj put 900.000 rukopisa i knjiga.
No vratimo se na pivo i poseban ritual koji započinje posebno oblikovanom čašom "Chalice glass" koja podsjeća na kalež u katoličkoj tradiciji. Prvi korak je uvijek purifikacija odnosno čišćenje i ispiranje u hladnoj vodi kako bi staklo postiglo istu temperaturu kao i pivo. Zatim drugi korak koji se naziva žrtvovanje, jer se prve kapi iz pivskog spremnika nikada ne hvataju u čašu. Tekućina se sipa tako što se čaša drži nagnuta pod kutem od 45 stupnjeva kako bi pjena bila adekvatna količini tekućine, odnosno kako je ne bi bilo ni previše ni premalo. Čaša se pri tome okreće i polagano uspravlja. Zatim se brzo odmiče kako zaostale kapi ne bi kapnule u čašu, jer one u doticaju sa zrakom oksidiraju i mijenjaju okus pivu. Višak pjene odnosno krupni mjehurići sa vrha čaše uklanjalu se "rezanjem" metalnim nožem. U konačnici visina pjene mora odgovarati debljini dva prsta. Posljednji korak je uranjanje čaše u hladnu vodu i posluživanje.
Ritual izgleda ovako:
Od 1997. godine organizira se i svjetsko prvenstvo "World Draught Master Championship" koje okuplja najbolje svjetske barmene što se natječu u vještinama opisanog protokola serviranja piva.
Pivo nema onaj elitni status kakav ima vino, ali ovo pivo me razuvjerava u nekim mojim predrasudama.
Ono što me gotovo najviše fascinira jesu reklame za Stellu Artois. Upečatljivi filmski uratci. Većinu svakodnevnih reklamnih pojava u medijima zaobilazim na način da daljinski držim u ruci, i na najmanji znak kako počinju reklame ja promijenim kanal. No kod ovih reklama to nije slučaj. Neke od njih bi mogao gledati satima. Njihove reklame ne nose poruku "kupujte, naš proizvod je najbolji" uz gomilu laži i praznih obećanja. Njihove reklame naprosto dokumentiraju jednu situaciju i na umjetnički način je predstavljaju gledateljstvu. Poput filma su. Odgledaj i uživaj. Zapravo me na pisanje članka o ovoj vrsti piva i potakla reklama koja je posljednjih mjesec dana aktualna kod nas.
U nastavku: gledajte i uživajte...
Aries
komentiraj (11) * ispiši * #
most
subota , 07.04.2007.
U sred gradića, te patrijarhane male, učmale sredine, izdizalo se kao ruglo, ono što je nekada predstavljalo ponos i spomenik, izdizalo se na pola rascijepljeno kao prolaz u grotlo ponora. Duboka crna rupa mamila je mlade nesretne ljubavnike što su zagrljeni stajali na rubu i stiskali se jedno uz drugo kao da će tako zaustaviti vrijeme ili događaje. Iz betonskih ploča virili su ostaci metalne konstrukcije, teške željezne šipke kao odsječeni udovi. A rijeka je proticala zaglušujući govor, šapat svih izrečenih tajni na njenim obalama.
Samo se stariji ljudi sjećaju vremena kad je izgrađen. Počesto govore o tim vremenima u superlativima, valjda stoga što je to jedino vrijeme koje pamte u naponu snage, u srži životne energije. Ili je u to vrijeme jedna takva građevina mogla potaknuti njihove sitne malograđanske živote na prelazak na drugu stranu rijeke. A s druge strane živjele su najljepše djevojke. Svi su to znali. S druge strane održavali su se plesnjaci. U sparne ljetnje večeri, na domu kulture, sive bezlične geometrijeki pravilne zgrade bez uresa na sivoj fasadi, svi prozori su bili otvoreni, ne bi li malo zraka prostrujilo niz znojna leđa i mokre košulje. Cigarete nabavljene kradom, iz inozemstva, djevojke su u rukama držale pomodarski, izigravajući dame iz crnobijelih filmova, onako kako su to vidjele na filmskom platnu jednom godišnje. Kosu su češljale u blage uvojke, a usne pućile crvenilom. Puštale su nokte, duge i naizgled njegovane, samo bi pažljiviji promatrač uspio zamijetiti crnilo zemlje i prašinu kućanskih radova ispod metaliziranog laka. Izgledale su dramatično i fino. Mirisale su na sapun i lavandu iz ormara. Haljine stegnute u struku, sapinjale su im grudi, pa su disale teško, spremne i na najveća odricanja, saamo da bi izgledale tanušno i krhko. Prema dolje su se širile u polukrug, otkrivajući koljena bijela i glatka. Te haljine na točkice. I cipelice čuvane za posebne prigode.
One na jednoj strani dvorane, a golobradi mladići s druge.
Gurkali su se međusobno i zbijali proste šale, ispod glasa, da se ne čuje. Motali su u prozirni papir osušeni duhan, jer to se smatralo muževnim. Jedva mutiranim glasom smijali su se glasno, sve jedan glasnije od drugoga. Onaj jedan koji je tek nemušto znao zasvirati poneku pjesmu na gitari, bio je glavni zavodnik. Njemu su se utjecali svi pogledi. I zavist i udivljenje. Onaj jedan koji se volio opiti a nije podnosio alkohol, nego bi nakon svake ispijene čašice razbio jednu, a nakon nekoliko čaša započeo bitku, bilo s kim, tko ga krivo pogleda, tko mu se nasmije, tko mu se nađe na putu, taj je bio glavni snagator, nasilnik, njega su se bojali. Volio je to strahopoštovanje koje je svojom pojavom izazivao. Činio se sam sebi većim, značajnijim. Njegov značaj se ogledao jedino u tome. Pa su svi, predostrožnosti radi, bili ako dobri s njim. Dapače, prijatelji. Jer se prijatelje ne dira.
Upoznali su se njih dvoje na jednom takvom okupljanju. Vanja je prelazio preko rijeke, svaki put kad bi došao iz velikog grada, sa studija. Nije volio ples, ali je volio taj osjećaj zadimljene prostorije, nagomilanih tjela, prigušenih svjetala i pogleda ispod trepavica. Volio je cijelu scenografiju postavljenu mladosti u čast. Neobuzdanosti. Bio je već ozbiljan mladić, pred diplomom, nedostajalo mu je još nekoliko mjeseci predanog rada i imat će je u rukama.
Ljeto je bilo na izmaku, jedna od onih toplih večeri u kojima oni što imaju razvijena čula znaju prepoznati svoju sudbinu. Njemu je srce lupalo aritmično, osvrtao se oko sebe tražeći uzroke za nemir ispod ovratnika košulje i smeđeg sakoa od samta. A, onda je ugledao nju. Mlada i lijepa, premlada, rekli bi zlobnici, tek raspupala u djevojku od šesnaest ljeta, s očima oje tamnog jantara i kose tamne i duge do pola leđa. Bila je najposebnije biće koje je ikada kročilo zemljom. Hodala je, a njemu se činilo da lebdi kao neka prikaza s drugog svijeta, kao neko nadrealno biće izašlo iz radionice starog majstora fotografa iz pete ulice od fontane lijevo. Ma kakva fontana, više je to jezerce u koje su se za jedan metalni novčić uranjale životne želje. Njegova je želja bila upoznati je.
Bojao se da će ga tako krhka i nježna odbiti, ta on je bio već zreo muškarac sedam godina stariji od nje. Tutnjalo mu je u prsima, stezalo ga i nije joj prišao.
Dok su se plesni parovi pripijali jedni uz druge, osjećajući blago naviranje krvi u obraze, on je stajao po strani ne skidajući pogled s njenih vitkih prstiju i oblog lica.
Neke se sudbine ne ostvare u ono vrijeme u kojem čeznemo za njima.
Pomolio se tiho u sebi. Želio je djecu s njom. Želio je ostariti s njom. Zaljubio se te teške sparne noći u djevojku koja je imala talijansko ime. Znao je da se zove Mirela. Pričali su mi o njoj. Njena ljepota je bila poznata i na njegovoj strani mosta. Sad je znao kako priče nisu preuveličane.
Svu je noć nakon plesa probdio. Krupni grašci znoja padali su mu niz čelo, a on se tješio da su takve kolovoške noći. Besane. Teške. U bunilu začete pa i u bunilu završene.
Nije se dala istjerati iz njega, osjećao se kao žigosan njenom aureolom smjerne i ženstvene djevojke. Pričali su mu o njoj najčudnije priče. Da se ne ljubi i ne daje ruku nikome, da je neosvojiva ali ne i ohola. Da je jedna od onih koja će svima biti najbolja prijateljica, ali nikome djevojka.
Nikad je nije pogodila amorova strelica. Znao je on to. Prepoznao je to u njoj. Ni jedna koja voli ne može biti tako bezbrižna. I tako djetinje nevina. A ona je bila sve to.
Te jeseni se vratio u grad. Završio studij. Diploma u plavom tuljcu tiskana na velikom formatu, onom koji nije prikladan za uokvirivanje na zidu. Dobio je za nekoliko tjedana i prvi posao. Život se činio savršenijim.
Prošla je godina, pa i dvije, a on je usamljen lutao ulicama, ne tražeći ni ljubavi ni zabave. Navikao se na samoću. Ili se ona navikla na nj. Ali, hodali su tako ruku pod ruku.
Jutra je volio najviše. Ispunjavalo ga je promatranje praskozorja u svitanje, tih zarumenjenih obraza neba što se osipaju magličastom plavetni. A oblaci kao paučina blijede razvučeni kao štit. Hladan zrak mu se zavlačio u kosti i tjerao ga da ubrza hod. Imao je specifične kretnje, blage i staložene, bez naglih i nepredvidljivih oscilacija. Oči su mu se uvijek smješile, nekako čisto i zagonetno. Blagost i gracioznost, pomiješane s nečim aristokratskim u njemu. A bio je sin zemljoradnika, što je dječaštvo proveo prodajući povrće na tržnicama. Ni to nije moglo istjerati iz njega plemićke korjene. Nikada nisu osjetili glad, čak ni u one ratne i poratne dane. Na stolu je uvijek bilo mlijeka, sira, jaja pa i komad sušenog mesa. Nikada nije išao bos, čak ni za kravama. A prvi je u selu imao odjelce kakvo nose autrijski dječaci na ladanju, ono plavo mornarsko, sa tregerima.
Predavao je mladim gimnazijalcima. Znao se on dobro nositi s nestašlucima i s vjetropirnošću mladosti neiživljene. Znao je on autoritativno postaviti stvari na svoje mjesto i uspostaviti red. Poštovali su ga poštovanjem koje se rijetko ispoljava u tim mladim gimnazijskim godinama.
Tog je jutra, odlučio poći do škole dužim putem. Nije mu se žurilo. Nije gledao izloge, ni zastajkivao, samo se lagano šetao sa svežnjem knjiga pod rukom praveći planove za dan pred njim. Ispred jedne pekarnice iz koje se širio miris tek pečenog peciva s mlijekom i maslacem (oh, kakve francuske pekarnice naspram ovih naših domaćih, pomislio je) vidio je poznate linije leđa i kosu što se ljeskala poput krljušti nekih skupocjenih riba kojima nije znao imena, riba što se čuvaju u akvarijima u pomodarskim kućama srednjeg staleža.
Ne sanja on valjda, njena, baš njena ramena, tu tik ispred sebe. A promijenila se, od djevojke stasala je u ženu, punih grudi i gordog stava. Samosvjesnija je negoli je pamti. Velika torba u ruci i cipele iste boje, haljina karo uzorka. I zubi blještavi od bjeline, pravilno nanizani iza punih usana. Jela je pecivo i nekoga čekala. Valjda ne čeka nekog nadobudnog studenta što samo zna obećavati brda i doline, zvijezde s neba, sve samo s jednim ciljem, obljubiti i ostaviti, s još jednim trofejem u uspomenama. Valjda ne čeka nekog zgodnog zavodnika. Ona, njegova sudbina. Još odavna.
Dobro je, iz veže je izašla neka bljedunjava djevojka, prijateljica valjda. Dobro je, dobro je, uzdisao je. Prići će joj.
Odlučio je. Ubrzao korake i dodirnuo je za rame.
U zrak se vinuo niz slova njenog imena, to je on po imenu zove, a da je polusvjestan što izgovara.
Mirela, Mirela, iskralo se kao šarena marama iz zapućka.
Okrenula se predivna. Te oči boje jantara, tamnog jantara, kakve nema ni jedna druga, začuđeno su gledale u njega. I u njima pitanje, odakle zna zvuk njenog imena. Pa nas dvoje smo iz istog grada, ja sam samo s druge strane rijeke. (Oh, mila, premila, slatka, draga, otimalo se s njegovih dlanova, neizrečeno.)
Nasmješila se. Iza trepavica se naziralo prepoznavanje. Ta, sjećam se, sjećam se ja tebe, Vanja, s plesnjaka i sa korza. Sjećam te se Vanja, ti si s mojom braćom igrao nogomet na livadi.
Pozvala ga je da nastave šetnju zajedno. Susreo se on sa svojom sudbinom, na najneočekivanijem mjestu, ispred pekarnice u kojoj se prodaju topla paciva.
Te noći opet nije sklopio oči, i koraci sna nisu prešli njegovim kapcima. Priviđala mu se u njegovoj podstanarskoj sobi, kao žena sa slika renesansnih majstora. Osjećao je njen dah na svom vratu i slatkoću uzdaha, a da nikad nije pomirisao taj otrov žene, slatki otrov što ga nosi na usnama.
Sutra je opet pošao duljim putem. Pored one iste pekarnice. Pekarica mu je namignula zavjerenički. Pa zar je tako očigledno njegovo ludilo, njegova zanesenost. Onda je sigurno i ona zamijetila s koliko pomnje i čežnje prilazi iz daljine, približava se i nada.
Čekala ga je, ovaj put sama.
Mirela, Mirela, klizala su se slova ispresjecana na slogove, kotrljala niz ulice, odbijala od zidove i opet njemu vraćala. (Mila, premila, draga, jedina neizgovoreno se zrcalilo u staklima izloga.
U njenim očima boje tamnog jantara vidio je ono čega nije bilo prethodnog dana, vidio je on da se u njima rađa nešto nedorečeno, nešto prikriveno, smjerno i drhtavo. Smije li i pomisliti kako se s njenih usana otima neizrečeno Vanja, Vanja.
Čekala ga je i sljedeće jutro, sama. I sljedeće. Šetali su polako vukući nogu za nogom, da traje duže. Svaki je dan kasnila, ta lijepa gimnazijalka na posljednjoj godini. Svaki je dan kasnio, taj mladi profesor.
Trebalo mu je tjedan dana da ju poljubi i još tjedan da ju zaprosi.
Otelo se s usana. I njoj i njemu.
Prešli su tog ljeta, pred kraj kolovoza, ruku pod ruku preko mosta, kao muž i žena.
Dvadeset godina poslje, od mosta u učmalom gradiću, ostala je samo srušena konstrukcija. I duboko grotlo riječnih nemira ispod. I krvavi tragovi nečijih dječačkih snova. Ono što je nekada spajalo dvije obale, dva svijeta, počelo je razdvajati.
Ne brini mila, most će se popraviti. Znam to. Spojit će oni opet obje obale, zbog nekih novih generacija. Mostovi su neuništivi.
Oh, mila premila, draga, jedina, samo hoće li nas biti?
Aries
Uskrsni update
Svim dragim ljudima želim sretne predstojeće blagdane.
komentiraj (27) * ispiši * #
