tippy

Pričam ja sa S. na piću prije nekih par tjedana, i kaže ona sjetno, ispijajući gutljaj vruće čokolade i gledajući prazno u neki ornament na zidu Meadow Bara: "Wow. I used to be much cooler before". Istina, jbt. U prošlom semestru je bilo više izlaženja, tuluma, nekako su i ti romani brže išli pred očima... Nakon Nove godine su nas zasuli čitanjem preko tisuću stranica tjedno plus radionicama za pripremu sinopsisa za magisterij... Baš sam se utroljala. Tri dana sam čitala romančić od 144 stranice, a još mi se i svidio...

Evo kako je dosad izgledao ovaj semestar: i dalje dva seminara tjedno, plus pet tjedana radionice u kojoj su nas drilali kako da iz ničega napravimo nešto, tojest kako da maglovitu nazovi-ideju pretočimo u smisleni plan znanstvenog rada koji stane u dvije stranice teksta bez popisa literature, dvostruki prored, MLA style. I svaka im čast, uspjeli su Ako ste proizvod hrvatskog visokoobrazovnog sustava i pitate se zašto vam nitko tijekom studija nije održao nešto što bi se, recimo, zvalo "Uvod u znanstveni rad", mogu vam reći da ni u UK to nije pravilo. Kolegij "Research Methods" je bio veliki razlog mog dolaska na ovo sveučilište, i engleski kolege su mi rekli da je UoE prilično posebno po tome. Svaka čast. At least I'm getting my money's worth.

19. veljače nam je bio rok za predaju sinopsisa. Iznenađujuće brzo za naš odsjek, u roku od tjedan dana su nam dodijelili mentore. Mene je uzela šefica programa, čiji sam kolegij slušala u prvom semestru i kojoj sam se iz nekog razloga svidjela (čak je pročitala moj diplomski rad i dala ga svojim dodiplomcima kao potencijalnu izbornu literaturu – ouch! Didn't see that one coming...). Odlično. Ali tu priča ne staje, jerbo sam se ja biserka odlučila prijaviti i za doktorat, a rok za stipendije je 1. ožujka – zemljo, otvori se!

A ništa. Imam deset dana, jel. Ajmo po redu:

1. Sklepala research proposal od sedamsto riječi, posjetila petoro profesora koji su mi svi sugerirali radikalan zaokret u pristupu, gle čuda, baš u smjeru vlastitih interesa! Nakon totalne zbunjole sam odlučila da ću ipak po svome, i baš sam se nekako vezala za taj projektić A stvarno zahtijevaju da napišete projekt, struktura je skroz stroga: naslov, ciljevi, podciljevi, istraživačke metode i kontekst, bibliografija. Ako ste ikad pisali projekt, pa makar i za 500 kuna za tulum svoje studentske organizacije, ta vještina uvelike pomaže.

2. Izgnjavila ekipu u administraciji koledža (***hijerarhija ide: sveučilište/koledž/fakultet/odsjek/ program) za stipendije i aplikacijsku proceduru: a jel možete vi izvuć moje dokumente iz prošlogodišnje prijave, da ne moram zvat svoje da šalju od doma? Trept-trept, to košta, znate. Ne, ne morate ponovno slati, imamo sve što nam treba. A jel aplikacija za doktorat i dvije stipendije znači da moram priložiti duple preporuke, ukupno šest? Trept-trept. Ne, možemo ih mi fotokopirati ovdje ako vam je problem. Preporuča se mjesec dana razmaka između prijave za doktorat i stipendije, je li to nužno? Trept-trept. Ne, možete se prijaviti istovremeno, svi to uvijek rade. Sjaaajno.

3. Našla se s jednom doktorandicom koja mi je pregledala proposal i dala još neke savjete. Također se našla sa šeficom postgraduate research. Vrlo korisno.

4. Preradila proposal valjda deset puta. Hvala Bogu na brutalnim komentarima moje mentorice i strpljenju Research-Dive aka Pogorelića. Da njih nije bilo, moja prijava definitivno ne bi ličila na zametak poštenog znanstvenog rada. A ovako je i više od toga, ili barem ja volim tako misliti Molim lijepo, kad ste doživjeli da vam profesor doslovno sugerira pojedine rečenice i naslov, umjesto ovlaš-i-usput površnih komentara? I da vam u deset navečer šalje još tri dodatna maila sa prijedlozima i rečenicom "If you want me to look at it again before you submit it, just let me know". Sjaaajno.

5. Prijavila doktorat i dvije stipendije 1. ožujka u 11 ujutro, i produžila na aerodrom i let za Frankfurt I razboljela se i odlično provela u Frankfurtu, ali to već znate. Rekla sam da ću obrnuto kronološki, jel.

I što je bilo u međuvremenu?

Primilo me na doktorat!!! Što ću sad??!!

Stvarno je smiješno ispalo: u četvrtak sam predala prijavu, a u utorak ujutro mi je stigao mail od tajnice koledža: "I just wanted to let you know that you have been accepted. Your letter of admission is in the mail..." That has got to be the fastest acceptance letter I have ever received! No, nećemo se zavaravati: nije to stoga što bih ja bila neznamkako briljantna, nego jer su morali ubrzati proceduru zbog natječaja za stipendije. A i mentorica mi je bila rekla da mi je mjesto u programu sigurno, da nek se potrudim oko pronalaženja love.

E, sad. Koliko god dobro mjesto na doktoratu djelovalo na samopouzdanje, to nije kraj priče. Ne znači da automatski ostajem. Faktor prvi i najvažniji: Ben i obitelj. Ovih šest mjeseci daljine i izbivanja iz Hrvatske je bilo teško za poludjeti, unatoč svim mail-servisima, skypeovima, web-camovima i back-and-forth putovanjima Frankfurt-Edinburgh i Edinburgh-Zagreb. Želim li se obvezati na još tri godine u Škotskoj? Odnosno, mogu li ja to? Prokleto je teško, kmeeee...

Faktor drugi: akademski. Velika je razlika između doktorata ovdje i na FFZG. Jedna od njih je u trajanju, tri godine u Edinburghu naspram još dvije koje bih najvjerojatnije trebala odraditi u Zagrebu. Međutim, najveća razlika je u načinu studiranja: takozvani research naspram taught. Znači, u Edinburghu bih sljedeće tri godine radila isključivo sa mentoricom, isključivo na projektu koji sam sklepala i prijavila. Fantastična mogućnost specijalizacije, samostalnog rada i resursa koje nudi sveučilište i škotska Nacionalna. U Zagrebu je tek zadnja godina posvećena radu na dizertaciji i individualnoj suradnji sa mentorom. I nije da imam nešto strašno protiv toga, ali nakon što su nas ovdje poprilično osamostalili, mislim da mi se i ne da više pisati neke nasumične eseje za nasumične profesore, kako bih skupila dovoljan broj kredita i pristupila izradi dizertacije. Razmazili su me ovdje, što da kažem...

Faktor treći: financijski. Tu je barem situacija jasna i jednostavna. Naime, ja novaca više nemam. Ovaj magisterij financiramo ja i moji roditelji, i djelomično MZOŠ (oh joy oh happiness, jeste li ikad vidjeli njihove krajnje šlampave i neobvezujuće ugovore?). Tako smo se dogovorili od samog početka, ali smo i u dugovima. Znači nema više kasice-prasice. Ako ne dobijem punu stipendiju (ili više stipendija koje pokrivaju cjelokupne troškove), it's not happening. Što je OK, barem ne moram kalkulirati.

Faktor četvrti, koji je zapravo dio faktora prvog. Sad ćete se smijati, ali stvarno je istina i stvarno je važno! Naime, moja crna ljubimica u Zg će ovog ljeta napuniti laganih deset godina... Još tri godine u Edinburghu znači tri godine manje sa tom malom, slatkom, debelom puficom... da ne spominjem, perish-the-thought, da je možda neće biti kad se vratim... kmeeeeee! A vi koji ste se smijali, ajde vi ostavite ovo:

Nikad ne razmišljam o tome kako trenutno živim na moru. A i u luci sam bila ravno dvaput dosad. Luka ko luka, štajaznam. Plus veliki šoping-centar. I nova zgrada Scottish Executive (=škotska vlada). I Britannia – službeni brodić kraljevske obitelji. Dok me ujutro ne probude galebovi





Prekjučer nam se odselila jedna kineska cimerica. Ja sam to saznala tek prije kojih dva tjedna, ali žena pati od nesanice otkad je došla u Edinburgh. Tipa spava dva sata dnevno. Ajme majko, ja bih poludila... Nije više znala što bi sa sobom, već je isprobavala i narodnomedicinske lijekove tipa nasjecati luk u čašu i ostavit ga kraj kreveta preko noći - ??!! Meni se čini da se čovjek tako jedino može ošamutit od smrada i zaspat, ali valjda je već bila poluluda. Pa je odlučila premjestiti se u drugi tip smještaja, sa samo tri cimerice i na drugoj lokaciji. S tim da ni naš kat, ni naš hodnik ni naša ulica uopće nisu prometni ni bučni... Poor thing. Efektivno i emocije na stranu, to znači da je moja soba sad gotovo u potpunosti izolirana i da imam cijelu kupaonicu za sebe, hehe: naš hodnik ide u slovo L i moja soba je prva nadesno. Slijeva lift, zdesna red od tri kupaonice, preko puta soba jedine žive duše, A. Niice, rekao bi Borat.

Uleti neki dan naša najdraža čistačica L. popodne u kuhinju. A obično dođe ujutro, oko pola jedanaest. I gunđa da su ih cijeli dan gnjavili sa nekim seminarima profesionalnog usavršavanja, "How to be the best" i "What your students want". Pitam da čime su ih to obrazovali, i ona veli da su im pustili neki dokumentarac o tržnici Pike Place u Seattleu, koja je poznata po tome što tamo bacaju ribu iza tezge, a nekad i mušterijama, pa to kao predstavlja inovativnost i dinamiku na radnom mjestu kakvu bi svi trebali primjenjivati. Ja se valjam od smijeha skupa s njom, kad uleti cimerica iz Vancouvera i kaže da su i njima puštali isti film na dodiplomskom iz sociologije. Svašta, mislim si. Ja sam bila tamo i fora je, ali nisam znala da je to mjesto steklo tako kultan status u akademskom i poslovnom svijetu... "Da, da, kak ne", veli L. "Već se vidim kako dovodim kolegice-čistačice ovamo u kuhinju, i kako si dobacujemo metle i krpe i pjevušimo čisteći..."

Još se nisam riješila prehlade. Mislim, jesam. Ali nisam. Jučer sam izašla na works-in-progress seminar, tek toliko da s ljudima malo popričam. To je nešto što smo sami organizirali po uzoru na veliku djecu iz doktorskog programa. Petkom se nađe nas petnaest-dvadeset i dvoje-troje ljudi u desetak minuta predstavi svoju ideju za magistarski rad, a svi ostali prokomentiraju, predlože koju knjigu ili esej koji bi dotičnoj osobi mogao biti koristan, i uglavnom se hvalimo jer, ako si sami ne dignemo moral, tko će?

Priča se o nekom izletu u Highlands sljedeći vikend, za St. Patrick's Day. Jest da je irski praznik, ali što se mi ne bismo zabavljali u Škotskoj...

Jooj prošlo je tako puno vremena, i moram vam reći kako je bilo na koncertu, a bome i dati akademski updejt, a i bila sam u Frankfurtu i micek je bio kod mene u Edinburghu, i još sam k tome bolesna. Otkuda krenuti?

Ajmo egocentrično i obrnutom kronologijom. Dakle bila sam u Frankfurtu u posjetu svom miceku I bilo je super. Zadnji put (jesenas u studenom) me se Frankfurt nije baš dojmio jer je bio prazan i hladan. Ono, ja stigla u 21.30 u srijedu – ulice prazne. U Edinburghu sam navikla da se u pet ujutro netko dere po ulici i da grad (barem Old Town) gotovo nikad nije prazan, što (paradoksalno možda) daje neki osjećaj sigurnosti i lude zabave. Svidio mi se kvart u kojem Ben ima studentsku "sobu" (čitaj: studio apartman, the lucky bastard), šaroliko pun imigranata i studenata i simpatično pitom. Da, ima i drvo ispred balkona o kojemu voli svima pričati. I restoran na uglu čija je vlasnica gđa R., Hrvatica, i koja nas već vidi kako se nakon magisterija vraćamo u domovinu i podučavamo hrvatsku nam dječicu u hrvatskim školama. Tad mi je bilo super, šetkali smo se okolo, upoznala sam njegove kolege s programa i bilo mi je baš super što smo se vidjeli, ali da je Frankfurt ostavio neki dojam na mene, nije.

E ovaj put je Frankfurt porastao na skali party-towna. Izašli smo naime negdje di ja ne znam kak se zove ali znam da smo prešli Majnu, prvo u mjesto koje se zove Coco Bongo, a gdje je tema večeri bila latino glazba. Meni inače već pomalo idu na živce kubanski ili salsa-ritmovi (that is soo late nineties!), ali su mi zato nova opsesija bachata i reggaeton. Globalno najpopularniji primjerci su trenutno Aventura i Daddy Yankee, respectively. Od njih ste valjda čuli "Obsesion" i "Gasolina", respectively. E pa ja sam totalno pukla na te vrste glazbe i njihove inačice i kris-kros verzije i danima vegetiram na JuBiTou slušajući loše snimke uživo "Noche de Sexo" i baš mi je Coco Bongo dobro sjeo. Taman sam mislila kako je šteta što sam na faksu slušala samo dva semestra španjolskog i kako ništa više ne znam, ali se nakon par tekila čudesno ispostavilo da vrlo tečno govorim. Imala sam prilike i prevoditi, ne biste vjerovali, kad je Ben naručio četiri tekile i nije skužio da je konobarica pitala "(obrnuti upitnik) En la cuenta tuya?". Eto, uštedjela sam čovjeku par eura.

U Coco Bongo je tijekom naših par rundi banulo nekoliko zanimljivih ekipa, tipa pet-šest Brazilki na djevojačkoj večeri (yes, it's everything you would imagine!), pa pet-šest američkih vojnika koji su tim istim Brazilkama platili rundu (get your dirty mind out the gutter, što bi rekle Salt-N-Pepa!), pa pet-šest boyz-from-da-hood i jedan bijelac koji misli da je crn, svi u istim spuštenim hlačama, sa identičnim šiltericama zakrenutim pod istim kutem, sa istim strutom. Hysterical. Kasniji bar-hopping te večeri je bio zanimljiv, čak smo malo i čagali, ali nigdje muzika nije bila tako dobra. Oko dva ujutro je nastupila glad noćnog izlaska pa smo otišli u obližnji libanonski fast-food. Ja nisam bila gladna ali sam Benu ukrala koji griz jer mu je ionako trebalo povaditi paradajze iz sendviča (ne sjećam se kako se zvalo to što je jeo, shame on me), beba moja gadljiva. Spektakularni završetak večeri dogodio se u turskom klubu Telis, gdje je gazda slučajno baš slavio rođendan i imali su pevaljku (to ja od milja, ozbiljno!) koja je mene podsjetila na jednu Benovu i moju zajedničku poznanicu al nećemo sad o tome hihihi (nije nitko od vas, mislim da ona ni ne zna za ovaj blog...). Koka je bila sexy schoolgirl, nešto ko Britney u "Hit Me Baby One More Time" samo još luđe, ono, duga kosa sa jednim seksi pramenom preko očiju, karirani šosić, bijele špic-čizme do koljena, odvezana kravata prebačena preko košuljice koja samo što ne prsne. I imala je famozan glas. Pitala sam Bena što misli koji je to nivo turske glazbe, ono, Vuco ili Petar Grašo, i Ben je rekao "Oliver". OK, gotcha. Mislim, dok nisam vidjela ženu bila sam uvjerena da čujem muški glas, kakav kontraalt! Nije bilo benda, samo tip na sintu u pozadini sa frizurom Duška Lokina, ali dobro su se kužili i imali su neke lude harmonizacije... Oboje ih možete vidjeti na linku... Benov turski kolega se, iako nije htio ići tamo, brzo udomaćio – kosa ispada iz repa, razvalio se na stolcu, otpuhuje dimove i odmjerava pevaljku... Zaakon.

Ostatak vikenda sam provela pokušavajući čajem i paracetamolima izliječiti prehladu koju sam razradila još u Edinburghu, ali nije nas spriječila u dobrom provodu. Bili smo i u Wiesbadenu i na Benovom faksu, pardon, Institutu, u Frankfurtu. Navodno sam zaslužna čak i za jedno izgubljivanje tijekom šetnje Bockenheimom - nekad se moraš izgubit da bi vidio neke dijelove grada (možda jednom za deset godina ispričam priču o svom izgubljivanju na Gare-du-Midi u Bruxellesu... scary shit). Bilo je prekrasno vrijeme i čak smo se popeli na Main Tower u Neue Mainzer Strasse što me podsjetilo na moj posjet Space Needleu u Seattleu, samo me bilo manje strah. Najscary kod takvih pogleda nije sama visina (mislim, ako se usudite pogledat kroz prozor iz aviona onda vam dvjesto metara visine nebodera nije baš luda napetost), nego trenutak u kojem skužite da avioni unaokolo lete u razini s vama. Brrr. Pogledom smo dopratili par Lufthansinih mrcina u slijetanju do piste, mislim mogu još razumjet kako neka brodina od parsto tona pluta, ali kako ovo leti...??? Pitam Bena, koji se ne usuđuje stati na rub platforme iako je ograđena i još ima backup platforma tri metra ispod, bi li skočio s padobranom za neku lovu, valjda sam rekla milijun eura. "S padobranom? Naravno, bez problema!". A daa? Ja baš i ne bih.

I, naravno, nezaobilazni dio o aerodromima (I swear, I'll write a book about this one day!). Once again, nije da sam se ja nešto previše naletjela u životu, uglavnom sam u zadnje tri godine letjela poslovno, dva-tri puta godišnje, i vidjela sam možda desetak aerodroma i isto toliko aviokompanija (uglavnom imam posla sa Lufthansom, Croatia Airlines i ČSA, a odnedavno i jeftinoćama tipa Wizz Air i EasyJet). Kad se usporedi sa svijetom biznisa, možda i nije neka letačka statistika, ali većina ljudi koje znam nije imala tu sreću da svaka tri-četiri mjeseca zapali za neku drugu destinaciju. Tako da sam se ja s letovima i zračnim lukama udomaćila taman toliko da znam što radim i koga da pitam ako mi nešto treba, a da istovremeno uživam u svakom dijelu putovanja i da se još uvijek osjećam privilegirano putovati avionom. Već sam rekla da mi strašno idu na živce ljudi koji zaspu prije polijetanja, ili koji sjede do prozora a cijelo vrijeme čitaju Patriciu Cornwell. A valjda do dođe od previše letenja. Ili možda od straha. Ne znam, meni je svaki put uzbudljivo!

Enivej, let za Frankfurt mi je kasnio sat vremena i to nam nisu rekli unaprijed. Što me razljutilo. Mislim, ja imam svoj ritam i točno znam koliko mi treba da popijem flašu vode ili kavu i koliko unaprijed idem na WC. Nemreš mi tak šaltat gatove i reć da kasni dvajst minuta pa na kraju bude sat vremena. To ne volim. Čekanja, kašnjenja i otkazivanja su bez daljnjega najiritantniji dio putovanja. Zato je let natrag bio ludo uzbudljiv. Prvo, posada odlična! Tako ljubazno osoblje još nisam vidjela. Triput su nadolijevali kave i sokiće, sve sa najljepšim smiješkom na licima. I znate kako obično minutu i pol nakon što su vam podijelili sendviče i pića dođu s kolicima pokupit smeće – mislim ne mogu ja tak brzo jest i popit kavu, majku mu! E pa jučer je teta super opušteno rekla "Pfff, take your time!" na dva jezika. Onda se meni deset minuta prije slijetanja sprdnulo da ipak moram na WC al sam prije toga pitala jel možda opasno (da ne bi bilo da smo trebali ostat vezani na sjedalima, jel). Ma samo izvolite, veli teta. Pilot raspoložen za turistički obilazak: "Slijeva možete vidjeti kako upravo nadlijećemo Newcastle". Krasno.

Note to self: poslati pohvalni mail Lufthansi – svatko voli znati kad dobro radi svoj posao.

Prehlada me totalno paralizirala. Iako mi je u autu muka dok kažeš supercalifragilisticexpialidocious, u avionima nikad ne patim od mučnine. Prvih par letova, kao i na prvom prekooceanskom, sam nosila tablete u torbi za svaki slučaj, ali više i ne mislim na to. Međutim, jučer sam mislila da ću poludjeti. Uho-grlo-nos su se izmjenjivali u tome tko će više curiti ili više biti začepljen. Dok sam pokušavala čitati Midnight's Children brišući suzne oči (od prehlade, ne tužnog narativa), mislila sam da će mi se glava raspuknuti od promjena tlaka. U jednom trenutku mi je u vidno polje ušla stjuardesa i čula sam samo "mghm... mmm... mgghgm...ter?". Onda sam skužila da u ruci drži flašu vode i da mi nudi čašu... Bilo mi je zima, bila sam živčana, kihala sam u mlazovima i smetalo me sve što inače ne bih ni primjećivala. Srećom, nitko nije sjedio kraj mene (hvala Lufthansi na BMI kioscima za self-check-in koji omogućavaju vlastoručni odabir mjesta u kabini! Još jedan dokaz zašto su strojevi bolji od ljudi...), inače mislim da bih nekome gadno upropastila let...

E sad. Slijetanje najuzbudljivije dosad. Jedino koje možda konkurira je bilo na povratku s mog prvog zračnog putovanja, u Rigu, kad smo pola sata kružili nad olujnim Zagrebom u nadi da će se munje i gromovi malo razmaknuti da sletimo, a meni je šalica kave poskakivala na stoliću... Edinburgh ne bi bio Edinburgh kad ne bi bilo vjetrovito. Prvo nismo izlazili iz oblaka do petsto metara iznad tla (=moja slobodna procjena). Onda sam se šokirala kad sam vidjela da smo odjednom već nad zaljevom Forth i da su dolje brodići i svjetionici. Ja se polako pitam je li šansa za preživljavanje veća ako tresneš sa petsto metara umjesto pet tisuća, i je li bolje tresnuti na vodu ili na kopno (budući smo kopnena bića nekako se uvijek čini da je zemlja sigurnija, iako to nije baš racionalno). I gdje su one upute za prsluke za spašavanje..? Avion se trese, ljulja lijevo-desno, svakih par sekundi propadne nekoliko metara (a moj sendvič, kava i sokić se natječu tko će prije natrag istim putem, ajoooj), ali osjećam da je u kokpitu iskusna Lufthansina ruka i da neće biti problema. Jedino mi se još nikad nije dogodilo da se doslovce rukama držim za sjedalo... Da mi je to bio prvi let vjerojatno bih se bila prestravila ali posada je bila skroz kul, ono, mi ovako svaki dan, kuiš. Ljuljali smo se do samog slijetanja, i nakon slijetanja nas je zanijelo ulijevo pa udesno pa još par puta dok se nismo stabilizirali... Uf.

Evo malo slikica kad već Ben neće ažurirat svoj blog...