Moje pismo tebi
ponedjeljak, 21.10.2019.
Strah
Umirem od straha. Potopljena sam s njime. Sve me plasi, novi dan, nove sjenke nad gradom u rano predvecerje, tisina u stanu, odjeci tudjih stopa u hodniku zgrade. Najvise od svega me plasi briga za maloga. Jutros se probudio i rekao da ga boli rame. Zasto ga boli, sto mu je, da nije ovo, da nije ono, je li i tebe tako bolilo... Gdje si da mi kazes : Nije mu nista, Tihana, ne panicari.
Osmi je dan da ti nisam cula glas. Prtljam po mobitelu i trazim imam li kakav videozapis da ti sacuvam glas od zaborava. Milion slika i konacno iskopam jedan sa doceka prosle Nove Godine. Pjevas. Vanka smo, docek na otvorenom, kapa ti je na glavi, hladno je. Bol me pogodi neocekivano, na trenutak od njene jacine ne mogu disati, presavijem se i pokrijem rukom usta da sprijecim krik. Prepast cu dijete. Bol mi i inace dolazi u valovima, jos je ne mogu preduhitriti, ne znam kad ce se pojaviti. Izbjegavam t valove tisinom, bjezim od glazbe, ne palim radio, ni televiziju, izlazim iz ducana kad cujem muziku. Svjesna sam da je ovo trenutno puko prezivljavanje, da ne slici na zivot, ali isto tako znam da cu se s vremenom zalijepiti u nekakvu cjelinu, jer moram, jer bi i ti tako htio, jer moram ostati zdrava i na nogama. Imam posla, imam puno toga za uraditi, za nas oboje.
Voli te zena
