Tides

A memory stays to guide the way
and whisper...

Pokušavam rasplesti konce svojih misli i posložiti ih u prave skupine.
Veliko klupko konaca..šarenih, isprepletenih...spetljanih...
Dok ih otpetljavam osjećam kako mi ruke drhte.
Hladnoća me sve više stišće.
Boje konca polako blijede i postaju sive, crne, bijele.
Nema više žutih, crvenih, plavih konaca..šarenih misli..veselih.
Klupko pada.
Oštećeno.
Iznevjereno.
Nesigurno.
Bezbojno.

Moje misli se razdvajaju.
Raštrkane su.
Ne mogu ih kontrolirati.
Slabim.
Osjećam to.
Spustim pogled, sjetim se uspomena i zaplačem.
Moje oči više ne sjaje.
Moje lice se ne smiješi često.
Razočarana sam u svijet.

Okružuju me toliko dvolične, neodlučne i bezobzirne osobe.
Pričaju svojim takozvanim "prijateljima" iza leđa.
Ogovaraju.
Nemaju stida.
Mjenjaju mišljenja i uvlače se u dupe koga god uspiju "osvojiti" tim nekim pohlepnim šarmom.
Nisko.
Jadno.
Ja ne vjerujem.

:/ Zašto baš ja?
Zašto baš mene moraju okruživati takve osobe?
Posuđuju novac.
Jednostavno nemaju srama.
Nisam navikla biti u takvom društvu i pod hitno trebam promjenu. :/

Ne dam se.
Ja nisam takva.
Ja sam drugačija od njih.
Znam da jesam.
Jesam.

Sve se vrti oko mene dok ja stojim na mjestu i promatram.
Svijet,
Osobe,
Mjesto.

No, pogledah u nebo.
Iako sivo, osjećam da mi poručuje da se držim i da budem sretna što mogu hodati, govoriti, smiješiti se.
Srce me zaboli kada na ulici ugledam stare i nemoćne osobe.
Shvaćam koliko zapravo sam sretna.
Imam krov nad glavom, postelju i hranu.
Dok mnogi spavaju po ulicama u ovo jesensko kišno vrijeme i dršću od hladnoće i vjetra.
Bože, pomozi im.
Nitko ne zaslužuje biti kažnjen na taj način.
:(

Danas sam kući putovala sam svojom Tinom i upoznala sam još dvije drage cure.
Tako poželim s njima biti u domu.
Možda i budem.
Na godinu.
:/

Ovih sam dana slomljena jednostavno.
Suze samo teku.

...Sometimes I feel I don't have the words
Sometimes I feel I'm not being heared
And then I fear I'm feeling nothing more...

...Sometimes I feel I don't want this change
I think we all have to rearrange
And now I feel there's no one losing more...

" Ines, kako si se lijepo nasmijala. Nikada te nisam vidjela da se tako smiješ, uvijek si ozbiljna. "
" Ah, nekad se čovjek treba i nasmijati svemu ovome, iako bih najradije plakala. "

I zaplakala sam smijajući se.