Jucer je bila ostavinska rasprava. Ocekivala sam ne znam kakav postupak, a sve je bilo gotovo u manje od dvije minute. Cijeli tvoj i moj zivot stao je u par redaka A4 papira: stan, auto i racun u banci. To je sve sto smo materijalno stekli u zajednickom zivotu. Par potpisa na dnu papira i izasla sam prije nego sto sam postala svjesna da sam sam postala vlasnica nase imovine i nasih dugova.
Kasnije sam cula kako je netko za mene komentirao : Ona bas nije imala srece u zivotu. Netko, tko nista ne zna o meni, o tebi, daje sebi pravo komentirati o kolicini (ne)srece u mome zivotu. Sto je uopce sreca? Kako je mjerimo? Je li mi zivot nesretan jer sam te izgubila ili sam sretna sto sam te imala 17 godina? Kako nekome objasniti da smo mi zivjeli 300 na sat, da smo u 17 godina proputovali cijeli svijet, da smo bili na mjestima koje netko ne vidi ni na razglednicama, da smo bili okrenuti jedno drugome i da smo dijelili istu strast. Je li mi zivot sretan ili nesretan? Ne znam.
Jos se privikavam da te nema. Fresko je. Ne razmisljam unaprijed, ne pravim planove, izbjegavam misliti o buducnosti, problemima s kojima cu se susretati kao samohrana majka. Kakve koristi od toga, rijesavat cu ih u hodu. Znam da ti ne bi tako. Uvijek si sve analizirao, gledao unaprijed, stvarao moguce solucije i planove B i C, u slucaju da A propadne. Ne mogu tako, ja sam od onih sto pustaju bujici da ih nosi. Negdje se moram zaustaviti.
Volim te. Zauvijek, ne zaboravi.
Post je objavljen 26.10.2019. u 10:22 sati.