Zašto? |
Sjećam se devetog mjeseca. Sjećam se nedjelje kad su ona i Mia došle da me upoznaju. Da me pozdrave. Sjećam se prvog zagrljaja. I tada, odmah sam znala da je to to. Prijateljstvo. Veliko. Jer, volim ju. Kjaru svoju. Volim i Mijče. One su tako drage. i tako pametne. Izdvajaju se u svom društvu. Kjar je vampir moj. Mijček je pametno i dubokoumno djevojče. I glazba nas veže. O da. |
Osjećala sam je. Osjećala sam veliku promjenu koja mi nije dala da normalno dišem. Nije mi dala da normalno plačem, nije mi dopuštala da se iskreno smijem. Sve što sam činila, činila sam zbog toga što sam osjećala veliki pritisak. Moja duša, moje srce i moj um su bili pod velikim teretom. Veoma zbunjeni. Pluća su mi pucala. Ponekad sam mogla čuti kako dišu. Nisam udisala slobodu i zadovoljstvo kao uvijek. Udisala sam prašinu čiji su sastojci bili laž, zavist i težina odmjeravajućih pogleda. Osjećala sam se kao da me netko bacio u veliku kutiju u kojoj su se nalazile sve negativne strane ovoga svijeta. U tom trentuku nisam vidjela ništa pozitivno, vjerujte. Prvih dana nisam sanjarila. Jednostavno nisam mogla zamisliti da ono što se nalazi u mom Svijetu ne postoji u stvarnosti. Kao da me metak pogodio u sredinu srca. Boljelo me. Veoma. Nisam htjela vjerovati. Nisam htjela prihvatiti činjenicu da sam sama. Daleko od svog društva. U velikom gradu gdje nema nadzora. Nitko te neće čuvati. Moraš sama. Moraš. Shvaćam što ovaj život predstavlja. Shvaćam što on traži od nas. Od mene. I pokušat ću ispuniti svoju zadaću koju mi je zadao. Neću se tako lako predati. Svjesna sam da moram ustrajati u ostvarenju svojih snova. Ne zbog tebe okrutni svijete. Zbog sebe. Čuješ li me?? Zbog SEBE!!! Teško je odrastati. Vičem upomoć, a nitko te ne čuje. Tražim spasilački pojas, a nitko ga ne pruža. Utapam se, a nitko ne primjećuje. I tako mrtva plutam morem okrutnosti. Na jedan način spašena, a na drugi način ostavljena. Čak i kada si mrtav nitko ne mari za tebe. Shvaćamo onda kako je kada si živ. S gadljivošću gledam na svijet. Da. Svi samo gledaju na sebe. Nema tu više ljubavi prema bližnjima. Nema više one prave vjere. Kada čujem kako se neki ljudi izražavaju. Kako psuju. Kada samo vidim kako su moji vršnjaci pokvareni. Recite mi. Što ih je drugo moglo pokvariti? Što drugo ako ne ovaj svijet koji iz dana u dan sve više vodi prema dnu. I povlači nas sve jer mi postajemo njegove sluge i vjerujemo mu. On nam laže, a mi laži prihvaćamo, on nas vodi prema ponoru i guta nas. Ne pokušavamo se oduprijeti. Koračamo uzdignute glave i s ponosom u očima, a ne primjećujemo ono najvažnije. Ne primjećujemo da svaki dan sami sebe uništavamo sve više i više. On nam šapuće i zove nas, a mi kao vojska hodamo prema dnu. Samo što je vojska uvijek išla prema površini. Kažem vam. Sve se promijenilo. Ja sam samo petnaestogodišnja djevojka koja svijet gleda s drugačije strane. Ja sam jedna od onih koji znaju kamo sve vodi. Ja sam jedna od onih koji mnogo razmišljaju i koji vole svoja razmišljanja prenijeti na stranice papira ili bloga nadajući se da će netko iskreno pročitati i izreći svoje mišljenje. Jedan mali svijet koji me dijeli od onog velikog je ovaj blog. Izlazim iz doma, puštam si glazbu i koračam prema autobusnoj stanici. Pritom promatram ljude, okolinu i prirodu. Pogledam u nebo i osjetim slatki povjetarac koji mi mazi lice. Osjetim slobodu i osjetim kako netko zaista pazi na mene. I osjetim dobru stranu ovog odrastanja. Jednostavno se nekad moraš pomiriti s tim da nikad ništa nije savršeno niti će ikada biti. Što nam preostaje? Uživati u sitnicama koje život mogu učiniti posebnijim. Prijatelji, glazba i ostale stvari koje nas usrećuju. Nas, posebne. :) |
Lipanj 2012 (1)
Listopad 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (6)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (7)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (5)