Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.
2 Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo.
3 Vjerom spoznajemo da je svijet stvoren Božjom rječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.
4 Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan - Bog nad njegovim darovima posvjedoči - po njoj i mrtav još govori.
5 Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu.
6 A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.
7 Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti.
8 Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide.
9 Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja,
10 jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
11 Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje.
12 Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
13 U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.
14 Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže.
15 Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju.
16 Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
17 Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje,
18 kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! -
19 uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u p redslici i ponovno zadobi.
20 Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava.
21 Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa.
22 Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima.
23 Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe.
24 Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove.
25 Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom.
26 Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću.
27 Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.
28 Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih.
29 Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše.
30 Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda.
31 Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode.
32 I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima,
33 koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima,
34 pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca.
35 Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće.
36 Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu.
37 Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani -
38 svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.
39 I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano
40 jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.
Nakon svih profanih tema malo ću se "odmoriti" na Pavlovim jaslama.
Naravno i ovaj Pavlov text upućen Rimljanima (odnosno cijeloj zapadnoj civilizacija) govori o "praktičnim stvarima"
Zato bi bilo dobro za nas koji "liječimo" svoje smiješne frustracije na profan način; docirajući, zadirkujući, potcjenjujući, vrijeđajući ....malo zastati i razmisliti o našim postupcima.
Pa čak i s obzirom na naše "plemenite" nakane.
Pošto određenoj skupini ljudi "nije dano" da spoznaju Gospodina evo jednog lijepog primjera kojeg mogu svi prihvatiti, ako žele.
Ljubav prema slabima
(Rimljanima 14)
Slaboga u vjeri prigrlite, ali ne da se prepirete o mišljenjima. 2Netko vjeruje da smije sve jesti, slabi opet jede samo povrće. 3Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede; tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio. 4Tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu Gospodaru i stoji i pada! A stajat će jer moćan je Gospodin da ga podrži.
5Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak. Samo nek je svatko posve uvjeren u svoje mišljenje. 6Tko na dan misli, poradi Gospodina misli; i tko jede, poradi Gospodina jede: zahvaljuje Bogu. I tko ne jede, poradi Gospodina ne jede i – zahvaljuje Bogu.
7Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. 8Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. 9Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima. 10A ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. 11Jer pisano je:
Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno
i svaki će jezik priznati Boga.
Evo mi jedan "beogradski drug" poslao ovo, pošto zna da sam tajni "slušač" Johny-a S.
...... Smatram da za svaki narod, državu možemo naći makar jednu pjesmu koja je tačno opisuje u nekom aspektu ili u cjelini. Tako bi recimo za Sjedinjene Američke Države mogli uzeti pjesmu Nil Janga, Rockin’ in the free world koja govori o cinizmu politike koja se proklamovano bori za jednakost, pravdu i slobodu a ustvari ne čini ništa za potlačene, siromašne, obespravljenje, već dalje produbljuje bezakonje, nejednakost, zlo. Za ove naše prostore prigodna pjesma je ova gore citirana – Kad fazani lete.
Sam naziv pjesme nastao je iz jedne anegdote ili bolje reći vica, koji ide ovako: Lovili Tito i Stane Dolanc fazane. Tito puca i promaši, Stane puca i fazan padne. Tito opet puca, opet ništa. Stane drugi metak, opet pogodak. Tito treci put, opet nula. Sad Stanetu frka i kaže: ”J**o majku ovo nisam nikad vidio!” Tito-”Koje?” Stane: „Mrtvi fazani, a lete!!” Sudeći po istorijskim izvorima i enciklopedijama, ova priča nikako ne može biti istina zato što svi izvori, nezavisno od porijekla, navode da je Tito, u maniru pravog diktatora, bio vrstan lovac. Ipak, ova anegdota je veoma važna, zato što odlično prikazuje stanje duha koji se raširio u sve pore društva tokom komunističke vlasti, te sada ne postoji način da ga se ratosiljamo.
Ne sumnjam da je klimoglavaca bilo oduvijek na ovim prostorima, ali drugačija je situacija ako se radi o kraljevima, kneževima, gospodarima, od one kada su predsjednici u pitanju. Od najstarijih vremena pa sve do 19tog vijeka većina ljudi je zaista živjela u uvjerenju da su kraljevi, kneževi, faraoni, carevi od Boga dani (ili čak da su oni samo otelotvorenje Boga) i onda je logično da su se oko njih okupljali klimoglavci koji su kao sveto pismo upijali svaku riječ suverena a da su svi kritičari bili ostrakizovani. Kao dokaz za ovo imamo mnogobrojne tekstove u prosvetiteljstvu, romantizmu kao i opštoj filozofsko-političkoj misli devetnaestog vijeka u kojoj autori pokušavaju objasniti svojim čitaocima da je kralj ljudsko biće u istoj mjeri kao i neki rudar. Na kraju krajeva, i sami komunisti su se borili za shvatanje da je kralj pogrešiv a ne bogom dan, kao i to da smo svi jednaki.
Zato smatram da vrijeme klimoglavaca zapravo počinje poslije drugog svjetskog rata i ovaj vic to dobro ilustruje. Ti klimoglavci su živjeli u vremenu (u kojem i sada navodno živimo) u kome je bilo prihvaćeno stanovište da su svi ljudi jednaki, da imaju podjednaka prava, da je svako pogrešiv a opet je Tito uvijek morao biti u pravu, uvijek je morao upucati najvećeg medveda, morao je biti stručnjak za svaku moguću stvar. Za razliku od kraljeva i careva, komunistička partija je održavala svoje unutrašnje, pa čak i neku formu državnih izbora, što će reći da je svako bio zamjenljiv i da nikome poziciju nije ostavio otac u amanet. Ali svejedno su uvijek birani jedni te isti, čelnici partija su navodno bili najbolji ljudi, direktori najsposobniji, sudije i vrhovni policajci najpošteniji i tako dalje. Svaka kritika je s druge strane bila gušena, hiljade su slane na Goli Otok, u izganstvo a nerijetko su bivali likvidirani u tajnosti. Čak i ako su uspjeli da se domognu najviših vrhova partije, samo jedan pad u kritiku je značio brisanje iz društvenog života. Tako je Milovan Đilas bio jedan od najviših čelnika komunističke partije, njegovo djelo “Nova klasa” je među najhvaljenijim i najpoznatijim teorijskim knjigama sa ovih prostora (da bih ilustrovao koliko je to rijetko, navedite mi još jednog balkanca čija se teorijska djela izučavaju na zapadnim univerzitetima a da nisu Tesla i Milanković), ali samo zato što se suprotstavio Titovom bahaćenju bio je potpuno obrisan iz javnog života. Velikih i vrijednih ljudi koje je partija ovako brisala ne fali, dok nam je s druge strane u amanet ostavila gomilu bezvrijednih, promašenih bivših poltrona koji su zagospodarili državicama ostalim od velike Jugoslavije, koji su opet sebe okružili novim poltronima, klimoglavcima i bezvrijednima.
Postoji jedan bitan razlog zašto ovo pišem. Danas ćete često čuti da je “bravar bio bolji” i da ljudi nostalgično prizivaju bivša jednopartijska vremena uz parolu “dok smo bili drugovi, živjeli smo kao gospoda”. Ne zamjeram im zbog toga, ali obzirom da pripadam generaciji koja plaća njihove dugove, njihovo ćutanje i njihov lagodan život, moram kritikovati bilo kakvo prizivanje starog doba. Mišljenja sam da je dobar život u “Jugi” bio posledica toga što je takva neutralna država mogla da opstaje u vremenu hladnog rata i da se koristi kao tampon zona za dvije suprotstavljene supersile. Jugoslavija je trebala SAD-u i SSSR-u istovremeno i nije ni čudo što su joj tako odobravani svi mogući krediti i što su figurirali kao neki faktor. Ali zato, čim je SSSR počeo da puca, čim je rušen berlinski zid a SAD se ustoličio kao jedina prava supersila Jugoslavija više nije bila nikom potrebna i za svoj groš su je lako razbucali.
Nisam od onih koji će da lamentira nad svojom ili sudbinom svog naroda zato što vjerujem da je čak i pod takvim međunarodnim pritiskom sposobna politička elita mogla da opstane i da sačuva unutrašnje jedinstvo. Ali se to nije desilo, zbog toga što rukovodstvo komunističke partije od početka do kraja nije vrijedilo ničemu, ono je bilo sposobno samo da se kliže na pozitivnom talasu vremena, a čim je postalo teško pokazali su pravo lice. Danas nas pokušavaju slagati time da je šačica zlih ljudi razbucala bivšu državu da bi se obogatili. Ti ljudi očigledno zaboravljaju da svaka posledica ima svoj uzrok, a ekipa koja je uništavala tu državu je napredovala kroz partijske redove godinama. Oni koji su vrijedili su išli u egzil, jer je KPJ rađe slušao klimoglavce a puštao u prvi plan Miloševića, Tuđmana, Mesića, Kučana, Đukanovića, Krivokapića i slične. Hrvatski HDZ i SDP, srpski SPS i JUL, crnogorski DPS i SDP, bosanski SDP, slovenački LDS i SSS su samo neke od partija nastalih iz saveza komunista. Isti ljudi su se samo preobukli, promjenili imena partija i nastavili pos tarom. U prevodu, sve loše što su nam političari priređivali ovih 20 godina je djelo bivših komunističkih kadrova i njihovih učenika. Postoji svega par izuzetaka a i to su ljudi koje je KPJ svojim gušenjem slobodne misli ekstremizovao, kao što su Alija Izetbegović i Vojislav Šešelj. Svi oni su došli do vlasti tako što su pričali da mrtvi fazani lete, jer da su govorili istinu, davno bi bili pod ključem ili u izgnanstvu, a KPJ nakon što nam je uništio sve vrijedno što je ikad znalo da razmišlja, nas je ostavio pod ovakvim katastrofalnim vođstvom. Zato i danas mrtvi fazani lete, kada Hrvati kažu da moraju da se priključe EU u istoj rečenici u kojoj su rekli da je dobro što su izašli iz Jugoslavije u kojoj se za ništa nisu pitali (a tada su imali daleko veći suverenitet nego što će imati za godinu dana), lete i kada srpska vlada proklamuje borbu i Kosovo i EU (a vjerovatno neće dobit ništa od toga), lete i kada bosanski sudovi oslobađaju ubice srba i hrvata i pričaju o nekakvoj pravdi, lete i onda kada crnogorski kvazi-intelektualci (a zapravo šljam) kritikuju iz svojih fotelja susjedne zemlje, a o svojoj vlasti ne smiju pisnuti da ne bi izgubili sinekure. Zato hvala bravaru i hvala onoj Jugi što nam je ostavila sve najgore i što i dalje ne možemo da imamo normalan dijalog i zdravo razmišljanje jer je javno prostor uglavnom privatizovan od strane najgorih, od licemjera i bijednika i njihovih učenika. To je amanet KPJ i SFRJ, da u prvom planu budu sve gori i gori a da se šačica odabranih bogati na nama. A mi obični imamo onoliko novca i prilika koliko nam se sa strane otvori i koliko se snađemo, ponekad i negdje. Borba protiv negativnog je zato i borba protiv svih lažnih nostalgija, jer mi i ne živimo u pravom post-komunističkom vremenu, jer je politička elita (kao i dobar dio one intelektualne) zapravo isti kao i ranije.
Opće je poznato da blogovi "vrve" tajnim agentima, špijama, kontraobavještajcima.
Tako sam ja odlučio razotkriti sve blogere involvirane u tajne službe.
Bartimej
pripadnik Mlade Bosne, govorilo se da je sudjelovao u Sarajevskom atentatu, kasnije kooptiran kod Austrijanaca
I danas radi, pokriva.cijeli Balkan. s povremenim izlascima u međugalatičke prostore.
Kodno ime: Pat Garet@Billy the Kid
Tko ima uho neka sluša
Blogi
Potječe iz ugledne zagrebačke obitelji (njegov odlazak iz SFRJ nije dokraja razjašnjen) stupa u vezu s Kinkelom i Genscherom a nije isključeno da je surađivao s Mišom Brozom i Vanjom Špiljkom
Danas radi za BND a bio je blisko uvezan i sa Bader Meinhoof i Rote Brigade
Specijalnost su mu crtići o neomarxizmu, ovih dana gostuje u Kini na plenumu njihove CKPKYU KIne
On je jedan od 3,7 milijuna sudionika
Kinezi znaju da je Merkeličin obožavatelj, zato ga ne puštaju u Zabranjeni grad.
Inače održava dobre veze s Kubanskom službom
Kodno ime. Wer ist als Blogi?
U prijevodu: Nu mene
Geo
Stari smušenjak.
Baja Jurjević ga još 50-ih šalje na Cejlon.
Ne zna se što je tamo "mirio"
Nakon povratka splitska ispostava OZNE ga stavlja za koordinatora za otoke i za višeg savjetnika za nabijanje janjaca na kolac i orada na gradele
Kodno ime: Gravče na tavče
Fresh
je mlađi kolega u "našoj službi"
tek smo ga nedavno slomili
Kaćunko je doveo Nivesicu na interviju s Malim
i Mali je poklekao
viđamo se redovito kod Opusovaca u Držićevoj.
Zadužen je za održavanje ženskih iluzija o muškarcima
Kodno ime: Brad od Boraje
Lion Queen
Klasičan suradnik službe, još iz SDK
Kooptirana preko riječke Kominterne.
Zadužena za organizaciju ženskih udruga za isisavanje love iz proračuna.
Još uvijek je provjeravamo jer ima ispade domoljublja što u našem poslu ni dobro došlo
Kodno ime: Stevica Wilson
Sjećanje
"Stara dama" radi za Vatikan više od 50 godina.
Surađivala sa Stepincom na pokrštavanju Srba
Umjerena i neuhvatljiva, jednom mjesečno je viđaju na Kaptolu
Kodno ime: Tihana.
Ne dirajte mi u slobodu!
I kaj taj mali ima škiljit ak mama vodi "ljubaf"
Molio bih dežurne feministice da izrade prijedlog zakona, od koje godine klinci smiju gledati kad se fosili sexaju.
Muškima bi se samo dopustilo da mogu silovat "promatrače"
Priča mi prijatelj, doktor, kak mu je došla gospoja da joj ukloni izvor bola, odnosno možđane.
Bolila je glava.
Pozvala se na UN deklaraciju "Svoga tela gospodarica"
Nakon operacije je sve bilo u redu, jedino je malo gubila......-ravnotežu
Imenujući neko "indiferentno" dete dubrovačkog HDZ-gradonačelnika, Plenki je pokazao da ima guzicu a ne muda.
Doduše što očekivati od čovjeka kojeg "savjetuju" Mate blaženi Granić i Vlado neovladani Šex .
Uvijek mi dođe ona misao Paave Rantanena (finskog ministra vanjskih poslova)
"Nikad se u životu nisam naslušao toliko gluposti kao za vrijeme mandata ministra...
Sve u cilju viših interesa"
Ali ne razbijajmo iluzije!
One su nužne u generiranju gluposti!
a evo malo i za nenašminkanu ministricu
nadam se da manje pije od Zlate
zrači osobnošću!
Uistinu, unatoč mom prilično dugom kockarsko-hedonističkom iskustvu, užasnut sam komentarima blogera kod moje maleno
Dio sam prekopirao kod sebe ako žena zatvori blog.
Dakle vrle humane i dobronamjerne nakupine stanica savjetuju odlazak psihićima i slične torture, makar je iz "tupoljeva" vidljivo da žena okajava svoj grijeh i prolazi kroz patnje ovog svijeta.
I da joj je potpuno jasno da nosi težak križ!
Jedino što bi joj se moglo poručiti, da je bez obzira na našu grješnost, Božje milosrđe uvijek veće.
Naravno "ono dolazi" tek nakon kajanja i sankcija, jer je to jednostavno pravedno!
Nikako, kao Juda, ne smijemo izgubiti nadu u oprost ma kakav god naš grijeh težak bio.
Zato Crkva i kaže da će se oprostiti svaki grijeh, osim onog protiv Duha Svetoga (možete izguglati, mislim da don Stojić ima zanimljivo objašnjenje)
Onog trenutka kad je žena spomenula da moli pred bolnicom stanovita blogerica je počela režati!
Moram priznat da sam se na takav izljev mržnje...malo "naježio"
Prosječni bloger (a to nije nitko od nas) je neostvareni pjesnik (češće pjesniknja) neki usrani ostvareni novinar, neki anonimni političar, dnevno čangrizalo, sexualni manijak s popodnevnim polucijama, ugrožena femo-gender.triš-traš domaćica s darom "slikanja" ali najčešće je užasnuti ljevičar koji se ne može pomiriti s činjenicom da i alfa primitivci znaju tipkati po compu i što Boss od Chawoglawa ima veću tiražu od svih mila, letova i ostalih progresivnih bendova (poput Yes, Emerson Lake &Palmer, Genesis, Pink Floyd....he he hhhee)
Ima jedan stari vic
Kad je učiteljica dala djeci da napišu zadaću gdje bi trebali uporabiti izraz "Ima samo jedna mama"
Mali Mujo (može i Jura) je napisao
-Kad sam došo kući, stara mi je rekla da donesem pivu njoj i starom.
-Ja otvorim frižider (Jura bi otvoril hladnjak) a ono samo jedna..i kažem ja "Samo je jedna, mama"
Samo je jedna kraljica "ovog svijeta" i ona kaže našoj do bola rastopljenoj Kolindi
-"Čujem da ste služili" kod nas u Kanada"
Da, da roblje plebejsko, stoko sitnog zuba....
Kaj mislite da je prezident of juesaja, črni bil na roćkasu kod žabe od Windsora
Jednom zgodom sam se žestoko posvađao s katoličkim svećenikom (Ratzingerovim studentom) oko enciklike Humana vitaei .
Svećenik (liberalni) je tvrdio da papa Pavao VI nije trebao izići s tom enciklikom, te "davne" 68!
Ja sam bio uvjeren da je neka skrivena kamera...
Pa ako katolički svećenik može pričati gluposti onda razne Geneve i Sabolice imaju privilegiju da pričaju gadarije (Otvoreno 05.10) a da jedan predstavnik konzervativne političke stranke (sušičavi transvestit Prgomet) ima priviligeju biti neutralno lužinast, bijedo bjiedna...
Pošto je tema preozbiljna izostavit ću svoje daljnje opservacije i upitai cure s bloga; što one misle
Malo je poduži text (prenesen sa bitno.net)...al isplati se pročitat
Donosimo kratko razmišljanje ruskog pravoslavnog svećenika o aktualnoj migrantskoj krizi. Iako pisan iz ruske perspektive, značajan je i za nas, a otkriva nam i specifični pravoslavni pogled na ovo pitanje, pogled o kojemu se nažalost malo čuje u Europi.
S točke gledišta zapadnih Europljana, migranti iz muslimanskih zemalja su nesretni ljudi, koji im trebaju do groba biti zahvalni što su im dopustili živjeti na takom starom i uglađenom kontinentu. A s točke gledišta samih muslimanskih migranata, Europljani su čisti bezbožnici koji uživaju u pozamašnom materijalnom blagostanju. Nesuglasje među tim stavovima je veoma ozbiljno. Jedni misle: “Mi vas sažalijevamo, a vi nam trebate biti zahvalni”, a drugi (ili barem mnogi od njih): “Mi vas preziremo i uvjereni smo da takvi kao vi ne zaslužuju živjeti”. To je izvor napada sjekirama, mačetama, bombama, automatima i kamionima bez kontrole. Budimo iskreni, asimilacije neće biti. Bit će rata (koji je već počeo). Bit će to neizbježna kemijska reakcija, prvo će doći do iskrenja, a potom će uslijediti eksplozija, baš onako kako to biva kada se spoje voda i kiselina. Pritom, sa strane europskih starosjedilaca to će biti rat za razblažene i beživotne liberalne vrijednosti, bezokusne kao bjelanjak (tolerancija, rod, fantomske slobode). A s druge strane to će biti rat nositelja određene religiozne ideje u cilju krajnje pobjede njihovog pogleda na svijet (Bog dopušta – Bog zabranjuje i to je to!). Usput rečeno, u okviru ovog suvremenog fenomena, zapažamo jasnu biblijsku analogiju.
Židovi su, za vrijeme Josipa, ušli u Egipat kao velika obitelj pastira, tražeći spas od gladi. Kroz nekoliko stoljeća oni su se umnožili i postali veliki narod, više nisu napasali svoja stada, već su porobljeni i prisiljeni postati zidari (obratite pažnju na etnički sastav građevinaca u Moskvi, pa ćete vidjeti još jednu sličnost). Poslije je uslijedio Izlazak i lutanje, a tada Židovi već nisu bili ni pastiri ni zidari. Oni su postali putnici i vojnici. Poslije izlaska iz Egipta, oni su umirali ili zbog kazne za pobunu, ili prirodnom smrću. Rađali su se novi ljudi umjesto ubojica. Oni će biti ti koji će ući u Kanaan. Ljudi, koji su naselili obećanu zemlju za vrijeme Jošue, odvikli su se od sjedilačkog života i kulturnog stvaralaštva. Oni nisu ni gradili, ni sijali, ni sakupljali ljetinu, niti su se bavili zanatima. Samo su putovali i ratovali. To je nekoliko pokoljenja koja su zaboravila kako da napasaju stada ili da zidaju!
Međutim, oni su bili predodređeni naseliti zemlju ispunjenu domovima i putevima, vrtovima i vinogradima, bazenima i bunarima. To jest, ispostavilo se da su prašnjavi putnik i dojučerašnji lutalica dobili zapovijed od Boga da ovladaju zemljom, u kojoj su stoljećima obitavali orač i vinogradar, kovač i tkalac, liječnik i trgovac.
Istine radi, Židovi su imali nešto što Kanaanci nisu. Židovi su imali vjerski zakon, dobiven na Sinaju, imali su zapovijed da se boje Gospodina u sve dane i da se trude ispuniti sve što je napisano u knjizi Zakona. A kod Kanaanaca je cvjetao razvrat, u istoj mjeri gnjusni, koliko i kulturno istančani. Kod njih je postojala ritualna prostitucija, kako ženska, tako i muška. Vračevi su prinosili žrtve demonima, slavili su blagdane uz orgije. Prakticirali su i sodomiju, i gatanje i prizivanje mrtvih. Tajnoviti šumarci su bili mjesta ritualnog razvrata, u dolinama su mogli spaljivati novorođenčad. Događalo se sve o čemu je Gospodin govorio Židovima u Svetom Pismu: “Ne postupajte po običajima naroda te zemlje. Ne ponavljajte njihove gadosti, jer ih Ja zbog tih gadosti i izgonim podalje od vas. Ne crtajte po svom tijelu i ne pravite rezove na njemu. Mrtve ne prizivajte. Vračara da ne bude među vama. Ne liježite s muškarcem, kao što liježete sa ženom. Sa stokom ne općite. Ako išta od toga budete činili, onda ću vas Ja izgnati iz zemlje u kojoj teku med i mlijeko. Bojte se Gospodina. A sada uđite u tu zemlju i živite u kućama koje vi niste izgradili. Jedite plodove koje niste uzgajali.” Upravo postoji rizik da se ovaj prizor iz Biblije ponovi i već se ponavlja na nekada kršćanskom Starom kontinentu.
Kakve god da su greške i zablude koje prate vjeru muslimanskih migranata, nije sve u njihovoj vjeri lažno. Njihova laž je vidljiva jedino u usporedbi s Evanđeljem. Ali u usporedbi s liberalnim svjetonazorom i moralnim normama suvremenog Zapada, primjetnija je laž liberalizma. U tom kontekstu muslimani izgledaju privlačnije. Musliman vjeruje u zagrobni život, u raj i pakao. Za njega je to do određenog trenutka nesumnjiva stvarnost. Europljanin se skroz na skroz smije takvim “arhaičnim” poimanjima. Za muslimana je tijelo ono što će uskrsnuti Posljednjeg dana. Tijelo ne treba predavati razvratu za života i spaljivati poslije smrti. Za Europljanina je sve naopako: razvrat za života je norma, a poslije smrti – ravno u vatru, bez ikakvih misli o uskrsnuću. Za muslimana biološki život nije najviša vrijednost, naročito ne biološki život njegovog ideološkog protivnika. On smatra da je iznad svega zakon Svevišnjeg – tako kako su njemu taj zakon objasnili. Zato se on ne boji smrti, niti se plaši ubiti. Europljanin ne zna za vrijednosti koje nisu vezane za njegovo osobno biološko postojanje. Susret, licem u lice, s kulturom koja drugačije promatra smrt, za njega je grozan i neizdrživ. Pri takvom susretu on gubi na samom početku.
I što dalje to gore. Tu nas čekaju seksualne teme, abortusi i nerađanje, i nudističke plaže i žene bez stida. Sve ono što kod migranata izaziva mržnju i religiozni gnjev. Da, oni su došli u tuđu zemlju. Oni su “novajlije”. Ali što vrijedi da o tome pričamo. Oni su već stigli. “Zabranjeno je sunčati se bez gaća na javnim mjestima”, govore oni i okupljaju se u gomilama na nudističkoj plaži, naoružani hladnim oružjem. I tako počinje igra gluhih telefona. Europljanin zgroženo podiže obrve: “Kako se usuđujete nas učiti što da radimo? Mi smo vam pružili utočište”. Na što Jusuf ili Ali samouvjereno odgovaraju: “Vi radite ono što je zabranjeno. Vi nemate ni vjere, ni stida, ni savjesti. Vi nas niste jednostavno pozvali u goste. Prvo ste bombardirali naše gradove. Pričekajte, još ćemo mi vas naučiti poštovati Boga”. I koliko god da nam je žao Kurta ili Franza, moramo priznati da su Jusuf ili Ali barem djelomično u pravu.
Ispipane i napastovane žene na trgu ispred katedrale u Kölnu – to nije obično huligansko ponašanje. Žena je prvi trofej zavojevača. Najrazumljiviji i najjasniji trofej. “Pred savladanim protivnikom silovati njegovu ženu – to je istinska sreća”, govorio je Džingis-kan. Nije se mnogo toga izmijenilo u psihologiji pobjednika od tih vremena. I sam čin napada na Njemice, u nazočnosti njihovih muškaraca, treba shvatiti kao poruku: “Vi ste slabići. Mi ćemo vam učiniti što god nam se prohtije. I mi imamo pravo na to”. Uostalom, o “poniženim istočnjačkim ženama” se brine mnoštvo muškaraca: otac, stric, braća, zaručnik (ako postoji), i na kraju sinovi. O europskoj ženi se nitko ne brine. Kako se ispostavilo čak ni policija i to u Njemačkoj. Žene, kao i obično, prve osjećaju propast svoje civilizacije. Osjećaju to na svojoj koži.
Nije daleko to vrijeme kada će Arapi i Afrikanci poželjeti da, umjesto u kampovima za izbjeglice i centrima za migrante, žive u stanovima čiji su vlasnici Europljani. Poželjet će isti život, ali neće živjeti uz Europljane, nego umjesto njih. Naravno, da bi se održao europski standard života potrebni su znanje i trud. Potrebni su električari, liječnici, inženjeri, piloti. Potrebno je stotinu profesija i kontinuitet poretka i vlasti. Zato je budućnost rastrgane Europe mračna. Većina migranta se neće htjeti obrazovati i raditi. Većina će poželjeti da silom otme tuđe, da pregazi taj mali raj, onako kako je Atila pregazio i opljačkao Rim. Njih ne zanima što će biti poslije. Oni su sjekira u rukama onoga koji siječe, a sjekira nije navikla na razmišljanje. Ali to će biti poslije. Trenutno su migranti “bič Božji” za Europu, kao što su to bili barbari za vječni grad Rim. Čak i ako se, po ugledu na Europljane, migranti izopače, opet neće postati tolerantni. Oni će ostati tuđini motivirani religijom i mrzit će bijele bezbožnike, koji su postali slabi i dekadentni.
U Europi je moguć i očekivan zaokret prema političkoj desnici. Razni ultrasi, fašistička omladina, rasizam počinje kipjeti, makar na nogometnim stadionima. Ali sve to neće promijeniti situaciju. To će biti samo agonija. Situaciju može izmijeniti samo povratak Europe iskonskoj kršćanskoj religioznosti. Pobjeda mora biti duhovna. I taj jedini protuotrov nije moguć. Europi nedostaje snage za preporod kršćanstva.
Bijeli čovjek na Starom kontinentu će i dalje nastaviti živjeti i griješiti kako mu se sviđa. A zli siromasi s Kuranom u rukama preuzimat će komad po komad teritorija, četvrt po četvrt grada, područje po područje države, kao pustinja koja guta oazu. U određenoj fazi svog širenja, kada se promijene odnosi, prestat će se prikrivati, tražiti izgovore za svoje postupke i ispričavati se. Jednostavno će početi istjerivati Europljane iz njihovih stanova, nametnut će im poreze, namijenjene nevjernicima, osnovat će šerijatske sudove, naredit će ženama da pokrivaju glave i drugo. Djelovat će pravocrtno i logično. Taj proces izgleda potpuno bespovratno.
Sve se to tiče i Rusije. Trebamo na novi način sagledati svoju kulturnu ovisnost o Zapadu. Kako bismo se obranili od dima razvrata koji nam se polako primiče sa zalazećeg Zapada, potreban nam je kršćanski respirator. I sve što je rodila kršćanska Europa trebamo voljeti i usvojiti. A sve što je rođeno u postkršćanskoj Europi trebamo držati na sigurnoj udaljenosti i oprezno proučiti. Na kraju, odbaciti to, u većini slučajeva, nakon što smo izučili. Preuzimajući degenerirane kulturne novotarije, mi kao i Europljani, postajemo slabi i nezaštićeni. Pravoslavna Rusija je umjela održavati dobre odnose s muslimanima unutar i izvan zemlje. Nje se nisu samo bojali, već su je i poštovali, a imali su i zašto. Postkršćanska Rusija će biti podjednako slaba i nezaštićena, kao što je slab bilo koji egoist i bezbožnik pred protivnikom s višim ciljem koga pokreće religija.
Naši muslimani nisu pridošlice, oni su starosjedioci. Nas ne dijeli jezična barijera, dok je kulturna barijera u velikoj mjeri smanjena. I pred nama je zadatak koji Europljani ne ispunjavaju i koji, očigledno, ne mogu ispuniti. Muslimani u 21. stoljeću imaju određene pretenzije prema suvremenim kršćanima. Suština tih pretenzija je jednostavna: gdje je vaša svetost? Gdje su vam molitva i post? Gdje je poštovanje prema starijima i poslušnost žene prema mužu? Gdje je vaša mladež – u mračnim klubovima ili u sportskim salama. Gdje je vaše milosrđe? Ne samo milostinja, već milosrđe? Poznajete li vlastitu povijest? I ako mi stidljivo prešutimo odgovor, oni će nam reći: a pogledajte nas. Oni će nam pokazati svoje najbolje odlike, a one loše će prešutjeti, a mi ćemo i dalje držati jezik za zubima. Ne smijemo šutjeti. Naš odgovor mora biti religiozan i povezan sa životom.
“Evo našeg posta i molitve. Eto naše međusobne pomoći. A ovo je naša mladež. Ovo su naše obitelji. Sve svoje pamtimo, a tuđe uvažavamo. Rane prošlosti liječimo i rezultati su već vidljivi”. Ako takav odgovor bude popraćen i potkrijepljen neospornim činjenicama, onda će biti mira i uzajamnog poštovanja. Nemoguće je ne uvažavati ljude koji čuvaju svoju obitelj, pomažu jedni drugima, klanjaju se Bogu u Duhu i istini, poštuju svog susjeda i jedu pošteno zarađeni kruh. Ali je zato moguće gnušati se onih koji ništa od toga ne rade. I tada njihova zemlja polako i neprimjetno prestaje biti njihova. Još vrijede svi dokumenti i testamenti, ali nešto se pokrenulo s temelja i krenulo put propasti. To se sada i događa u Europi, bez velike šanse da se situacija popravi. Baš to ne smijemo dopustiti u Rusiji, a da bismo to spriječili ostalo nam je još vremena i sredstava.