Mračno je nebo pred kišu, padat će noćas sigurno. Još vidim kroz drvene škure vrhove kuća, električne vodove i komad oblaka što je po krajevima bjelkast a u sredini tust i crn, težak, podsjeća me na komad preteškog olova. Pali se ulična rasvjeta, djeca na biciklima vozeposljednju vožnju prije nego li ih majke pozovu na kupanje i na spavanje. Sparno je. Puše neki vreli vjetar. Mislim da je tako gadan vjetar na rubovima pustinje.
Proganja me posljednjih dana njena rečenica "Ja bih tako htjela dijete". I nastavak "Teško mi je željeti nešto toliko jako, a biti svjetlosnim miljama udaljen od ostvarenja cilja. Ružno je to nazivati ciljem, no već vidim da će se moja želja pretvoriti u projekt. Došla sam u fazu kad pomno planiram svako ljubljenje s tobom i razmišljam o tome je li pravo vrijeme za to ili ne. Sanjam to dijete. Proganja me to što se još do prije nekoliko godina nisam osjećala spremnom i nisam ga željela, pa sad kad bih to žarko željela, kao neka čudna pravda ili kazna, želja mi se ne ostvaruje."
Tješio sam je. Duboko u sebi sam znao, tu nema riječi utjehe koje mogu bitno popraviti stvari. Možda se naprosto ne trudimo dovoljno. Što ako je ona u pravu, što ako doista trebamo stvaranje novog bića shvatiti kao projekt i raditi na tome kao da imamo ispred sebe zacrtan cilj na koji moramo stići u zadanom vremenu? Ili je to ludost?
-"Radiš po cijele dane, a onda navečer dođeš i sjedneš pred taj televizor i zaspeš. Djeca se ne prave samo vikendom." - govorila mi je napola optužujući me, a napola tješeći sebe. Bojala se one mogućnosti da nismo baš u svemu savršen par. Da nećemo znati ja i ona stvoriti čudo.
Grickam suhe bademe. Volim suho voće. I voćne jogurte. Ali ne baš one "voćne" voćne, draži su mi oni od vanilije. Jutros sam pojeo jedan umjesto doručka dok sam u tržnom centru pio kavu. Čekao sam nekoga. Poslovni sastanak u neuobičajeno vrijeme. Stigao je žustrim korakom, onako kao da uvijek nekamo žuri. Stalno je namještao naočale na vrh nosa, a one su u beskraj spadale. Nosio ih je od kad ga se sjećam, srebrni okvir kupljen na recept, valjda su bile najjeftinije u cijeloj optici. Stajale su mu kao da ih je nekome ukrao. Zapravo, izgledao je poput čovjeka koji uopće ne nosi i ne treba naočale, nego ih je stavio tek probe radi ili zbog nekog čudnog, potpuno nesuvislog razloga. One su odskakale s njegovog markantnog lica. Mamile su me da mu ih strgnem s lica i bacim što dalje. S njima je izgledao lažno. One su bile ono drvo od kojih se ne vidi šuma. Pa su tako skrivale težak temperament, perverznost i mizantropiju. Skrivale su i ljepotu, tu posve neobičnu ljepotu za kojom su žene puzile i bile se u stanju poniziti do mjere od koje su mu nadalje postajale odbojne i mrske. A možda su se više od svega divile njegovom bogatstvu.
-"Dragi Marko, pa nismo se dugo vidjeli. Kako je moja mila Anuška? - lijeno je ispuštao riječi naglašavajući slogove. Znao sam kako će sljedeeće pitanje biti o djeci, pa sam ga preduhitrio.
-"Anuška...ma ti znaš Anušku, uvijek ista, jednako lijepa i poželjna, kao i onog dana kad si je ostavio zbog one tvoje tajnice. Preuređuje stan jer se nada djetetu, dobro ne baš tako skoro, ali planira i priželjkuje."
-"Ma da, čuo sam već kako imate malih poteškoća, priča se, no pusti ti te priče, moj Marko, treba biti uporan i ne osvrtati se na zlobnike. Moraju valjda pričati o nečemu, a to je baš zgodna tema. Toliko u braku, a bez djece. No, bolje i to nego da ti prišiju i neku goru etiketu." - bocnulo ga je moje spominjanje vremena u kojem je bio zaljubljen u Anušku. Vjerojatno stoga što nije on ostavio nju, nego je ona njega izbacila iz svog života kad je saznala da petlja s tajnicom. Moja je žena od mladih dana bila vrlo principijelna.
-"Znaš, zvao sam te zbog one knjige koja će uskoro izaći iz tiska. Ja sam koautor, no čini mi se kako je ugovor koji sam potpisao vrlo nepovoljan po mene. Znao sam ja to od početka, da se razumijemo, no bio sam ga prisiljen potpisati jer drugačije ne bi ni došlo do toga da knjiga ugleda svijetlo dana. Pa sam te htio moliti da malo pogledaš u te klauzule i vidiš je li moguće malo to okrenuti u moju korist. Ovako zarađuju svi osim mene." - prešao sam na stvar.
Zapalili smo po jednu cigaretu i naručili po još jednu kavu. Onaj voćni jogurt mi je stvarao lagane valove u dojnjem dijelu tijela. Valjda je to normalna reakcija na spoj s kofeinom i nikotinom. No bili su to neki čudni ugodni valovi, kao mreškanje u trbuhu.
-"Ne mogu ti obećati ništa, osim da ću pogledati. Zbog starih vremena, znaš. Nemaš ti toliko novaca kolika je moja satnica." - gurao je one naočale na nos i smješkao mi se. Oh, upravo tako. Ja sam obični profesor a on je poznati gradski odvjetnik što zastupa najbogatiju klijentelu. I na tome masno zarađuje. Njemu je moja plaća tek sitniš za hobije. Surova je to stvarnost. Ja sam bio perspektivan student, a on obična baraba. Provlačio se s godine na godinu, a sve to zahvaljujući utjecajnom ocu, dakako odvjetniku. A onda je za čas iznikla i privatna praksa i klijenti.
"Jebiga, stari moj, ne radim baš često pro bono, pa i sam znaš kako za to nemam vremena. Javit ću ti se za koji dan, to svakako. I puno mi pozdravi Anušku." - ustao se od stola, ostavio dvije novčanice konobaru i žustro zamaknuo za ugao.
Laknulo mi je kad mi je nestao iz vida. Bio sam siguran kako će napraviti sve što može. Ne zbog mene, ja sam mu značio toliko malo da ne bi ni došao na ovaj sastanak, nego zbog nje, moje mile žene. Još ni danas on nju nije prebolio i ovo je jedan od načina na koji joj se iskupljuje. Nevjerojatno je to da se njih dvoje nikada nisu posvađali, čak ni raspravili cijelu situaciju. Ona je naprosto otišla, zatvorila sva vrata iza sebe i naoružala se šutnjom. Ponašala se prema njemu kao prema nekome posve nepoznatom, hladno bi ga pozdravila i na tome je završavala sva njihova konverzacija. Ignorirala ga je. Mislim kako ga je to u isti mah i boljelo i fasciniralo, jer su ljudi obično plazili po njemu i ulagivali mu se. Kako sam rekao, moja je žena bila principijelna.
Pokraj mog stola sjedile su dvije mlade žene i jedna starija gospođa. Privukao me je njen loš akcent. Kao da je strankinja što tek uči prve riječi hrvatskog jezika.
-"Drage moje, ovo je nije turistička meka. Sve su kradljivci i lopovi. Čak su me i u banci pokušali prevariti. Mijenjali su mi dolare i dali mi puno manje nego što su trebali. Jedan dan mi naplate kavu pet kuna, a drugi dan na istom mjestu deset. Pa to je užas. Tretirate strance kao stoku, kao budale. I vi ste neka turistička zemlja. Vi turiste samo razgnijevite svojim sitnim lopovlucima, pa vam se ti isti više i ne vrate. I još pričaju kako su se proveli i kako su nasamareni. Ma ovo je i moja zemlja, ja sam hrvatica, samo me nije bilo tu više od trideset godina, pa neću na povratku napisati loše izviješće, ali ovo je sramota."
Pričala je ona brzo i nerazgovijetno o svom prvom dolasku u rodni kraj nakon toliko godina, očigledno frustrirana, ljuta i povrijeđena. Vidio sam joj pognuta ramena od rada, novčanik pun pošteno zarađenog novca i neki čudan sjaj u očima. Bila je poput djeteta kojem su dali igračku i koje je iznenada shvatilo da igračka nije savršena.
Ne znam zašto sam se umiješao u razgovor, bilo je to jače od mene.
-"Gospođo, ljudi su vam svugdje slični. Više manje je to sve isto."
Već u sljedećem trenutku sam požalio. Da sam barem rekao nešto pametno, ne bi mi bilo krivo, ali ova floskula je valjda posljedica mojih unutarnjih previranja. Zapravo sam se djelomično i slagao s njom. Doista držimo neke ljude za budale. Takvi smo mi, mislimo da samo najpametniji i najmudriji.
Bilo mi je žao što su joj neke dvije tri sitne duše pokvarile doživljaj povratka i domovine.
-"Ma, gospodine, u pravu ste vi. Ljudi su svugdje slični. Samo sam ja željela da su ovdje bolji.
Nasmiješila se stidljivo jer je shvatila da sam je čuo. Pa je i meni bilo neugodno, jer je ispalo kako sam prisluškivao. Požurio sam maknuti se s ovog mjesta koje me je već činilo blago nervoznim.
U svoj ured se danas nisam namjeravao vraćati. Nije bilo predavanja, a administraciju mogu ostaviti i za kasnije. Produžio sam do ljekarne i ušao. Organizam mi je stresla preniska temperatura. Valjda tako mora biti zbog lijekova. Prevelika je bila razlika između vanjske temperature i ove unutra.
_"Što vi želite? Imate recepte?" - jedva sam čuo glas farmaceutkinje kroz staklenu pregradu.
Razmišljao sam trenutak, dva a onda počeo nabrajati.
-"Trebaju mi andoli, oni od 100 miligrama, zatim voltaren rapid, oh da znam da ga se mora uzimati kontrolirano, čitao sam kako ima razarajući učinak na srce, onda vitamin C, neki sirupa za kašalj i maby baby." - nadao sam se kako joj neću zvučati kao neki čudak.
- "Sirup za suhi kašalj?" - hladno je upitala.
-"Pa da. Naravno. Suho kašljem." - nisam imao pojma kakav je to suhi kašalj i kakav još osim suhog može biti, pa sam opet čuo sam sebe kako lupetam fraze, tek toliko da nešto kažem.
Strpao sam lijekove u vrećicu. Udahnuo duboko i pripremao se za izlazak. Valjda se ovako ronioci pripremaju prije zarona.
Kupio sam joj i cvijeće. Nisam zamotao ni mikroskop ni cvijeće kao dar.
-"Marko jesi već doma? - čuo sam je kako viče kroz stan kad sam otvorio vrata.
-"Koliko sam ti puta rekao da zaključavaš vrata kad si sama? - mrmljao sam više sebi u bradu nego njoj.
Razveselila se cvijeću. Stavila ga je u vodu i dodala malo šećera. Uvijek mi je ta njena navika bila neshvatljiva. Navodno tako dulje traje. A onda je kroz preste prosula i hranu za ribe u akvarij. Padale su mrvice na dno, a cijelo jato crvenih peraja se okupljalo oko mjesta gdje se hrana zaustavila.
-"Bio sam s njim na kavi jutros. Obećao mi je pomoći. Taj honorar bi nam dobro došao."
Pravila se da me ne čuje. Tako je uvijek kad ga spominjem. Gluha je za sve u vezi njega.
-"A kupio sam ti i onaj mali mikroskop za određivanje plodnih dana. Znaš onaj što ga reklamiraju. Kažu kako je jako pouzdan, pa bi mogli započeti onaj svoj mali slatki projekt."
-"To ti mene pozivaš na jednu ludu i nezaboravnu noć, ili mi se samo pričinjava" - njeni prijemnici su opet proradili. Kako se iznenada isključe tako se jednako naglo i uključe čim promijenim temu.
Bila je sretna. Možda stoga što je napokon vidjela koliko je i meni stalo. Zagrlila me je mazno. Privila se uz mene i rukom mi pokazala na spavaću sobu. Poželio sam je tu, na sred dnevnog boravka, neobuzdano i divlje, onako kako već dugo nisam. Možda jer sam danas sreo suparnika koji je u svim poljima života nadmoćniji osim u jednom. Ja sam ipak osvojio nju.
-Oh, dragi, tako me...
Volio sam je slušati dok stenje i prede, glas joj je postajao promukao i seksipilan, a ona neodoljiva.
-Zaboravila sam ti reći da smo sutra pozvani kod neke daljnje rođakinje. Došla je iz inozemstva, nakon što trideset godina tu nije bila, pa nas je sve pozvala na ručak i upoznavanje jer se ona gotovo nikoga od nas i ne sjeća....
Oh, tako...
Dok smo se ljubili noć je potpuno prekrila krovove. Čuli smo kroz uzdahe kišu.
Aries
Post je objavljen 25.05.2007. u 22:24 sati.