Pet polukratkih :)

Priča prva: Bad dress day!

Ujutro sam tražila odjeću a valjda dobrih 25 minuta. Inače nemam baš takvih problema ali jutros...
Nije da nisam znala što bih obukla nego kako skombinirati.
Nakon oho-ho vremena odlučila sam se obući šos. Crni, poludugi, heklani. Ma predivan.
I mislim si napokon bih mogla prošetati i svoje nove crne sandale-platformice. Ma milina!
I tako obukla ja šos i krenula u potragu za crnom majicom na tregere. Mislim si preko toga samo prebacim pašminu i to je to.
No crne majice ni za lijeka. Buljim u svoj ormar dobrih 10-ak minuta (inače po veličini ormara dovoljno je 10 sekundi da vidite što u njemu ima a što ne) i ne mogu nikako pronaći traženu majicu. Prošli tjedan kad su mi trebale majice sa rukavima nisam mogla naći željene, sad kad mi treba bez opet ista prića.
Mislim si možda je u drugom ormaru kod Velikog u sobi ili u onom kod Glavne (da ja sam se raširila ko parazit po okolnim ormarima-možda zato jer ja nemam “pravi” ormar u sobi). Majica i dalje Dosje X!
Lagano iznervirana odlazim u sobu i oblačim maslinastu majicu. Usklađivanje boja kao šaka u oko!
OK, možda bi Carrie to super isfurala ali na meni to izgleda...ne baš.
Ljuta odlazim u ormar vadim drugu majicu i hlače i gle dobra kombinacija ali ja i dalje nezdaovoljna. Vruće mi je u toj majici! Totalno bijesna odlazim ponovno u ormar, uzimam prugasto crveno-crnu tuniku, ostajem u trifrtalj trapkama, stavljam birke i odlazim uz bijesan komentar Glavnoj – “ I onda mi ti drugi put prigovaraj kad kupujem smeđu odjeću-nju bar MOGU kombinirat!”.
Ne znam zašto ali Glavna se buni što mi je pol ormara u smeđoj boji. Nikak da shvati da je lakše novu smeđu skombinirat sa starim smeđima nego eto crno skombinirat sa nečim kad ne ide! (*LOL*)


Priča druga: molim te moju posudicu, to mi je ipak mjera!

Ja sam jako razmažena što se hrane tiče. Ne ono razmažena da mi se mora kuhati po mojoj volji jer mi se određena hrana ne jede več razmažena jer mi se ”mora” kuhati određena hrana jer ja ne smijem sve jest. Zahvaljujući mojem dragom želučeku. (eh da i određenim kretenima koje tu neću spominjati ali koji su mi stresom zagorčali život i želudac).
Ma ajde nisam ja tolko izbirljiva. Pojedem ja gotovo sve što Glavna skuha jer ipak Glavna je glavna! Ona kuha njammmmmmmmmmiiiiiiiiiiii!!!!!
I ono što danas skuha meni ostane za sutra za gablec u firmi. :) jupi!!!!!!
I ja imam svoju posudicu za mikrovalnu u kojoj svoj hranu nosim (kao mala školarka spakiranu doduše u vrečicu a ne lunch box ali dođe vam na isto;).
No ponekad moju posudu zamijeni neka druga posuda iz meni nepoznatih razloga. I tu nastaje problem.
U nedjelju me pita Glavna da li mi je dosta hrane za gablec i pokaže mi posudu. Rekoh aha. Mislim nakon netom pojedenog ručka i 2 žlice bi mi bile previše.
Jučer na jobu odoh podgrijavat i ja-o! Pa to je malo!!!!Ajd preživjela sam :)
Jučer od ručka nije baš puno ostalo meni za gablec (da i dalje sam razmažena ali šta ja mogu kad mi je draže kuhano od prethodnog dana nego konzerve i salame!) pa sam kombinaciji dodala i rižu nek se nađe.
Opet je sve bilo fino zapakirano u meni opet nepoznatu zdjelicu (što se desilo sa mojom mjericom????) i...danas je bilo previše hrane.
Zaključak: hoću natrag svoju zdjelicu. Pobrčkali su mi se lonci i poklopci i nemam pravu mjeru. A sve je tako fino!


Priča treća: novine i politika...ruku pod ruku.

Novine sve rijeđe i rijeđe čitam. Em mi se ne da em me samo uzrujavaju. A kako nemam vremena ići na Bundek mantrati rađe ostajem totalno neinformirana stanjem u lijepoj nam našoj i svijetu.
No znam da u zadnje vrijeme nas štakori napuštaju, da nam supovi dolaze i da sve u svemu su penzići najviše naježili ježa!
Čitam samo naslove i mislim si koji bezobrazluk da prvo sve pokradu što se pokrast može a onda eto pokušavaju i jadne penziće oženiti za 100-200 kuna. Ma nije to problem. Ovak i onak i sada penzići kopaju po smeću u potrazi za hranom pa ajmo ih još malo cerapnuti. A ako neće imati za život pa šta.
A ne! Penziće mi ne dirajte!!!!!!!!
I Glavna je penzić. I pitam se kako bi joj bilo da nema nas. Da li bi uspjevala poplatiti sve režije i normalno živjeti a da si ne uskraćuje hranu ili da razmišlja da li će si ovu sezonu kupiti majicu ili će ona od prije 5 godina biti još nosiva.
Kažu da će one povlaštene visoke penzije skratiti više od ovih prosjačkih.
Ma sram vas bilo!!!! Kao isto je ako te povlaštene skratite za kojih 500 kn-a a one su oko 9 somića ili ako one od 3 soma skratite za 100-200 kuna!
Povlaštena penzija je viša od moje plaće a ja smatram da je moja plaća dobra za HR uvijete.
Zašto i ne bi sami svoje plaće rezali? Pa da, lijepo je živjet na visokoj nozi (bez potpetice od 10 cm-a) a penzićima ovak i onak ne treba puno.
Ma neću više o ovome. Bljuv!


Priča četvrta: 1-2-3 vježbajmo sad svi!

Odlučila sam napokon svoje tjelo dovest u savršenu formu. Ne kažem da je i ovak za baciti ali kad se u 10 mjeseci zdebljate 8 kg-a definitivno se treba pomaknuti i počet se malo kretati.
A kako sam ja po ne znam koji put dokazala da ja trebam prvo nešto platiti kako bi to imalo nekakvog rezultata tako sam otišla i upisala ladies fitness :)
Prvo morate otić na mjerenje gdje teta uzme sve vaše mjere (bolje me je izmjerila nego moja šnajderica!), uzme podatke o vašim bolestima (srce, pluća, koljena, alergije...) i uzme hrpetinu kunića da vas upiše i vježbanje može počet...čim ugovorite prvi slobodni termin. Naime prvi trening ide pod stručnim vodstvom.
Ah da, i pitala me teta koja su moja očekivanja, kolko ja želim izgubiti. Kažem ja jedan konfekcijski broj.
Teta me u čudu pogledala. Zar samo to? Rekoh da! Pitala me kolko kilograma bih htjela izgubiti. na to sam joj se samo lijepo osmjehnula i rekla da ja nemam problema sa tom brojkom. To je samo brojka. Ja imam problema sa 4 šosa i 3 para hlača od prošlog ljeta u koje ne stanem. Dakle jedan konfekcijski broj. Pa kolko god to kg-a bilo!
I tako krenula ja prije 2 tjedna. Za sad ide OK. Za sad idem 3x tjedno. Možda ovaj tjedan odem 4 puta. Rezultati su navodno fenomenalni. Rekla frendica i susjeda. Izgubile one dosta cm-a i kg-a.
Uh, još ću ja znoja i znoja potrošiti. Sve samo za taj jedan konfekcijski broj ;)


Priča peta: sretna mi godišnjica! 5-a!

Juečr sam sama sebi čestitala! Bila mi je godišnjica diplomiranja. Štoviše 5-a!
Nisam se počastila za to osim ako se odlazak zubaru ne računa kao nagrada.
Začudo ovo je prva godina od kad sam diplomirala da nemam želju za povratkom u klupe, za nastavkom studiranja.
Možda zato što nemam prevše slobodnog vremena.
No ipak postoji neka želja za daljnjim usavršavanjem. Ali računica se prvo mora napraviti.
We will see. ;)