Ester

Rodi se jednom u nekoliko desetljeća ili čak i rjeđe žena toliko posebna da od njene pojave zemlja blago podrhtava, a zrak postaje gust i težak za prosječan udisaj. Takvoj se ženi da ime rijetko i profinjeno, neobičnog zvuka pri izgovoru i redovito stranog podrijetla, možda neko starogermansko, kakva su se davala plemkinjama plave krvi i ratničkog karaktera. Odgaja se takva žena da bude samosvjesna, vjeruje u svoj značaj i sposobnosti, odgaja se za velika djela.
Upoznao sam jednu takvu ženu, prije dosta godina, u vrijeme kad su se kiše slijevale niz okna mojih prozora a jesen mirisala na lišće i kestene, na mokre ulice i oblačne sumrake.
Nije ona bila jedna od onih savršenih ljepotica čiji likovi krase naslovnice modnih časopisa, niti poput poznatih glumica iz filmova Hollywoodskih A-produkcija, nije imala savršen razmak između obrva i proporcije tijela, ne ona je plijenila nečim posve drugačijim čarima.
Daleko od toga da nije bila lijepa, ali njena ljepota se morala sagledavati dulje i tiše. Imala je dugu tamnu kosu, koju je njegovala s pomnošću. Lice blago dok miruje ili sniva, a tako oštro i odlučno kad se obračunava sa svijetom. Ljutnja ili bol takvu ženu ne znaju i ne mogu nagrditi, nego je suprotno tome još dodatno osvijetle.
Zvala se Ester. Oči su joj bile tamne i duboke, sa zelenim obrubima, a trepavice crne i duge. Lice ovalno, malo izduženo s istaknutim jagodičnim kostima i nosom koji podsjeća na grčke skulpture. Ten pomalo maslinast, ali prigušene i jedva primjetne nijanse.
Nosila je prsten od bijelog zlata, vjenčani s utisnutim inicijalima muža i datumom predaje.
Bila je žena koja nosi muška odjela i dominira prostorijom u koju ulazi. Držanje njenog tijela podsjećalo je na držanje žena američkih senatora, a da ona toga nije bila svjesna.
Bilo je tako jednostavno zaljubiti se u nju. Nisu za to trebali razlozi. Svaka njena manjkavost i nesavršenost doimala se većom od svih znanih vrlina, pa su njome bili opčinjeni i muškarci visokog društvenog statusa i obični radnici.
Shvatio sam nakon mnogo godina u čemu je bila njena tajna. Gledala je ljude ravno u oči, posvećujući im se u potpunosti, ona je slušala s jednakom pažnjom i filozofske rasprave i besmislena naklapanja, dajući tako govorniku do znanja da je doživljen cijelinom njene osobnosti. Znala je slušati kao malo tko. Znala je unijeti u razgovor dinamične preokrete i toplinu. Znala je zadiviti britkošću uma. Znala je očarati vedrinom.
Bila je žena koju se moralo voljeti, ravnodušnost spram nje nikada nije bila opcija. Oni što je nisu voljeli, izgarali su iznutra zbog neke silne ambivalentnosti koju je u njima stvarala. Nije to bila mržnja, nego izvrnuta strast. I žene su u njoj vidjele suparnika na svim poljima, pa je bila primorana pažljivije postupati s njima na uštrb svog karaktera.
Krasila ju je odlučnost, ali i savjest čovjeka svjesnog kako je svijet okrutno mjesto. Savjest ju je razdirala, kočila i usmjeravala. Zapravo je bila oštra na riječima, ali pravedna i mudra, mekog srca i nježne duše.
Bila je jedna od onih što nisu u stanju spavati mirnim snom zbog sitnih pogrešaka, pomisli ili djela. Boljela ju je tuđa bol, a svoju je nosila sama.
Voljela je putovanja, klasičnu glazbu i crno vino. Voljela je grčke tragedije, pjesništvo i šetnje uz obalu. Voljela je vjetar na licu. Voljela je život.

Oni su voljeli nju, liječnik, filozof i književnik.
Voljeli su je uz saznanje da je ta ljubav toliko neostvariva koliko je bliska njena pojava. Posjećivala je ona i jednog i drugog i trećeg, dolazila je mirna i spokojna, nekako bestjelesna a tako stvarna, da su drhtali od potmule želje. Ta želja koju su osjećali dok je otvarala pune usne na kojima su bili vidljive fine brazde prekrivene ružem boje tamnog sedefa, nije bila sexualna, nego neodređenija, čeznutljivija, pritajenija. Pogledali su u mekoću vrata i maštali što se nalazi iza zapešća, a ona je strogošću odijevnih predmeta otmjeno branila prilaze pogledima do skrivenih dijelova kože.
Ruke s finim, njegovanim prstima koristila je da gestikulacijom pojača dojam govora, a ono što je govorila bilo je tako upečatljivo da su je slušali i oni što se načelno ne slažu s takvim stavovima.
Rijetkost je da muškarci poštuju ženu, na način na koji je ona bila poštovana. Rijetko se itko usuđivao aludirati na njenu ženstvenost, govorili su joj gospođo, premda je bila još sasvim mlada.

Filozof je primao na razgovore u terminima jutarnjim. Raspravljali su o svemu, ponekad se i porječkali oko nekih važnih životnih postulata, a cijelo vrijeme je samo želio dotaknuti joj nogom ispod stola stopala. Ona je bila mirna, pribrana i vedra. Katkad bi ozbiljno, povišenog tona, branila neke teze za koje je smatrala da su važne, a katkad se mirila s njegovim mišljenje. Bio je jedan od njenih uzora, ali si nije dopuštala slijepo obožavanje i respekt, ona naprosto nije bila sazdana od tog materijala. Volio je nazivati se njenim osobnim povjerenikom. Znao je većinu njenih tajni i stremljenja. Ona mu je potpuno vjerovala. Osjećao je da time što je više prisvaja i čeznutljivo gleda, da je to više obmanjuje i vara, da je sve s njima laž i prevara, da je gubi što više njenih blizina ima. Osjećao je otrovne bodlje ljubomore svaki put kad bi zastala s nekim razmijeniti riječ.
Osjećao bi nemjerljiv ushit svaki put kad bi ga nazvala imenom, kad bi mu se osmjehnula.

Liječnik ju je pozivao na duge seanse, ponekad bez stvarnog razloga, ponekad zbog bezazlenih boljki koje možda ne bi prošle same od sebe, ali su u konačnici ipak bile kratkotrajne i prolazne. Volio je gledati ritmične otkucaje njene žile kucavice i strah u očima. Nikad ona nije pustila suze, no on je u njenim očima tražio zametke vlažnosti iza magličastih sjajnih dubina. Volio je gledati dizanje njenog grudnog koša dok bi ležala i liniju bedara. Tijelo joj je bilo ukočeno dok se nadvijao nad nju, podrhtavalo od neke hladnoće koju je samo ona osjećala. A njemu je svaki dio jagodica gorio od dodira s njenom rukom. Zamišljao je kako se naslanja na njeno krilo i čedno joj govori riječi obožavanja, zamišljao je kako je miluje po čelu tješeći je poput djeteta. Želio je da ga samo jednom pogleda i uvidi koliko se njega doima njena blizina. A ona ga nikada nije tako pogledala. Ležala bi sklpoljenih očiju i čekala mišljenje. Pričala o svakodnevnim stvarima, o poslu, o ljudima, o vremenu, o običajima, o sukobima, o političarima. On je pokušavao zadiviti svojim pričama, a istovremeno je osjećao kako miriše njena odjeća, kako neka toplina iz nje zrači.
A kad bi otišla, ostajao bi prazan i iscrpljen, kao da se borio sa strašnim neprijateljima.

Književniku je ona bila najveća misterija. Nikada on njoj nije posvetio ni jedan redak, jer bi svaki pokušaj propao neslavno. Ona je po njegovom mišljenju bila sve samo ne inspiracija. Ona nije mogla biti opisana u dva tri stiha, niti u cijelim tomovima. On nije nalazio riječi. Bježale su od njega. Igrale se sa njim. Ponekad mu se činilo da je ona samo halucinacija, izmišljen glavni ženski lik nekog ruskog romana koji nema ni početak ni kraj ni zaplet. U duge ljetne večeri promatrao ju je sa svog prozora i čekao kad će proći ulicom, skriven iza zastora prljavo bijele boje. Gasio je svjetla da mu se ne vide obrisi, i uzdrhtalost ruke. Kupao bi se predugo i puštao da mu voda razbistri misli, prije nego bi sjeo za svoje računalo i po tko zna koji put otpočinjao pisati. Misli su mu bile kao košnica, uzrujane, vrele i zbrkane, a on nije shvaćao zbog čega ona tako djeluje na njega. Pa i nije bila osobito lijepa, ne kao mnoge druge žene što svoje čari otkrivaju svima, u uskim, duboko dekoltiranim haljinama prolazeći gotovo golih grudi i ramena pored mladića i muškaraca. Ne, ona nije bila ni tako lijepa i ni tako eksplicitna. Primjetio je da je imala zaobljeni trbuščić, malo viška oko struka, i još puno drugih nesavršenosti u linijama lica i tijela, ali kao kompozicija, kao cjelina, bila je jedinstvena. Kad bi ušla u prostoriju, vrijeme bi stalo, a ona se činila većom nego što zapravo jest. Imala je auru svetice i pražene, one koja vlada svemirom. A ništa ona od svega nije činila namjerno. Samo je postojala. I bila svoja.

Osjećala je ona katkad njihove poglede i želje, onda kad bi im se omakle, kad bi ih pustili preko granica skrivenog, kad bi im se otele, samo je gurala te spoznaje negdje duboko u sebe i zavaravala se da ne postoje, da su nemoguće. Jer im nikada neće moći dati ni jedan dio sebe. Sjetila se kako je ona bila jedna od onih sretnica koje su zarana pronašli ljubav, a da mnogi još uvijek samo čeznutljivo maštaju o tome. I krivnja se uvukla u nju kao vlaga u zidove. Ništa ona nije činila da je muškarci zavole, da joj se umile, pa ipak krivila je sebe za svaki pogrešan korak i pokret, za svaki trenutak u kojem je uživala u njihovom društvu. A to doista jest činila. Sa svakim od njih je dijelila nešto što joj je značilo, u svakom od njih je mislila da ima prijatelja.

To nešto u njoj osjećala su i djeca, samo na drugačiji način. Djeca su u njoj vidjela toplinu i blagost, znala je razgovarati s njima kao sa odraslima, kao s osobama, posvećivala im se cijela, pričala im je o životu i budućnosti, o snovima, o tome što se sve može postići s malo truda i upornosti. Slikala im je život u najdivnijim bojama, pričala o književnim djelima, o gradovima. A ona su je slušala zadivljeno, otvorenih usta i širom otvorenih očiju. Osvajala je dječija nevina srca jednim zamahom mašte. Bila je njihova velika prijateljica.
A ona nije znala čime su ta djeca tako ushićena. U jedan sparan dan, dok je kovač kovao ogradu i postavljao je ispred njene kuće, došle su dvije mile djevojčice, njegove kćeri, došle su pozvati oca na večeru i podsjetiti ga na goste koji ga čekaju. Pozvala ih je na sladoled od čokolade i sok od brusnice, da ne čekaju vani na vjetru. Djevojčice su bile presretne, pitale su je za slike s vjenčanja, za psa i za njene haljine, šminku, prijatelje. Ona im je pričala beskrajne priče, zabavljala je te divne dječije duše. A njima su se oči sve više caklile od ushita. Kad porastu željele bi biti ona. Ostale su do mraka, a zatim su otišle s ocem. Mislila je da ih nikad više neće vidjeti, zaboravila ih je istog trena kad su njihove siluete zamakle u mrak. Ona se zapravo i nije vezala za ljude, nije čak ni shvaćala kakve je osjećaje u njima izazivala. Mislila je, zabavila je dječicu i skratila im vrijeme čekanja i to je sve. Kovač će završiti ogradu i otići iz njenog života za uvijek. Djevojčice će živjeti dalje svoj život, ne pridajući značaj jednoj mladoj ženi. Jer što je ona njima. Tek nepoznata daleka žena s kojom nemaju ništa. Ništa ih ne veže, osim tog popodneva koje je prošlo i zaboravljeno.
Te nedjelje dok je spavala u naručju svog muža i u polusnu slušala glazbene etide sa radija, djevojčice su pokucale na njena vrata. Nije otvorila jer ih nije čula. Netko je od susjeda djevojčicama rekao kako Ester nije doma. I da ne znaju kada će biti.
Kad se ustala, rekli su joj da su dolazile. Sinulo joj je da su je djevojčice htjele posjetiti i ukrasti još malo od krajeva svog sna. Njenog sna.
Ljutila se, zdvajala, pitala se što ta djeca žele od nje. Ona im nije ni majka, ni prijateljica, ni krvni rod, niti im je bliska po godinama.
Došle su opet kasnije. No tada je već imala plan kako će im dati do znanja, da za njih nema vremena. Znala je kako se to mora sasjeći u korjenu, prekinuti, jer ako nastavi biti ljubazna s njima, vezat će se za nju, smatrat će da su pronašle prijateljicu, a ona je osjećala da za to nema snage, premda je voljela djecu. No ta su djeca njoj bila posve nepoznata. Ignorirala ih je i djeca su otišla rastužena. Kasnije je saznala da im je majka bolesna i da se samo taj jadni čovjek brine o njima, da im kuha, uči ih, odgaja.
Preplavila ju je krivnja.
Krivnja ju je zalila kao med orahe i lješnjake u tegli, kao ljepljiva gusta masa koju nije mogla ničim isprati.
Krivnja ju je ranila kao oštar nož kojim se reže kruta hrana.
Sjetila se da je njeno djetinjstvo bilo ispunjeno majčinim smijehom i očevim savjetima, ljubavlju i zagrljajima, a ne tišinom, tugom i boljkama.
Poneka djeca nemaju tako blage dječije godine, život im razruši vizije.
A ona im nije mogla ni htjela dati nekoliko trenutaka mašte. Krivnja ju je natjerala na suze.
Za njenu krivnju nije bilo ispravka.

Voljeli su je i tražili jedan djelić nje za sebe, svatko svoj dio, filozof je sanjao njene poljupce, liječnik njene dodire, književnik njene korake, a djeca njene snove. Svijet je tražio da se rasprostre svom svojom površinom i bude dostupna onoliko koliko od nje to traže.


Takva je bila Ester, žena kakva se rađa samo jednom u nekoliko desetljeća.

Aries