Moje pismo tebi
nedjelja, 27.10.2019.
Pazi sto zelis
Nekad sam znala cijeniti trenutke samoce u stanu. Jedan na poslu, drugi u skoli, bez onoga gdje su mi carape, dodaj daljinski, je li gotova vecera...Dragocjeni trenuci koje bih posvetila sebi. Pazi sto zelis, jer trenuci mogu postati vjecnost. Sad hodam praznim stanom, prolazim kroz prostorije i u svakom kutku pronalazim tebe. Nemarno ostavljene naocale kraj televizije, gel za kosu u kupaonici, tablet ti je jos s tvoje strane kreveta. Nista jos ne diram, sve je ostalo onako kako si ostavio.
Mislim da cu iznajmiti stan. Rata stambenog kredita je previsoka za samo jednu placu, ono malo ustedjevine ne zelim dirati, a i nekako mislim da ce i meni i malom biti bolje da se na neko vrijeme maknemo odavde. U mojih ima dovoljno mjesta, ne bih trosila na rezije, uspjela bih nesto i ustedjeti. Takav je plan, iako ja ne pravim planove.
Znas, ne pricam nikome da te povremeno osjetim. Sinoc prije spavanja osjetila sam dodir na ruci, mozda sam umislila, a mozda i nisam. Nikad nisam vjerovala u te stvari, ali tko zna...
Volim te.
subota, 26.10.2019.
Nije imala srece u zivotu
Jucer je bila ostavinska rasprava. Ocekivala sam ne znam kakav postupak, a sve je bilo gotovo u manje od dvije minute. Cijeli tvoj i moj zivot stao je u par redaka A4 papira: stan, auto i racun u banci. To je sve sto smo materijalno stekli u zajednickom zivotu. Par potpisa na dnu papira i izasla sam prije nego sto sam postala svjesna da sam sam postala vlasnica nase imovine i nasih dugova.
Kasnije sam cula kako je netko za mene komentirao : Ona bas nije imala srece u zivotu. Netko, tko nista ne zna o meni, o tebi, daje sebi pravo komentirati o kolicini (ne)srece u mome zivotu. Sto je uopce sreca? Kako je mjerimo? Je li mi zivot nesretan jer sam te izgubila ili sam sretna sto sam te imala 17 godina? Kako nekome objasniti da smo mi zivjeli 300 na sat, da smo u 17 godina proputovali cijeli svijet, da smo bili na mjestima koje netko ne vidi ni na razglednicama, da smo bili okrenuti jedno drugome i da smo dijelili istu strast. Je li mi zivot sretan ili nesretan? Ne znam.
Jos se privikavam da te nema. Fresko je. Ne razmisljam unaprijed, ne pravim planove, izbjegavam misliti o buducnosti, problemima s kojima cu se susretati kao samohrana majka. Kakve koristi od toga, rijesavat cu ih u hodu. Znam da ti ne bi tako. Uvijek si sve analizirao, gledao unaprijed, stvarao moguce solucije i planove B i C, u slucaju da A propadne. Ne mogu tako, ja sam od onih sto pustaju bujici da ih nosi. Negdje se moram zaustaviti.
Volim te. Zauvijek, ne zaboravi.
četvrtak, 24.10.2019.
Najbolje mi je kad me pitaju kako sam. Savrseno sam. Izgubila sam tebe prije deset dana, danas sam saznala da nam osiguranje ne pokriva stambeni kredit uslijed tvoje smrti, racuni se gomilaju u ladici, a tvoj racun je blokiran. Kako sam? Nikad bolje. Ljutnja mi izjeda utrobu. Danas mi je takav dan. Ljuta sam danas i na tebe i na cijeli svijet. Umjesto u tuzi i strahu, danas sam utapam u samosazaljenju. Tko zna koja je to faza zalovanja u tijeku, jer naslusala sam se ovih dana o tim cuvenim fazama i kako svaku treba proci do neceg sto zovu oporavkom i prihvacanjem. Danas sam takodjer procitala prekrasnu recenicu kako je tesko hodati sam kad si navikao na setnju udvoje. Urezala mi se u pamcenje jer najbolje prikazuje stanje u kojem sam trenutno, iako ja ne hodam, tapkam na mjestu i ocekujem cudo.
Poslala sam malog u skolu danas. Da sam slusala tebe, ti bi ga vjerojatno poslao prosli ponedjeljak. Takav si bio. I takvog te zena voli. Spavaj mirno.
srijeda, 23.10.2019.
Falis mi
Nikad nisam bila neka vjernica. Za razliku od tebe. Nismo se ni vjencali u crkvi, ja nisam htjela, a ti si me toliko volio i postovao da nikad nisi inzistirao na tome. Danas ti je majka uplatila misu. I dok sam izgubljena stajala u prvom redu crkve pogled mi je lutao od oltara do svijece koja je gorjela na njemu, trazeci neki nagovjestaj tvog prisusustva. Nisam ga nasla ali uvjerena sam da si bio tamo. Mogla sam zamisliti tvoj blagi pogled i crtu zabrinutosti na celu . Sigurno si gledao cijelo vrijeme u maloga i pitao se kako je, hoce li uspjeti proci ovu traumu bez dubljih oziljaka. Ti si najbolje znao kako je odrastati bez oca. A ja sam, prvi put u zivotu, mogla onako istinski razumjeti tvoju majku i vasu povezanost koja mi je nekad bila cudna.
Volim te. Zauvijek.
utorak, 22.10.2019.
Deveti dan. Skupila sam snage da se pokrenem i odradim bar neke stvari koje mogu prije ostavinske rasprave. Jedna od njih je ukljucivala i odjavu tvog mobitela, ali pogadjas, nije istekao ugovor pa ne mogu bez penala. I tako cu ti placati pretplatu narednih godinu dana. Da ne povjerujes! Sredila sam osiguranje koje si imao preko Amexa, pa sam otisla staviti zahvalu u novine. I tako, jutro se otkotrljalo.
Voljela bih da zivimo u velikom gradu, da se utopim u masi nepoznatih prolaznika, da ne osjecam poglede koje me prate i da ne vidim sazaljenje u tudjim ocima. Prijatelji zele da izvedu negdje mene i maloga, onako kako smo nekad izlazili u parovima. Ne mogu, Boze, ne mogu. Kuda cu ja bez tebe. Sto cu ja bez tebe? Molim te , Boze, reci mi da ce ovo jednom proci, jer ne znam koliko cu ovako izdrzati.
Voli te zena
ponedjeljak, 21.10.2019.
Strah
Umirem od straha. Potopljena sam s njime. Sve me plasi, novi dan, nove sjenke nad gradom u rano predvecerje, tisina u stanu, odjeci tudjih stopa u hodniku zgrade. Najvise od svega me plasi briga za maloga. Jutros se probudio i rekao da ga boli rame. Zasto ga boli, sto mu je, da nije ovo, da nije ono, je li i tebe tako bolilo... Gdje si da mi kazes : Nije mu nista, Tihana, ne panicari.
Osmi je dan da ti nisam cula glas. Prtljam po mobitelu i trazim imam li kakav videozapis da ti sacuvam glas od zaborava. Milion slika i konacno iskopam jedan sa doceka prosle Nove Godine. Pjevas. Vanka smo, docek na otvorenom, kapa ti je na glavi, hladno je. Bol me pogodi neocekivano, na trenutak od njene jacine ne mogu disati, presavijem se i pokrijem rukom usta da sprijecim krik. Prepast cu dijete. Bol mi i inace dolazi u valovima, jos je ne mogu preduhitriti, ne znam kad ce se pojaviti. Izbjegavam t valove tisinom, bjezim od glazbe, ne palim radio, ni televiziju, izlazim iz ducana kad cujem muziku. Svjesna sam da je ovo trenutno puko prezivljavanje, da ne slici na zivot, ali isto tako znam da cu se s vremenom zalijepiti u nekakvu cjelinu, jer moram, jer bi i ti tako htio, jer moram ostati zdrava i na nogama. Imam posla, imam puno toga za uraditi, za nas oboje.
Voli te zena
subota, 19.10.2019.
Pisma tebi
Sesti dan da si otisao. Ne znam zasto ih brojim kad nijedan nije laksi od onog prethodnog. Ponekad mi se cini da gubim razum, da lebdim, pa se trgnem i pokusavam skrpiti komadice sebe u kakvu-takvu cjelinu koja ce bar donekle funkcionirati. Moram. Dijete mora imati mamu. Moram opeglati, moram oprati prljavu casu u sudoperu, moram odraditi birokraciju. Znam sto bi ocekivao od mene. " Zastiti dijete, Tihana", rekao bi mi.
Bjezim od ljudi. Vidim krajickom oka kad prodjem ulicom da me sazalno gledaju, mlada a vec udovica. Jadno njeno dijete. Neki pridju, nekima je lakse da me ne vide. A iskreno, i ja sam pomalo umorna od istih rijeci sucuti, ali sto bi mi drugo i mogli reci. Kazu da ce s vremenom boljeti manje. Nemam pojma hoce li, sad mi to izgleda nemoguce. Ono sto znam je da me sad prokleto boli, tamo gdje je srce sad je rupa koja se steze, pa se napuni ocajem koji u vriskovima izlazi vanka, pa nastupi osjecaj praznine i tako ukrug, do novog dana.
Nedostajes mi, sreco. Sebe kaznjavam gledajuci nase slike, a znam da nisam jos spremna za to. Gledam nas nasmijane, dobro znam za svaku gdje je nastala, sto smo radili taj dan, s kim smo bili. Najvise bole ove zadnje. Gledam i mislim kako to da nista nismo naslutili, kako smo blazeni bili u neznanju da su nam to posljednje fotografije.
Ne placem pred djetetom, kunem se, ne placem. Strpim se dok ne ostanem sama, kao sada. Ti bi se ljutio na mene. Zato, spavaj sreco moja i ne brini ja cu se za sve pobrinuti. Voli te tvoja zena
Vecer je. Sama sam. Pozivi su pomalo utihnuli, posjete prorijedile, svi se vracaju svome zivotu, a ja sam tu gdje si me ostavio. S kauca predjem na balkon, palim ne znam koju cigaretu po redu. Sutra ce nam doci prijatelji, cijela ekipa. Ne znam je li mi lakse ili teze zbog toga. Primjecujem da iz faze tuge prelazim u fazu ljutnje. Zlocesta sam i zavidna. Gledam na ulici tatu s djetetom i dodje mi da vristim, gledam mlade parove i svijet stane. Zasto sam ja ovo zasluzila? Zasto meni? Zasto nasem djetetu? Beskrajno mi idu na zivce one floskule kako svatko dobije kriz koji moze ponijeti ili da Bog uzima prvo dobre ljude sebi.
Volim te najvise na svijetu.
