tippy

Često se šalimo da je Edinburgh dosadan u tri ćoška, kao, UNESCOv prvi grad književnosti, mi imamo festivale i kulturna događanja i stopedeset galerija ali se u biti sve važno događa u Glasgowu, od koncerata do kriminala... E pa nije istina: ja, naime, dvajstsedmoga veljače idem na koncert Joan Baez!!!

Svi koji ste upravo zijevnuli, molim smjesta napustite ovu stranicu.

Slučajno me neki link na internetu nagnao da prvi put u životu odem na njezinu službenu stranicu. Ovlaš odem na Tour Dates, i ovlaš vidim da se žena sprema u Europu početkom 2007. I prvi datum koji vidim, ta-daaa! Edinburgh, Usher Hall! Premišljala sam se dal da kupim kartu online ili da se sutra ujutro prošećem do dotične lokacije, no kad sam vidjela da su od tri etaže i neznamkolikostotina mjesta svega tri ostala slobodna (naravno nesparena), rekoh, vrag je odnio šalu, i izvadih MasterCard. Sorry, Mom.

Uf, baš se veselim. Joan Baez & I go way back. Tojest, moj odnos s njom (bojim se da nije baš recipročan). Naime, moj prvi susret sa njezinim glasom i glazbom bio je poseban utoliko što se dogodio oko famoznog ratnog Uskrsa 1993., kad je Joan došla u mirovnu misiju u Zagreb i Sarajevo. Bilo mi je trinaest i već sam bila otkrila glazbu kao fenomen, ali o Joan nisam ama baš ništa čula. I tako smo tata, sestra i ja bili u gradu u nekon preduskrsnom raspoloženju (zvuči bolje kad je predbožićno, ali što ćeš), motali se oko Trga, kadli do mene dopre nešto neopisivo, lebdeće i hipnotizirajuće... glas Joan Baez. Ostala sam na mjestu ukopana i tata mi je objasnio da je to valjda 'ona slavna pjevačica' o kojoj je čitao u novinama a koja je trebala doći u Hrvatsku... Promptno smo se na moj zahtjev instalirali s desne strane pozornice i nismo mrdnuli dok koncert nije bio gotov a ja mogla zatvoriti usta od transa. Žena je nastupila uz pratnju vlastite i još jedne gitare i back-vokala, i okupila pola Trga. Također, iako ja tad nisam pojma imala da je ta pjesma njezin zaštitni znak, u jednom je trenutku dobila papirić iz publike i pročitala ga naglas: "Could you please sing Amazing Grace because we need it so much?".

Još uvijek imam snimak tog koncerta s HTVa na VHSu, iako ga nisam gledala godinama. U međuvremenu je prošla hrpa godina, na mojim policama i u mojim audio uređajima obitavaju brojni Joanini albumi, razvila sam neopisivo osoban odnos prema njezinim pjesmama (što autorskim, što obradama) i jednostavno nisam mogla propustiti priliku da je ponovno vidim uživo I, znam da zvuči totalno geeky, pomalo mi je drago što idem sama (nije bilo šanse da natjeram bilo koga da ide na abnormalno skup koncert samnom i još da sjedimo 3 kilometra udaljeni) jer ću se moći kompletno narcisoidno uživjeti u svoj mali obožavateljski mjehurić...