31
petak
srpanj
2009
Podržavam!
Pokušavam u zadnje vrijeme izbjegavati blog jer dolazim u iskušenje da popljujem političko stanje u lijepoj nam našoj i sve kažem ma neću, ma neću, ma jednostavno neću trošiti vrijeme na sve to ali eto jučer navečer sam odlučila javno podržat jednu rečenicu :"I don't need sex, government fucks me every day!".
I kažem je*** ljude koje istina boli.
A mislim da večina ljudi u RH bi drage volje nosilo tu majicu jer održava stav večine. Ili barem večina koju ja poznajem.
Text i text.
komentiraj (2) * ispiši * #
14
utorak
srpanj
2009
Pet polukratkih :)
Priča prva: Bad dress day!
Ujutro sam tražila odjeću a valjda dobrih 25 minuta. Inače nemam baš takvih problema ali jutros...
Nije da nisam znala što bih obukla nego kako skombinirati.
Nakon oho-ho vremena odlučila sam se obući šos. Crni, poludugi, heklani. Ma predivan.
I mislim si napokon bih mogla prošetati i svoje nove crne sandale-platformice. Ma milina!
I tako obukla ja šos i krenula u potragu za crnom majicom na tregere. Mislim si preko toga samo prebacim pašminu i to je to.
No crne majice ni za lijeka. Buljim u svoj ormar dobrih 10-ak minuta (inače po veličini ormara dovoljno je 10 sekundi da vidite što u njemu ima a što ne) i ne mogu nikako pronaći traženu majicu. Prošli tjedan kad su mi trebale majice sa rukavima nisam mogla naći željene, sad kad mi treba bez opet ista prića.
Mislim si možda je u drugom ormaru kod Velikog u sobi ili u onom kod Glavne (da ja sam se raširila ko parazit po okolnim ormarima-možda zato jer ja nemam “pravi” ormar u sobi). Majica i dalje Dosje X!
Lagano iznervirana odlazim u sobu i oblačim maslinastu majicu. Usklađivanje boja kao šaka u oko!
OK, možda bi Carrie to super isfurala ali na meni to izgleda...ne baš.
Ljuta odlazim u ormar vadim drugu majicu i hlače i gle dobra kombinacija ali ja i dalje nezdaovoljna. Vruće mi je u toj majici! Totalno bijesna odlazim ponovno u ormar, uzimam prugasto crveno-crnu tuniku, ostajem u trifrtalj trapkama, stavljam birke i odlazim uz bijesan komentar Glavnoj – “ I onda mi ti drugi put prigovaraj kad kupujem smeđu odjeću-nju bar MOGU kombinirat!”.
Ne znam zašto ali Glavna se buni što mi je pol ormara u smeđoj boji. Nikak da shvati da je lakše novu smeđu skombinirat sa starim smeđima nego eto crno skombinirat sa nečim kad ne ide! (*LOL*)
Priča druga: molim te moju posudicu, to mi je ipak mjera!
Ja sam jako razmažena što se hrane tiče. Ne ono razmažena da mi se mora kuhati po mojoj volji jer mi se određena hrana ne jede več razmažena jer mi se ”mora” kuhati određena hrana jer ja ne smijem sve jest. Zahvaljujući mojem dragom želučeku. (eh da i određenim kretenima koje tu neću spominjati ali koji su mi stresom zagorčali život i želudac).
Ma ajde nisam ja tolko izbirljiva. Pojedem ja gotovo sve što Glavna skuha jer ipak Glavna je glavna! Ona kuha njammmmmmmmmmiiiiiiiiiiii!!!!!
I ono što danas skuha meni ostane za sutra za gablec u firmi. :) jupi!!!!!!
I ja imam svoju posudicu za mikrovalnu u kojoj svoj hranu nosim (kao mala školarka spakiranu doduše u vrečicu a ne lunch box ali dođe vam na isto;).
No ponekad moju posudu zamijeni neka druga posuda iz meni nepoznatih razloga. I tu nastaje problem.
U nedjelju me pita Glavna da li mi je dosta hrane za gablec i pokaže mi posudu. Rekoh aha. Mislim nakon netom pojedenog ručka i 2 žlice bi mi bile previše.
Jučer na jobu odoh podgrijavat i ja-o! Pa to je malo!!!!Ajd preživjela sam :)
Jučer od ručka nije baš puno ostalo meni za gablec (da i dalje sam razmažena ali šta ja mogu kad mi je draže kuhano od prethodnog dana nego konzerve i salame!) pa sam kombinaciji dodala i rižu nek se nađe.
Opet je sve bilo fino zapakirano u meni opet nepoznatu zdjelicu (što se desilo sa mojom mjericom????) i...danas je bilo previše hrane.
Zaključak: hoću natrag svoju zdjelicu. Pobrčkali su mi se lonci i poklopci i nemam pravu mjeru. A sve je tako fino!
Priča treća: novine i politika...ruku pod ruku.
Novine sve rijeđe i rijeđe čitam. Em mi se ne da em me samo uzrujavaju. A kako nemam vremena ići na Bundek mantrati rađe ostajem totalno neinformirana stanjem u lijepoj nam našoj i svijetu.
No znam da u zadnje vrijeme nas štakori napuštaju, da nam supovi dolaze i da sve u svemu su penzići najviše naježili ježa!
Čitam samo naslove i mislim si koji bezobrazluk da prvo sve pokradu što se pokrast može a onda eto pokušavaju i jadne penziće oženiti za 100-200 kuna. Ma nije to problem. Ovak i onak i sada penzići kopaju po smeću u potrazi za hranom pa ajmo ih još malo cerapnuti. A ako neće imati za život pa šta.
A ne! Penziće mi ne dirajte!!!!!!!!
I Glavna je penzić. I pitam se kako bi joj bilo da nema nas. Da li bi uspjevala poplatiti sve režije i normalno živjeti a da si ne uskraćuje hranu ili da razmišlja da li će si ovu sezonu kupiti majicu ili će ona od prije 5 godina biti još nosiva.
Kažu da će one povlaštene visoke penzije skratiti više od ovih prosjačkih.
Ma sram vas bilo!!!! Kao isto je ako te povlaštene skratite za kojih 500 kn-a a one su oko 9 somića ili ako one od 3 soma skratite za 100-200 kuna!
Povlaštena penzija je viša od moje plaće a ja smatram da je moja plaća dobra za HR uvijete.
Zašto i ne bi sami svoje plaće rezali? Pa da, lijepo je živjet na visokoj nozi (bez potpetice od 10 cm-a) a penzićima ovak i onak ne treba puno.
Ma neću više o ovome. Bljuv!
Priča četvrta: 1-2-3 vježbajmo sad svi!
Odlučila sam napokon svoje tjelo dovest u savršenu formu. Ne kažem da je i ovak za baciti ali kad se u 10 mjeseci zdebljate 8 kg-a definitivno se treba pomaknuti i počet se malo kretati.
A kako sam ja po ne znam koji put dokazala da ja trebam prvo nešto platiti kako bi to imalo nekakvog rezultata tako sam otišla i upisala ladies fitness :)
Prvo morate otić na mjerenje gdje teta uzme sve vaše mjere (bolje me je izmjerila nego moja šnajderica!), uzme podatke o vašim bolestima (srce, pluća, koljena, alergije...) i uzme hrpetinu kunića da vas upiše i vježbanje može počet...čim ugovorite prvi slobodni termin. Naime prvi trening ide pod stručnim vodstvom.
Ah da, i pitala me teta koja su moja očekivanja, kolko ja želim izgubiti. Kažem ja jedan konfekcijski broj.
Teta me u čudu pogledala. Zar samo to? Rekoh da! Pitala me kolko kilograma bih htjela izgubiti. na to sam joj se samo lijepo osmjehnula i rekla da ja nemam problema sa tom brojkom. To je samo brojka. Ja imam problema sa 4 šosa i 3 para hlača od prošlog ljeta u koje ne stanem. Dakle jedan konfekcijski broj. Pa kolko god to kg-a bilo!
I tako krenula ja prije 2 tjedna. Za sad ide OK. Za sad idem 3x tjedno. Možda ovaj tjedan odem 4 puta. Rezultati su navodno fenomenalni. Rekla frendica i susjeda. Izgubile one dosta cm-a i kg-a.
Uh, još ću ja znoja i znoja potrošiti. Sve samo za taj jedan konfekcijski broj ;)
Priča peta: sretna mi godišnjica! 5-a!
Juečr sam sama sebi čestitala! Bila mi je godišnjica diplomiranja. Štoviše 5-a!
Nisam se počastila za to osim ako se odlazak zubaru ne računa kao nagrada.
Začudo ovo je prva godina od kad sam diplomirala da nemam želju za povratkom u klupe, za nastavkom studiranja.
Možda zato što nemam prevše slobodnog vremena.
No ipak postoji neka želja za daljnjim usavršavanjem. Ali računica se prvo mora napraviti.
We will see. ;)
komentiraj (9) * ispiši * #
10
petak
srpanj
2009
Tibica fino miriši...(po jorgovanu samo da znate;)
Muški su kao psi.
Ne, tu ne mislim na ono da su vjerni poput najboljeg čovjekovog prijatelja (vjeran-odan svojem čovjeku, za svojeg čovjeka će učiniti bilo što pa makar ga pratio i na kraj svijeta i sve će učiniti da njegov čovjek bude sretan).
B(l)ože sačuvaj. Ako takav postoji nek mi se odmah javi. (mail je sa desne strane a za ostalo se dogovorimo!)
Ne, tu mislim da su poput psa, preciznije lovačkog psa, koji je u stanju na kilometre nanjušit lovinu, ranjenu životinju ili plijen kojeg treba naći.
Samo što muškarci njuše i još neke stvari. Npr. zabranjeno voće.
OK, opće poznata je stvar da Tibica solira (niste to znali??? Gee pa gdje vi živite???). I to več neko vrijeme.
Razlog-rađe ću biti solo nego dopustiti da mi se prošlost ponovi. Meni je trenutno čist lijepo i samoj. Imam više vremena za sebe(joj ovo je totalna laž jer meni kronično nedostaje vremena kao i sna), ne odgovaram nikome gdje ću danas biti, što ću raditi, kada se mislim vratiti i kada ćemo se napokon vidjeti jer je prošlo punih 10 minuta od kad smo se pozdravili i otišli svako svojim putem i ono najvažnije netrebam se žifcirati da li ću stić danas do njega ili ne.
OK to je samo dio razloga. Prave razloge trenutno nemam namjeru nabrajati.
Negho, da kao što rekoh Tibica solira. I čist mi je dobro. Povremeno me malo pikne tam gdje je ono veliko crveno zaljubljivo srčeko ali in general it’s OK :)
No kako svi oko mene žele da se ja malo pomaknem i počnem izlazit, tulumarit, davat “psima” pardon muškarcima priliku tako je Tibica kapitulirala.
Prihvatila poziv za van i počela povremeno se nalaziti sa jednim tipom.
Ono ništa obavezno (bar ne sa moje strane), šetnjice, razgovori, smijeh, pusa i idemo dalje.
Ništa obvezatnog za mene. On iako tvrdi da isto ne želi vezu kao nit ja ipak se ponaša malo...hm...čudno. I to me smeta. To me žifcira i to me tjera da mu kažem pa-pa little boy.
No fenomen zvan ”muškarci su kao psi” počinje upravo onog trenutka kada muški osjete (ne znam na koji način) da više ne soliraš na potpuno čisti solerski način.
Negho da imaš nekog za izać, nekog tko ti krati dane pa makar taj netko je samo frend i kao takav će samo i ostati.
E da. Muški to nanjuše. i onda se počnu skupljati kao mačke oko vruće kaše. Jedan po jedan kapaju. Mic-mic. Šiiiiic!
I onda se počinju javljati, dolaziti, smješkat se i tražiti. Tražiti pažnju. A ti se pitaš a gdje ste do sada bili? Ah da, njuškali ste tuđa dvorišta.
Tibica ili vam ga ja sam se počela prije par mjeseci viđat s tipom. Ne svakodnevno (b(l)ože sačuvaj) pa čak ne nit svaki tjedan več kad uhvatim koju rupu u svom bizi-kalendaru.
I tako nakon izlaska - dva prvi njuškač Mali se javio sms-om ”Bok, kaj ima? Gdje si? Kaj se radi?”.
Odgovaram da sam baš vani sa tipom i da mu se javim kasnije. Novi sms- tko je on, kaj imam s njim...blablablablabla.
Poslije toga svaki dan stiže sms. Zanimljivo. Jedn vrijeme se uopće nije javljao i sad svaki put kad sam ja s tipom na telefonu ili se sms-amo ili se skypamo Mali se javlja. Kao da je nanjušio da se nešt događa.
Rekoh čista slučajnost. Ili?
Par dana nakon toga javlja se Winnie preko fejsa (da i ja sam pokleknula tom gubljenju vremena). Pita što ima i kad ćemo mi van.
Rekoh baby W. kasniš nekoliko mjeseci. Brani se da sam ga ja otperjala prošli put ali da se on ne da. Da me stvarno želi vidjeti.
Rekoh zanimljivo. Dvojica u kratkom vremenu.
Jučer nađem u mail-sandučiću pisamce od mog frenda koji se oženio. Pita kaj ima, kak sam, ispričava se kaj mi se ništ ne javlja i kaj nismo uspjeli svi zajedn popit kavu...i onako na kraju pisamca pita da li može dat broj moba kumu.
HA? Upitnik nad glavom!
Ah da, zezala sam ga za kuma. I vratio mi je za to. I tu je stalo.
I sad odjednom broj bi ”trebao” ići kumu.
Pitam ga čije je to maslo? Da li kum pita ili on namještava. Odgovor čekam.
Muški su poput psa. Kad si solo nisi interesantna. Ali čim osjete da počinješ izlazit, da si interesantna nekom ”muškom” stvorenju odmah dotrče. ne samo jedan. Njih nekoliko. Mašu repom i isplaze jezik do poda. I upucavaju se i umiljavaju do bola (ali ne onog na Braču).
I nude i brda i doline. I zvijezde na oblačnom zagrebačkom nebu. Sve samo da zadobiju tvoju pažnju. I ne miču se. Sve dok neku drugu žrtvu ne najuše. A onda veselo otrče dalje.
A ti se do tada pitaš-pa gdje ste bili do sada, mamicu vam vašu?!?!?!?!?!?
Gdje ste bili kada mi je trebala pratnja na nešto? Ha?
To je tako. Ili vas ne okružuje nitko ili su svi tu tako da ne možete nit disati.
Ma muški su stvarno poput psa.
Kad dosade samo uzmite štap i bacite ga dalje. Sigurno će trčeći za štapon nanjušiti neki drugi trag.
Ma oni su u tome jako uspješni.
p.s. nek se muški ne vrijeđaju-ja jako volim pse :)
komentiraj (2) * ispiši * #
02
četvrtak
srpanj
2009
Ne želim biti oženjena za posao! Želim razvod!
Osjećam se kao da sam u braku sa firmom a da me taj brak košta i guši.
Radim u jednoj velikoj stranoj firmi. Radni tjedan mi je 40 sati jer si svoj posao tako organiziram.
Ako treba ostajem i duže. Pokušavam sve završiti u tekućem danu. Ako ne uspijem nosim posao i doma.
I subotom odem raditi. Bila sam i nedjeljama u uredu.
Sve samo da posao bude završen na vrijeme i da rezultati budu više nego dobri.
Rokove nikad nisam probila. Osim svog posla obavim i tuđi ili ti ga delegiran posao.
OK prigovaram ali u sebi i sve završim i odem doma.
I tako več nekoliko godina.
Ali stres je sve veći i veći!
Da ne pričam da sam za rad subotom od 9 sati za naknadu dobila "velikodušno" 4 radna sata koje sam morala iskoristiti kad mi je nametnuto.
Ah da i da ne pričam da moja organizacija živi od mog posla jer ja svojim poslom donosim čistu zaradu.
Ali nema veze ja svoj posao svejedno volim. ali ne znam kolko još dugo.
Sutra moram ići u bolnicu na neke pretrage. Testiranje sam već morala odgoditi zbog posla tj. poslovnog puta na koji na kraju nisam niti otišla ali glavno da sam svoje zdravlje po ko zna koji put morala staviti iza posla.
Big bossu zvanom /%EQ)/%$$"&$/# sam prije nekoliko dana najavila da idem taj i taj dan na to i to mjesto i da me neće biti i da uzimam slobodan dan.
Več tad sam vidjela da mu nije drago pogotovo jer sam se vratila sa 3 dana dugog godišnjeg (sram me bilo-zar sam to smijela napraviti???).
Rekao je ok i "dopustio" da iskoristim slobodan dan koji se inače koristi ako si bolestan manje od 3 dana pa da ne otvaraš bolovanje.
Sve mi je bilo čudno da je pristao bez prodika ali rekoh ajd valjda je shvatio da je zdravlje na prvom mjestu.
Da, sve do danas.
Iako sam ostala duže raditi i iako sam sve poslove pozavršavala i uzela registrator da preko vikenda radim statistiku (za koji mi je rok tek sredinom tjedna ali eto ja savjesna želim to što prije odraditi) big bossu to nije bilo dovoljno več je MORAO počet prigovarat.
Pitanje: kad to imaš? Kolko će to trajati? Što će ti raditi? Kolko će to trajati? Znaš ne bi trebala cijeli dan izbivat sa posla več se vratiti nakon pretraga. Da li si sav posao završila? I one koje si dobila kao zamjena? Nije da ti branim da ideš ali znaš za takve stvari ne bi trebala izostajat sa posla. Da slobodni dani (kako mi zovemo tih par poklonjenih emergency dana) bi se trebali koristiti ako ostaneš doma jer te glava boli ili ako bolest traje kratko.
U meni je KIPJELO!
Rekoh mu smireno da ja mogu uzet godišnji za to ili otvarat bolovanje, da meni to uopće nije problem. I da neznam kolko će trajati i da ako ne traje dugo da ću doć na posao.
Sad si razmišljam da li da odem doktorici i otvorim si bolovanje za sutrašnji dan pa i za još koji u slijedećem tjednu čist da se odmorim od takvog kretenizma u firmi ili da se pojavim u firmi i da ne pristanem da mi se oduzme cijeli slobodan dan več samo onoliko sati koliko me nije bilo.
Pitam se zar nisam zaslužila da se moje zdravlje, koje se je uništilo od kad radim u toj firmi baš zbog njega jer radi pritisak na mene i stvara mi stres, nije zaslužilo malo pažnje?
Zar moram raditi ko konj dok svi drugi odlaze i dolaze na posao kad im se prohtje i svoje privatne poslove obavljaju u službeno vrijeme?
Ovakvo ispitivanje smatram ponižavajućim i omaložavajućim.
A stres i dalje sve više i više raste jer ja stvarno nemam želudac za prožvakati takav kretenizam i primitivizam.
Tražit ću rastavu-samo da si nađem novog,boljeg muža.
komentiraj (2) * ispiši * #
