kiša
petak , 25.05.2007.Mračno je nebo pred kišu, padat će noćas sigurno. Još vidim kroz drvene škure vrhove kuća, električne vodove i komad oblaka što je po krajevima bjelkast a u sredini tust i crn, težak, podsjeća me na komad preteškog olova. Pali se ulična rasvjeta, djeca na biciklima vozeposljednju vožnju prije nego li ih majke pozovu na kupanje i na spavanje. Sparno je. Puše neki vreli vjetar. Mislim da je tako gadan vjetar na rubovima pustinje.
Proganja me posljednjih dana njena rečenica "Ja bih tako htjela dijete". I nastavak "Teško mi je željeti nešto toliko jako, a biti svjetlosnim miljama udaljen od ostvarenja cilja. Ružno je to nazivati ciljem, no već vidim da će se moja želja pretvoriti u projekt. Došla sam u fazu kad pomno planiram svako ljubljenje s tobom i razmišljam o tome je li pravo vrijeme za to ili ne. Sanjam to dijete. Proganja me to što se još do prije nekoliko godina nisam osjećala spremnom i nisam ga željela, pa sad kad bih to žarko željela, kao neka čudna pravda ili kazna, želja mi se ne ostvaruje."
Tješio sam je. Duboko u sebi sam znao, tu nema riječi utjehe koje mogu bitno popraviti stvari. Možda se naprosto ne trudimo dovoljno. Što ako je ona u pravu, što ako doista trebamo stvaranje novog bića shvatiti kao projekt i raditi na tome kao da imamo ispred sebe zacrtan cilj na koji moramo stići u zadanom vremenu? Ili je to ludost?
-"Radiš po cijele dane, a onda navečer dođeš i sjedneš pred taj televizor i zaspeš. Djeca se ne prave samo vikendom." - govorila mi je napola optužujući me, a napola tješeći sebe. Bojala se one mogućnosti da nismo baš u svemu savršen par. Da nećemo znati ja i ona stvoriti čudo.
Grickam suhe bademe. Volim suho voće. I voćne jogurte. Ali ne baš one "voćne" voćne, draži su mi oni od vanilije. Jutros sam pojeo jedan umjesto doručka dok sam u tržnom centru pio kavu. Čekao sam nekoga. Poslovni sastanak u neuobičajeno vrijeme. Stigao je žustrim korakom, onako kao da uvijek nekamo žuri. Stalno je namještao naočale na vrh nosa, a one su u beskraj spadale. Nosio ih je od kad ga se sjećam, srebrni okvir kupljen na recept, valjda su bile najjeftinije u cijeloj optici. Stajale su mu kao da ih je nekome ukrao. Zapravo, izgledao je poput čovjeka koji uopće ne nosi i ne treba naočale, nego ih je stavio tek probe radi ili zbog nekog čudnog, potpuno nesuvislog razloga. One su odskakale s njegovog markantnog lica. Mamile su me da mu ih strgnem s lica i bacim što dalje. S njima je izgledao lažno. One su bile ono drvo od kojih se ne vidi šuma. Pa su tako skrivale težak temperament, perverznost i mizantropiju. Skrivale su i ljepotu, tu posve neobičnu ljepotu za kojom su žene puzile i bile se u stanju poniziti do mjere od koje su mu nadalje postajale odbojne i mrske. A možda su se više od svega divile njegovom bogatstvu.
-"Dragi Marko, pa nismo se dugo vidjeli. Kako je moja mila Anuška? - lijeno je ispuštao riječi naglašavajući slogove. Znao sam kako će sljedeeće pitanje biti o djeci, pa sam ga preduhitrio.
-"Anuška...ma ti znaš Anušku, uvijek ista, jednako lijepa i poželjna, kao i onog dana kad si je ostavio zbog one tvoje tajnice. Preuređuje stan jer se nada djetetu, dobro ne baš tako skoro, ali planira i priželjkuje."
-"Ma da, čuo sam već kako imate malih poteškoća, priča se, no pusti ti te priče, moj Marko, treba biti uporan i ne osvrtati se na zlobnike. Moraju valjda pričati o nečemu, a to je baš zgodna tema. Toliko u braku, a bez djece. No, bolje i to nego da ti prišiju i neku goru etiketu." - bocnulo ga je moje spominjanje vremena u kojem je bio zaljubljen u Anušku. Vjerojatno stoga što nije on ostavio nju, nego je ona njega izbacila iz svog života kad je saznala da petlja s tajnicom. Moja je žena od mladih dana bila vrlo principijelna.
-"Znaš, zvao sam te zbog one knjige koja će uskoro izaći iz tiska. Ja sam koautor, no čini mi se kako je ugovor koji sam potpisao vrlo nepovoljan po mene. Znao sam ja to od početka, da se razumijemo, no bio sam ga prisiljen potpisati jer drugačije ne bi ni došlo do toga da knjiga ugleda svijetlo dana. Pa sam te htio moliti da malo pogledaš u te klauzule i vidiš je li moguće malo to okrenuti u moju korist. Ovako zarađuju svi osim mene." - prešao sam na stvar.
Zapalili smo po jednu cigaretu i naručili po još jednu kavu. Onaj voćni jogurt mi je stvarao lagane valove u dojnjem dijelu tijela. Valjda je to normalna reakcija na spoj s kofeinom i nikotinom. No bili su to neki čudni ugodni valovi, kao mreškanje u trbuhu.
-"Ne mogu ti obećati ništa, osim da ću pogledati. Zbog starih vremena, znaš. Nemaš ti toliko novaca kolika je moja satnica." - gurao je one naočale na nos i smješkao mi se. Oh, upravo tako. Ja sam obični profesor a on je poznati gradski odvjetnik što zastupa najbogatiju klijentelu. I na tome masno zarađuje. Njemu je moja plaća tek sitniš za hobije. Surova je to stvarnost. Ja sam bio perspektivan student, a on obična baraba. Provlačio se s godine na godinu, a sve to zahvaljujući utjecajnom ocu, dakako odvjetniku. A onda je za čas iznikla i privatna praksa i klijenti.
"Jebiga, stari moj, ne radim baš često pro bono, pa i sam znaš kako za to nemam vremena. Javit ću ti se za koji dan, to svakako. I puno mi pozdravi Anušku." - ustao se od stola, ostavio dvije novčanice konobaru i žustro zamaknuo za ugao.
Laknulo mi je kad mi je nestao iz vida. Bio sam siguran kako će napraviti sve što može. Ne zbog mene, ja sam mu značio toliko malo da ne bi ni došao na ovaj sastanak, nego zbog nje, moje mile žene. Još ni danas on nju nije prebolio i ovo je jedan od načina na koji joj se iskupljuje. Nevjerojatno je to da se njih dvoje nikada nisu posvađali, čak ni raspravili cijelu situaciju. Ona je naprosto otišla, zatvorila sva vrata iza sebe i naoružala se šutnjom. Ponašala se prema njemu kao prema nekome posve nepoznatom, hladno bi ga pozdravila i na tome je završavala sva njihova konverzacija. Ignorirala ga je. Mislim kako ga je to u isti mah i boljelo i fasciniralo, jer su ljudi obično plazili po njemu i ulagivali mu se. Kako sam rekao, moja je žena bila principijelna.
Pokraj mog stola sjedile su dvije mlade žene i jedna starija gospođa. Privukao me je njen loš akcent. Kao da je strankinja što tek uči prve riječi hrvatskog jezika.
-"Drage moje, ovo je nije turistička meka. Sve su kradljivci i lopovi. Čak su me i u banci pokušali prevariti. Mijenjali su mi dolare i dali mi puno manje nego što su trebali. Jedan dan mi naplate kavu pet kuna, a drugi dan na istom mjestu deset. Pa to je užas. Tretirate strance kao stoku, kao budale. I vi ste neka turistička zemlja. Vi turiste samo razgnijevite svojim sitnim lopovlucima, pa vam se ti isti više i ne vrate. I još pričaju kako su se proveli i kako su nasamareni. Ma ovo je i moja zemlja, ja sam hrvatica, samo me nije bilo tu više od trideset godina, pa neću na povratku napisati loše izviješće, ali ovo je sramota."
Pričala je ona brzo i nerazgovijetno o svom prvom dolasku u rodni kraj nakon toliko godina, očigledno frustrirana, ljuta i povrijeđena. Vidio sam joj pognuta ramena od rada, novčanik pun pošteno zarađenog novca i neki čudan sjaj u očima. Bila je poput djeteta kojem su dali igračku i koje je iznenada shvatilo da igračka nije savršena.
Ne znam zašto sam se umiješao u razgovor, bilo je to jače od mene.
-"Gospođo, ljudi su vam svugdje slični. Više manje je to sve isto."
Već u sljedećem trenutku sam požalio. Da sam barem rekao nešto pametno, ne bi mi bilo krivo, ali ova floskula je valjda posljedica mojih unutarnjih previranja. Zapravo sam se djelomično i slagao s njom. Doista držimo neke ljude za budale. Takvi smo mi, mislimo da samo najpametniji i najmudriji.
Bilo mi je žao što su joj neke dvije tri sitne duše pokvarile doživljaj povratka i domovine.
-"Ma, gospodine, u pravu ste vi. Ljudi su svugdje slični. Samo sam ja željela da su ovdje bolji.
Nasmiješila se stidljivo jer je shvatila da sam je čuo. Pa je i meni bilo neugodno, jer je ispalo kako sam prisluškivao. Požurio sam maknuti se s ovog mjesta koje me je već činilo blago nervoznim.
U svoj ured se danas nisam namjeravao vraćati. Nije bilo predavanja, a administraciju mogu ostaviti i za kasnije. Produžio sam do ljekarne i ušao. Organizam mi je stresla preniska temperatura. Valjda tako mora biti zbog lijekova. Prevelika je bila razlika između vanjske temperature i ove unutra.
_"Što vi želite? Imate recepte?" - jedva sam čuo glas farmaceutkinje kroz staklenu pregradu.
Razmišljao sam trenutak, dva a onda počeo nabrajati.
-"Trebaju mi andoli, oni od 100 miligrama, zatim voltaren rapid, oh da znam da ga se mora uzimati kontrolirano, čitao sam kako ima razarajući učinak na srce, onda vitamin C, neki sirupa za kašalj i maby baby." - nadao sam se kako joj neću zvučati kao neki čudak.
- "Sirup za suhi kašalj?" - hladno je upitala.
-"Pa da. Naravno. Suho kašljem." - nisam imao pojma kakav je to suhi kašalj i kakav još osim suhog može biti, pa sam opet čuo sam sebe kako lupetam fraze, tek toliko da nešto kažem.
Strpao sam lijekove u vrećicu. Udahnuo duboko i pripremao se za izlazak. Valjda se ovako ronioci pripremaju prije zarona.
Kupio sam joj i cvijeće. Nisam zamotao ni mikroskop ni cvijeće kao dar.
-"Marko jesi već doma? - čuo sam je kako viče kroz stan kad sam otvorio vrata.
-"Koliko sam ti puta rekao da zaključavaš vrata kad si sama? - mrmljao sam više sebi u bradu nego njoj.
Razveselila se cvijeću. Stavila ga je u vodu i dodala malo šećera. Uvijek mi je ta njena navika bila neshvatljiva. Navodno tako dulje traje. A onda je kroz preste prosula i hranu za ribe u akvarij. Padale su mrvice na dno, a cijelo jato crvenih peraja se okupljalo oko mjesta gdje se hrana zaustavila.
-"Bio sam s njim na kavi jutros. Obećao mi je pomoći. Taj honorar bi nam dobro došao."
Pravila se da me ne čuje. Tako je uvijek kad ga spominjem. Gluha je za sve u vezi njega.
-"A kupio sam ti i onaj mali mikroskop za određivanje plodnih dana. Znaš onaj što ga reklamiraju. Kažu kako je jako pouzdan, pa bi mogli započeti onaj svoj mali slatki projekt."
-"To ti mene pozivaš na jednu ludu i nezaboravnu noć, ili mi se samo pričinjava" - njeni prijemnici su opet proradili. Kako se iznenada isključe tako se jednako naglo i uključe čim promijenim temu.
Bila je sretna. Možda stoga što je napokon vidjela koliko je i meni stalo. Zagrlila me je mazno. Privila se uz mene i rukom mi pokazala na spavaću sobu. Poželio sam je tu, na sred dnevnog boravka, neobuzdano i divlje, onako kako već dugo nisam. Možda jer sam danas sreo suparnika koji je u svim poljima života nadmoćniji osim u jednom. Ja sam ipak osvojio nju.
-Oh, dragi, tako me...
Volio sam je slušati dok stenje i prede, glas joj je postajao promukao i seksipilan, a ona neodoljiva.
-Zaboravila sam ti reći da smo sutra pozvani kod neke daljnje rođakinje. Došla je iz inozemstva, nakon što trideset godina tu nije bila, pa nas je sve pozvala na ručak i upoznavanje jer se ona gotovo nikoga od nas i ne sjeća....
Oh, tako...
Dok smo se ljubili noć je potpuno prekrila krovove. Čuli smo kroz uzdahe kišu.
Aries
komentiraj (9) * ispiši * #
Ester
utorak , 15.05.2007.Rodi se jednom u nekoliko desetljeća ili čak i rjeđe žena toliko posebna da od njene pojave zemlja blago podrhtava, a zrak postaje gust i težak za prosječan udisaj. Takvoj se ženi da ime rijetko i profinjeno, neobičnog zvuka pri izgovoru i redovito stranog podrijetla, možda neko starogermansko, kakva su se davala plemkinjama plave krvi i ratničkog karaktera. Odgaja se takva žena da bude samosvjesna, vjeruje u svoj značaj i sposobnosti, odgaja se za velika djela.
Upoznao sam jednu takvu ženu, prije dosta godina, u vrijeme kad su se kiše slijevale niz okna mojih prozora a jesen mirisala na lišće i kestene, na mokre ulice i oblačne sumrake.
Nije ona bila jedna od onih savršenih ljepotica čiji likovi krase naslovnice modnih časopisa, niti poput poznatih glumica iz filmova Hollywoodskih A-produkcija, nije imala savršen razmak između obrva i proporcije tijela, ne ona je plijenila nečim posve drugačijim čarima.
Daleko od toga da nije bila lijepa, ali njena ljepota se morala sagledavati dulje i tiše. Imala je dugu tamnu kosu, koju je njegovala s pomnošću. Lice blago dok miruje ili sniva, a tako oštro i odlučno kad se obračunava sa svijetom. Ljutnja ili bol takvu ženu ne znaju i ne mogu nagrditi, nego je suprotno tome još dodatno osvijetle.
Zvala se Ester. Oči su joj bile tamne i duboke, sa zelenim obrubima, a trepavice crne i duge. Lice ovalno, malo izduženo s istaknutim jagodičnim kostima i nosom koji podsjeća na grčke skulpture. Ten pomalo maslinast, ali prigušene i jedva primjetne nijanse.
Nosila je prsten od bijelog zlata, vjenčani s utisnutim inicijalima muža i datumom predaje.
Bila je žena koja nosi muška odjela i dominira prostorijom u koju ulazi. Držanje njenog tijela podsjećalo je na držanje žena američkih senatora, a da ona toga nije bila svjesna.
Bilo je tako jednostavno zaljubiti se u nju. Nisu za to trebali razlozi. Svaka njena manjkavost i nesavršenost doimala se većom od svih znanih vrlina, pa su njome bili opčinjeni i muškarci visokog društvenog statusa i obični radnici.
Shvatio sam nakon mnogo godina u čemu je bila njena tajna. Gledala je ljude ravno u oči, posvećujući im se u potpunosti, ona je slušala s jednakom pažnjom i filozofske rasprave i besmislena naklapanja, dajući tako govorniku do znanja da je doživljen cijelinom njene osobnosti. Znala je slušati kao malo tko. Znala je unijeti u razgovor dinamične preokrete i toplinu. Znala je zadiviti britkošću uma. Znala je očarati vedrinom.
Bila je žena koju se moralo voljeti, ravnodušnost spram nje nikada nije bila opcija. Oni što je nisu voljeli, izgarali su iznutra zbog neke silne ambivalentnosti koju je u njima stvarala. Nije to bila mržnja, nego izvrnuta strast. I žene su u njoj vidjele suparnika na svim poljima, pa je bila primorana pažljivije postupati s njima na uštrb svog karaktera.
Krasila ju je odlučnost, ali i savjest čovjeka svjesnog kako je svijet okrutno mjesto. Savjest ju je razdirala, kočila i usmjeravala. Zapravo je bila oštra na riječima, ali pravedna i mudra, mekog srca i nježne duše.
Bila je jedna od onih što nisu u stanju spavati mirnim snom zbog sitnih pogrešaka, pomisli ili djela. Boljela ju je tuđa bol, a svoju je nosila sama.
Voljela je putovanja, klasičnu glazbu i crno vino. Voljela je grčke tragedije, pjesništvo i šetnje uz obalu. Voljela je vjetar na licu. Voljela je život.
Oni su voljeli nju, liječnik, filozof i književnik.
Voljeli su je uz saznanje da je ta ljubav toliko neostvariva koliko je bliska njena pojava. Posjećivala je ona i jednog i drugog i trećeg, dolazila je mirna i spokojna, nekako bestjelesna a tako stvarna, da su drhtali od potmule želje. Ta želja koju su osjećali dok je otvarala pune usne na kojima su bili vidljive fine brazde prekrivene ružem boje tamnog sedefa, nije bila sexualna, nego neodređenija, čeznutljivija, pritajenija. Pogledali su u mekoću vrata i maštali što se nalazi iza zapešća, a ona je strogošću odijevnih predmeta otmjeno branila prilaze pogledima do skrivenih dijelova kože.
Ruke s finim, njegovanim prstima koristila je da gestikulacijom pojača dojam govora, a ono što je govorila bilo je tako upečatljivo da su je slušali i oni što se načelno ne slažu s takvim stavovima.
Rijetkost je da muškarci poštuju ženu, na način na koji je ona bila poštovana. Rijetko se itko usuđivao aludirati na njenu ženstvenost, govorili su joj gospođo, premda je bila još sasvim mlada.
Filozof je primao na razgovore u terminima jutarnjim. Raspravljali su o svemu, ponekad se i porječkali oko nekih važnih životnih postulata, a cijelo vrijeme je samo želio dotaknuti joj nogom ispod stola stopala. Ona je bila mirna, pribrana i vedra. Katkad bi ozbiljno, povišenog tona, branila neke teze za koje je smatrala da su važne, a katkad se mirila s njegovim mišljenje. Bio je jedan od njenih uzora, ali si nije dopuštala slijepo obožavanje i respekt, ona naprosto nije bila sazdana od tog materijala. Volio je nazivati se njenim osobnim povjerenikom. Znao je većinu njenih tajni i stremljenja. Ona mu je potpuno vjerovala. Osjećao je da time što je više prisvaja i čeznutljivo gleda, da je to više obmanjuje i vara, da je sve s njima laž i prevara, da je gubi što više njenih blizina ima. Osjećao je otrovne bodlje ljubomore svaki put kad bi zastala s nekim razmijeniti riječ.
Osjećao bi nemjerljiv ushit svaki put kad bi ga nazvala imenom, kad bi mu se osmjehnula.
Liječnik ju je pozivao na duge seanse, ponekad bez stvarnog razloga, ponekad zbog bezazlenih boljki koje možda ne bi prošle same od sebe, ali su u konačnici ipak bile kratkotrajne i prolazne. Volio je gledati ritmične otkucaje njene žile kucavice i strah u očima. Nikad ona nije pustila suze, no on je u njenim očima tražio zametke vlažnosti iza magličastih sjajnih dubina. Volio je gledati dizanje njenog grudnog koša dok bi ležala i liniju bedara. Tijelo joj je bilo ukočeno dok se nadvijao nad nju, podrhtavalo od neke hladnoće koju je samo ona osjećala. A njemu je svaki dio jagodica gorio od dodira s njenom rukom. Zamišljao je kako se naslanja na njeno krilo i čedno joj govori riječi obožavanja, zamišljao je kako je miluje po čelu tješeći je poput djeteta. Želio je da ga samo jednom pogleda i uvidi koliko se njega doima njena blizina. A ona ga nikada nije tako pogledala. Ležala bi sklpoljenih očiju i čekala mišljenje. Pričala o svakodnevnim stvarima, o poslu, o ljudima, o vremenu, o običajima, o sukobima, o političarima. On je pokušavao zadiviti svojim pričama, a istovremeno je osjećao kako miriše njena odjeća, kako neka toplina iz nje zrači.
A kad bi otišla, ostajao bi prazan i iscrpljen, kao da se borio sa strašnim neprijateljima.
Književniku je ona bila najveća misterija. Nikada on njoj nije posvetio ni jedan redak, jer bi svaki pokušaj propao neslavno. Ona je po njegovom mišljenju bila sve samo ne inspiracija. Ona nije mogla biti opisana u dva tri stiha, niti u cijelim tomovima. On nije nalazio riječi. Bježale su od njega. Igrale se sa njim. Ponekad mu se činilo da je ona samo halucinacija, izmišljen glavni ženski lik nekog ruskog romana koji nema ni početak ni kraj ni zaplet. U duge ljetne večeri promatrao ju je sa svog prozora i čekao kad će proći ulicom, skriven iza zastora prljavo bijele boje. Gasio je svjetla da mu se ne vide obrisi, i uzdrhtalost ruke. Kupao bi se predugo i puštao da mu voda razbistri misli, prije nego bi sjeo za svoje računalo i po tko zna koji put otpočinjao pisati. Misli su mu bile kao košnica, uzrujane, vrele i zbrkane, a on nije shvaćao zbog čega ona tako djeluje na njega. Pa i nije bila osobito lijepa, ne kao mnoge druge žene što svoje čari otkrivaju svima, u uskim, duboko dekoltiranim haljinama prolazeći gotovo golih grudi i ramena pored mladića i muškaraca. Ne, ona nije bila ni tako lijepa i ni tako eksplicitna. Primjetio je da je imala zaobljeni trbuščić, malo viška oko struka, i još puno drugih nesavršenosti u linijama lica i tijela, ali kao kompozicija, kao cjelina, bila je jedinstvena. Kad bi ušla u prostoriju, vrijeme bi stalo, a ona se činila većom nego što zapravo jest. Imala je auru svetice i pražene, one koja vlada svemirom. A ništa ona od svega nije činila namjerno. Samo je postojala. I bila svoja.
Osjećala je ona katkad njihove poglede i želje, onda kad bi im se omakle, kad bi ih pustili preko granica skrivenog, kad bi im se otele, samo je gurala te spoznaje negdje duboko u sebe i zavaravala se da ne postoje, da su nemoguće. Jer im nikada neće moći dati ni jedan dio sebe. Sjetila se kako je ona bila jedna od onih sretnica koje su zarana pronašli ljubav, a da mnogi još uvijek samo čeznutljivo maštaju o tome. I krivnja se uvukla u nju kao vlaga u zidove. Ništa ona nije činila da je muškarci zavole, da joj se umile, pa ipak krivila je sebe za svaki pogrešan korak i pokret, za svaki trenutak u kojem je uživala u njihovom društvu. A to doista jest činila. Sa svakim od njih je dijelila nešto što joj je značilo, u svakom od njih je mislila da ima prijatelja.
To nešto u njoj osjećala su i djeca, samo na drugačiji način. Djeca su u njoj vidjela toplinu i blagost, znala je razgovarati s njima kao sa odraslima, kao s osobama, posvećivala im se cijela, pričala im je o životu i budućnosti, o snovima, o tome što se sve može postići s malo truda i upornosti. Slikala im je život u najdivnijim bojama, pričala o književnim djelima, o gradovima. A ona su je slušala zadivljeno, otvorenih usta i širom otvorenih očiju. Osvajala je dječija nevina srca jednim zamahom mašte. Bila je njihova velika prijateljica.
A ona nije znala čime su ta djeca tako ushićena. U jedan sparan dan, dok je kovač kovao ogradu i postavljao je ispred njene kuće, došle su dvije mile djevojčice, njegove kćeri, došle su pozvati oca na večeru i podsjetiti ga na goste koji ga čekaju. Pozvala ih je na sladoled od čokolade i sok od brusnice, da ne čekaju vani na vjetru. Djevojčice su bile presretne, pitale su je za slike s vjenčanja, za psa i za njene haljine, šminku, prijatelje. Ona im je pričala beskrajne priče, zabavljala je te divne dječije duše. A njima su se oči sve više caklile od ushita. Kad porastu željele bi biti ona. Ostale su do mraka, a zatim su otišle s ocem. Mislila je da ih nikad više neće vidjeti, zaboravila ih je istog trena kad su njihove siluete zamakle u mrak. Ona se zapravo i nije vezala za ljude, nije čak ni shvaćala kakve je osjećaje u njima izazivala. Mislila je, zabavila je dječicu i skratila im vrijeme čekanja i to je sve. Kovač će završiti ogradu i otići iz njenog života za uvijek. Djevojčice će živjeti dalje svoj život, ne pridajući značaj jednoj mladoj ženi. Jer što je ona njima. Tek nepoznata daleka žena s kojom nemaju ništa. Ništa ih ne veže, osim tog popodneva koje je prošlo i zaboravljeno.
Te nedjelje dok je spavala u naručju svog muža i u polusnu slušala glazbene etide sa radija, djevojčice su pokucale na njena vrata. Nije otvorila jer ih nije čula. Netko je od susjeda djevojčicama rekao kako Ester nije doma. I da ne znaju kada će biti.
Kad se ustala, rekli su joj da su dolazile. Sinulo joj je da su je djevojčice htjele posjetiti i ukrasti još malo od krajeva svog sna. Njenog sna.
Ljutila se, zdvajala, pitala se što ta djeca žele od nje. Ona im nije ni majka, ni prijateljica, ni krvni rod, niti im je bliska po godinama.
Došle su opet kasnije. No tada je već imala plan kako će im dati do znanja, da za njih nema vremena. Znala je kako se to mora sasjeći u korjenu, prekinuti, jer ako nastavi biti ljubazna s njima, vezat će se za nju, smatrat će da su pronašle prijateljicu, a ona je osjećala da za to nema snage, premda je voljela djecu. No ta su djeca njoj bila posve nepoznata. Ignorirala ih je i djeca su otišla rastužena. Kasnije je saznala da im je majka bolesna i da se samo taj jadni čovjek brine o njima, da im kuha, uči ih, odgaja.
Preplavila ju je krivnja.
Krivnja ju je zalila kao med orahe i lješnjake u tegli, kao ljepljiva gusta masa koju nije mogla ničim isprati.
Krivnja ju je ranila kao oštar nož kojim se reže kruta hrana.
Sjetila se da je njeno djetinjstvo bilo ispunjeno majčinim smijehom i očevim savjetima, ljubavlju i zagrljajima, a ne tišinom, tugom i boljkama.
Poneka djeca nemaju tako blage dječije godine, život im razruši vizije.
A ona im nije mogla ni htjela dati nekoliko trenutaka mašte. Krivnja ju je natjerala na suze.
Za njenu krivnju nije bilo ispravka.
Voljeli su je i tražili jedan djelić nje za sebe, svatko svoj dio, filozof je sanjao njene poljupce, liječnik njene dodire, književnik njene korake, a djeca njene snove. Svijet je tražio da se rasprostre svom svojom površinom i bude dostupna onoliko koliko od nje to traže.
Takva je bila Ester, žena kakva se rađa samo jednom u nekoliko desetljeća.
Aries
komentiraj (14) * ispiši * #
