Danas je naš dan ;)

Happy Halloween!

Svim dragim “vješticama” a i “vještacima” želim sretnu njihovu noć ;)
Uživajte danas ludirajući se...

P.S. gospodin Kosturko je i ove godine išao sa mnom ;)

Dosta je toga!

I šta reči?
Prije samo dva tjedan napisala sam post o lošim stvarima koje se dešavaju u Zagrebu i eto danas bih mogla opet.
Ne mogu vjerovati da se usred grada opet dešavaju sranja, ne mogu vjerovati da Dr.Ivo opet prodaje maglu i maže ljudima oči jer “...ovo je zadnja kap koja je prelila čašu” i “Zagreb neće postati Bejrut”.
E pa Zagreb skoro pa i je Bejrut a čaša je navodno bila prelivena i prije dva tjedna kad je Ivana H. ubijena. I onda je Dr.Ivo najavljivao da će se najstručniji tim baviti tim zločinom i da se treba obračunat sa mafijom (slobodna interpretacija njegovih izjava-op.T.) i onda je pompozno izmjenjena postava MUP-a (a zašto se tako nešto nije dogodilo kad je L. Ritz ubijen?????)
Sve u svemu puno toga je bilo i onda rečeno a malo toga napravljeno. Ili možda bolje rečeno ništa od toga napravljeno.
Sad se priča i o nekim terorističkim činovima, da možda jučerašnji atentat nije niti bio mafijaški atentat. Ma baš lijepo. Zar ne bi teroristički napadi trebali biti usmjereni na neke veće mase a ne na jednog čovjeka koji je očigledno nekome smetao jer je previše znao?
Kako je sad lijepo vaditi neke teorije samo kako bi se prikrilo da nam je glavni grad države totalno nesiguran i da će ako se tako nastavi šetnja Central Parkom usred noći biti mila majka nasuprot šetnji centrom Zagreba usred dana.

Žao mi je ali meni se oči ne mogu mazati. Zagreb više nije nimalo siguran grad i ja želim promjene. Ja i još nekoliko stotina tisuća ljudi koji žive u ovome gradu.
No kada će do njih doći????

Timbuktu - nešto predivno i nešto pretužno....

Prema knjizi Paula Austera “Timbuktu” postavljena je na zagrebačkim daskama istoimena predstava u režiji Boruta Šeparovića a u produkciji Montažstroja.

Mr. Bones ili po nešem gospodin Kosta je jedan običan pas mješanac. On nije niti border, niti erdel, niti pudl niti beagle niti bilo koji drugi čistokrvni pas. On je običan pas mješanac koji u sebi ima i nešto borderskog i nešto erdelskog pa i pudlovskog i beagleskog jer on je pravi pseći gemišt. Ima svog vlasnika Willyja. Pardon imao je svog vlasnika Willyja koji je bio zaluđen Djedom Božićnjakom i koji je sam promjenio prezime u Božićnjak i koji je imao ludu “politiku” da se svako dobro vraća dobrim a ako se vrati zlim da onda treba dati još više dobrog. Kažem da je imao vlasnika Willyja jer Willy je umro. Jednog dana nakon što su propješačili valjda cijelu Ameriku uzduž i poprijeko Willy nije više baš pričao Kosti i Kosta je znao da će Willy uskoro umrijeti i otići u Timbuktu. Timbuktu je bila neka vrsta pustinje,negdje valjda na kraju Amerike.To je nešto poput raja. I tamo je Willy otišao, a tamo je htio i Kosta otići.

Nakon što je umro Kosta je htio da i on umre ali ubrzo je shvatio da to i ne ide tako. Često je sanjao Willyja i razgovarao sa njime.
Odlučio je potražiti nove vlasnike ali ni to nije bilo lako. Ubrzo je shvatio da obuća ne čini čovjeka i da izlizana starka boli isto kao i najnovija nike-ica. No jednog dana Kosta je ipak našao svoju novu obitelj. Mama, braco i seka su bili super ali tata Dick i nije baš. No svaka idila ne traje dugo pa je tako nova obitelj odlučila jedan dan otići u Disneyland i ostaviti Kostu u Psećem šinteraju. Iako mu tamo nije falila niti hrana niti igračke Kosti tamo nije bilo lijepo. Nije bilo ljudskog dodira. Svakim danom tonuo je u sve jaču i jaču depresiju, tako jaku da mu je bilo užasno loše. U toj agoniji u snu mu se javio Willy koji se je derao na njega da samo kuka i da ništa ne radi i da ga treba biti sram i da ga više ne doziva u svoje snove.
Kosta nije mogao vjerovati da je to njegov Willy jer njegov Willy nikad ne bi tako razgovarao s njime. Krivio je Timbuktu za to jer sigurno se Willy promjenio u Timbuktuu. Odlučio je pobjeći iz šinteraja i pronaći svoju obitelj. No Kosta se preračunao-bio je več stari pas i nije mogao dugo putovati.
Umoran pao je na cestu i ostao ležati. Ležeći tako pored Koste se pojavio Willy.Rekao mu je da mu je odobren dolazak u Timbuktu. Da psima inače i nije to dozvoljeno ali da će njemu to dopustiti i da će opet biti zajedno. Kosta ga je pitao kada će to biti. Willy je rekao uskoro.Kosta ga je pitao kada uskoro? Što mora prvo otegnut papke? Willy se samo nasmijao i rekao mu nek se vrati u svoj šinteraj i nek dočeka svoje vlasnike i neka bude dobar a kada će doći vrijeme da će se opet vidjeti u Timbuktuu.

Kosta je ustao.Nalazio se pored autoceste sa 6 traka.Odlučio je napraviti nešto zbog čega će otiči kao heroj. Znao je da će se Willy ljutit na njega jer će ispast da si je sam oduzeo život ali on je znao da će tako brže biti sa svojim vlasnikom, sa svojim Willyjem..... Samo je trebalo pretrčati cestu sa 6 traka pa makar i nekoliko puta ali znao je da će vidjet uskoro svog Willyja...

Psa gospodina Kostu “glumi” čistokrvan pas border collie imena Cap. On ima svog vlasnika i trenera Alena. Cap-u ili gospodinu Kosti je glas posudio ili bolje rečeno Kostino pričanje u ljudski govor je preveo Sven Medvešek.
Gospodin Kosta cijelo vrijeme se nalazi na pozornici gdje šeće, sjedi, leži, pije vodu, jede kolačiće ali i trči i laje i ljuti se. U trenutcima izgleda kao da on stvarno sve to pri. Svwn ili Kostin ljudski glas nalazi se u publici.Sven se uživio u ulogu skačući na stolici i odaje stvarni dojam da Kosta priča. Cap i Sven su u biti jedno te isto-Kosta tijelom i Kosta ljudskim glasom.
Osim njih pred kraj predstave pojavljuju se psi pravi beskućnici, njih 12 koji su jednom imali vlasnika ali ga više nemaju i koji traže svoj topli dom. Te pse se moglo posvojiti nakon predstave.
Osim njih jedan po jedan s lijeva i desna ulaze ljudski beskućnici , njih 12 koji su jednom imali svoj dom, posao i obitelj ali više to nemaju.
Predstava govori o napuštenim psima ali i o napuštenim ljudima i našem ponašanju prema njima. O neosjetljivosti današnjeg društa na te teške teme gdje sam čovjek bira da li će stat i pokušat nešto napraviti ili okrenut glavu i pravit se kao da ga se to ne tiče.

Nikad nisam gledala ništa tako lijepo, ništa tako emotivnog kao što je Timbuktu.
Ništa nisam gledala tako tužnog, ništa tako realnog kao što je Timbuktu.
Znala sam što idem gledati, znala sam da će mi se jako svidjeti ali i da postoji mogućnost da usred predstave izađem i pobjegnem jer je tema jako teška.
Na kraju predstave pobjegla sam van. Suze su počele teč same od sebe. Jedva sam čekala doći kući i zagrliti svog Čupavca i reći mu da ja njega nikad neću ostaviti i da on nikad neće bti odbaćeni kućni ljubimac, da će on uvijek imati svoju obitelj i svoj dom.
Plakala sam valjda više od pola sata i samo govorila da je predstava nešto fenomenalno, nešto najljepše što sam gledala...Evo suze i sada naviru dok pišem ovaj post.
Nadam se da će predstava ponovno ići i da će svoju poruku prenjeti na još puno i puno ljudi. A svi oni koji izađu van sa suzom u oku neka se ne srame jer barem znaju da imaju dušu i da su osjetljivi na ono što se oko nas događa. A oni koji izađu sa smješkom jer u predstavi ipak ima i smijeha i koji zaborave nakon par minuta što su gledali...ne, takvih sigurno neće biti....

Kao dejt...a nije...

Kako mi moji dragi Kengi i Champs ne bi ostali znatiželjni ;) ...

Sa posla sam pobjegla kao da me je netko jurio užarenim iglama.
U sms-u je pisalo 6 mjesto odredi ti i javim se da potvrdim vrijeme.
Morala sam se još najesti i presvući i našminkat i naći CD i...puno posla...pogotovo za žemsku koja sve to radi sa taaaaaakvim odugovlačenjem.
Pol 6...još nije potvrdio. OK, nije bed. 20 do 6...gledam mob a on šuti. Zašto uvijek šuti kad ne treba??????
15 do 6 stiže sms-ne može u 6 (dobar jutar!!!!) da li bi mogla ja u pol 8 tu i tu?
Mob je u ruci i pišem sms da ne mogu ja u pol 8 da li bi mogli prebaciti na...ma koji mi je vrag??? Zašto ne bi mogla? Haaaloooo!?!?!?!?!
Brišem sms. Pišem novi. Pol 8, tu i tu, vidimo se.
Imam još hrpetinu vremena. Gledat ću TV.

10 do 7. šit pa ja se moram počet spremat.
Utrčavam u kupaonu, počinje šminkanje-lagano, tek toko da imam nešto šminke, sjenilo, maskara i labelo. Nije savršeno ali bit će.
Sve odjevne kombinacije su koma (niste valjda stvarno mislili da ćuu obuć ono što sam večer prije slagala u glavi???:).
U pinkala sam se skroz! Ako je pinky u glavi nek bude i na meni ;)
Ma super izgledam!
Gledam na sat. Još 10 minuta i trebam se nać s njim.
Trčim prema autu, sjedam, palim...zaboravila CD (tak mi i treba, tak mi i treba...lalalalalaaaaaaaaaaaaaa)
Razmišljam da li da uključim Schumija u vožnju ili ne...ma par minuta kašnjenja me neće ubiti,zar ne? Ipak sam ja žemsko (TV je kriv za sve!)

Kasnila sam naravno. Čekao me je kraj fontane.
Da je pravi dejt rekla bih da je vrlo romantično. No nije pravi. Mislim dejt.
Telefonirao je. Sjela sam pored njega, ispružila i prekrižila noge i osjećala se baš kao klinkica. Zašto? Nemam pojma.Smijala sam se samoj sebi kak sam si utuvila u glavu da je dejt i kak me laganini prala nervoza. Kjut, zar ne?
Završio je razgovor, pozdravio me i nagnuo se prema mene i poljubio me! Ha? OK, misliim bilo je u obraz ali do sad to nikad nismo prakticirali.
Samo sam se osmjehnula (nisam se naravno bunila;) i rekla da me stvarno na romantičnom mjestu dočekao (nisam mogla izdržat!).

Pitao me da li bi htjela malo prošetat, sigurno sjedim cijeli dan u uredu pa ako želim... opet HA?????
Opet osmjeh i naravno, baš bi mogli. (dabl kjut!)
E pa mislim da si nisam utupila u glavu da je dejt a koji to u biti nije bio sad bi si stvarno utuvila da je dejt pa bio on to ili ne.
Šetali smo okolo i pričali, pričali i baš sam bila sretna što sam ga vidjela.

Bob je nekada išao sa mnom u srednju školu. Jedno vrijeme smo bili jako dobri frendovi. Jedno vrijeme mi se čak i sviđao. Zašto nikad nisam mu to rekla, nemam pojma.
Srednju sam kao htjela proć bez nekih veza i vezica koe bi mi “kvarile” šansu za učenje i upis na fax (sa danaašnjeg gledišta skoro pa prava glupost ali tad je to imalo donekle smisla).
Prijateljstvo je puklo odlaskom iz srednje. Vidjeli se još jednom pa opet pauza do prije nekoliko mjeseci.
Bob se nije promjenio. Ostao je još uvijek onaj isti, lagano zaigran dječarac,pristojan i fin....

Sjeli smo na kavu. Razgovor je nastavljen. Pričali smo kao navijeni o svemu i svaćemu. Osjećala sam se stvarno dobro:
Donio mi je CD koji sam mjesecima tražila.Možete si zamisliti koji je to osmjeh bio na mojem licu:)
Sjetio se, spržio ga je, imam mjuzu za auto! Yes!
Nažalost večer je brzo završila.Morao je nekuda otići ali sad je on kasnio.Nikak da se pokrenemo jer razgovor nije prestajao.
Rekoh mu da krene jer inače neće stić. Rekao je da nema veze, da ima vremena. Rekla sam mu da ću ga odbaciti. Sjeli smo u Plavu Zvijerku i otišli.
Na rastanku smo se dogovorili da se “uskoro” vidimo, zatvorio je vrata i otišao.
Krenula sam dalje. Sa smiješkom na licu, Mary u CD playeru, i lijepo provedenom večerom. Svijet je bio stvarno pinky.
Da li ću ga ponovno vidjet? Naravno.
Da li ću ga poljubit u obraz? Hoću. I za dolazak i za rastanak, jer ovaj puta nisam.
Da li ću se dobro provest? Mislim da da. Ovaj put je bilo super. Kao na dejtu koji to nije bio.....

To više nije moj Grad....

Nekad sam mislila kako je moj grad najljepši grad na svijetu i da nikad lijepšeg grada neću vidjeti.
Ma lijep je i Beč, Budimpešta, Prag i Pariz ma lijepi su i drugi gradovi ali Zagreb je ipak moj Grad, moj najljepši Grad.
Ko mala voljela sam šetati ulicama Gornjeg grada i zavirivat u dvorišta koja svako za sebe ima svoju priču. Pričao mi je Najdraži puno o tim dvorištima i vodio me u razgledavanje po njegovom kvartu, u našem najlijepšem Gradu.
Kad sam malo odrasla kutke moga Grada istraživala sam sama ili sa trenutačnim polovicama i dalje uživajući sva ponosna što živim baš u ovom gradu.
Putovala sam puno ali uvijek sam se najviše veselila kad sam se vračala natrag i ugledala svijetla svog Grada. Suza bi se pojavila u oku a ja sam bila sretna jer sam napokon bila doma.

Prije par godina dobila sam pitanje da li bi htjela ići živjeti van, u drugu državu u drugi grad. Bez razmišljanja sam rekla da bih mogla. Ali naknadno sam sjela i razmislila i rekla samoj sebi da ja nikad, ama baš nikad ne bi mogla napustiti Zagreb. Ne zato jer mi je oobitelj ovdje jer i oni bi mogli sa mnom. Ne zato jer su mi priatelji tu jer prijatelje ovako i onako rijetko viđam više komuniciramo mailom, sms-om, komunikatorima. Ne zato jer me posao veže za ovo mjesto jer posao bi me upravo odveo dalje u nepoznato.
Ja nikad ne bi mogla napustiti Zagreb jer je on moj Grad, mjesto koje ja zovem svojim domom, Grad koji ću uvijek nosit u svom srcu.

No u zadnje duže vrijeme Zagreb više nije onaj grad koji je nekad bio.
Više se ne šećem po Gornjem gradu i ne provirujem u dvorišta. Više ne istražujem kutke i više se ne osjećam da pripadam ovdje.
Moj Grad više nije siguran. U mojem Gradu vlada kriminal. U mojem Gradu vlada korupcija. U mojem Gradu ubojice šeću slobodno, prolaze možda pored mene svaki dan a ja se osjećam tako malo i uplašeno i pitam se tko je slijedeći.
U mojem Gradu ja više ne želim izlaziti po mraku. Nisam sigurna da li uopće želim izlaziti i po danu.
I pitam se kakav je to grad u kojem ubijaju mlade dečke jer nisu imali kunu dvije u džepu? Pitam se kakav je to grad u kojem manijaci proganjaju, napadaju, sliluju i ubijaju mlade djevojke, mlade djevojčice koje još nisu grad ni upoznale?
Pitam se kakav je to grad u kojem zločin vlada a vlada okreće glavu i maže ljudima oči?
Pitam se kakav je to grad jer to nije Grad kojeg ja toliko volim i koji je zatvoren duboko u mojem srcu.

Prošli petak vračala sam se navečer oko 9 sa njemačkog. Po prvi puta sam išla na predavanje sa autom jer mi se žurilo doma.
Kod podzemne garaže na Langovom skupina alkoholičara, njih 5-6, stajala je pred ulazom i promatrala ljude koji ulaze u garažu.
Promatrali su i mene.
Ispred mene čovjek plaća garažu. Htjela sam ga zamolit da li može malo pričekat dok ja ne platim garažu jer sam se tako neugodno osjećala znajući da me skupina vani promatra . Nisam ga zamolila jer mi je bilo glupo. Još će čovjek pomisliti kako nisam normalna.
Samo što je otišao pored mene se pojavio jedan iz skupine. Točno korak do mene. Tražio me je novce. Rekla sam mu da nemam. Rekao je da mu treba za vino, da rakiju ne pije. Kao da me to zanima šta pije ili ne. Rekoh mu da nemam.
Još se malo približio. Pitao me šta se ljutim. Da mu samo treba 5 kuna. Osjećala sam se uznemireno, nisam znala šta da napravim. Da li je on bad guy ili ne. Ma ko god da je uzurpirao je moj prostor. U tom trenutku su ušle dvije mame sa klincima i tip se maknuo. Čekali su valjda drugu single žrtvu. Otrčala sam prema autu.

Danas ponovno moram u grad.
Pitam se da li da idem pješke ko i uvijek do sada i po mraku šećem ulicama Grada kojeg sam nekada tolko voljela a sada ga ne poznajem ili da idem autom i u džep spremim sprej za svaki slučaj?
Da li da šećem i osjećam se potpuno nesigurno dok gradom šeću ubojice, kriminalci, nasilnici, ljudi koji su oduzeli ljepotu mojem Gradu ili da stavim pancirku, šljem, sprej i palicu i probijam se do auta i bježim glavom bez obzira svome domu?

Možda bih ipak mogla napustiti ovaj Grad. Grad kojeg još uvijek tolko volim ali koji više nije moj.
Jer mojim Gradom ne šeću ubojice. Mojim Gradom ne vlada kriminal i u mojem Gradu ljudi se ne boje.
Zagreb više nije takav grad. Vratite mi moj Grad!!!!!
Molim vas....

Kao da je...

Ne sjećm se kada sam zadnji puta bila na dejtu.
Hmmmm bilo je to davno. Stvarno davno. No stvari se mijenjaju.
Danas izlazim van. OK ajd nije dejt u pravom smislu riječi ali ja sam si ga zacrtala u svojoj glavi kao da je.
I baš se dobro osjećam zbog toga. Lagana nervoza me prati.
Od jučer razmišljam što ću obući. Dvije-tri kombinacije su u glavi a ja nikak da složim onu dobitnu.
Da li da se našminkam diskretno ili da malo pojačam šminku? Hmmmm...
Moram i zurku malo popraviti - pitoma ili divlja? Moram razmisliti.
E da, ne smijem zaboraviti uzet neki CD u auto. Mislim čist ako će doć bez auta a ja ću biti tako dobra pa ću ga odbacit doma. Ah kak sam dobra...

Poslao mi je poruku sa okvirno vremenom kad se vidimo a mjesto prepušta meni.
Hm...to ne volim. Više volim kad sve isplaniraju. No nema veze. Kao što rekoh nije dejt. No kao i da je.
Pada mi na pamet hrpetina ideja gdje bi mogli izać.
Nema veze smislit ću nešto.
Osmijeh mi se ne skida sa lica. Baš sam hepi danas....
Sve je tak pinky u mojoj glavi ;)

Noćne more....

Probudila sam se oko pola 6. Teško sam disala. Plitko i ubrzano.Srce je luđački tuklo.
Sanjala sam...prošlost, svoje demone, ono što me još proganja a nikako da nađem izlaza, da pobjegnem, da se riješim toga.
Bol u trbuhu bila je sve jača i jača. Hvatala sam zrak i previjala se od bolova.
Sjela sam u krevetu. Scene iz snova samo se mi se vrtile u mislima. Kako da se toga riješim? Zašto me to još proganja?
Suze su samo počele ići. Osjećala sam se jadno i potišteno.
Disanje još nisam uspjela unormalizirati.
Mrzim samu sebe. Mrzim sve.

Ponovno sam legla u krevet.pokušat ću još malo odspavati. Možda se smirim.
Osjećam kako lagano tonem u san ali niti spavam niti sam budna. Teško dišem.
Osjećam da mi mozak radi sto na sat, preokrećem snove, tražim riješenja a u biti samo se pitanja “zašto?” pojavljuju.
Ne znam kako da izađem iz tog košmara. Mislila sam da sam zatvorila vrata ali podsvjest mi i dalje ne da mira.
Disanje se opet ubrzava, srce tuče, hvatam zrak...budim se..povraća mi se...užasno sam uznemirena.
Panično več hvatam zrak....tražim Čupavca,dragam ga, to me smiruje....
Započeo je novi dan....kad sam budna lakše je...podsvjest me ne zamara...što će biti kad ponovno legnem?
Razmišljat ću o tome kasnije....

Danas joj je rođendan....

Neki dan sam čistila police i naišla na jednu rođendansku čestitku od Maje.
Čestitka je sklopiva i kada se razvuče predstavlja jazavčara. Crvenog. Kao moj Čupavac.
Na čestitci piše “Sretan rođendan! Voli te Maja”. Slatko.
Bilo je to prije 10 godina.

Maju znam sa faxa.Skompale smo se valjda na predavanju ili nekom ispitu, nemam pojma i postale jako dobre frendice.
Dolazila je ona k meni i ja k njoj.
Čule smo se obavezno svaki dan preko telefona makar smo taj dan se vidjele i na faxu.
Jednostavno imala sam osjećaj da sam u Maji našla pravu prijateljicu.
No Maje više nema u mom životu.

Kako je vrijeme prolazilo naša druženja su se prorijedila jer više nismo trebale biti na predavanjima, trebale smo učiti za ispite a i Maja je radila.
Ja sam pokušavala se bar do njenog posla s vremena na vrijeme zaletiti da ju vidim.
No onda sam i ja počela raditi i tu je negdje sve zaštekalo.

Zašto smo se prestale družit ne znam.
Sjećam se da sam ju zvala i da ju nikako nisam nalazila doma.
Pričala sam s njenom mamom i uredno ostavljala poruke, pozdrave i nadala se da će Maja zvati. Ali nije.
Jedan dan sam ju napokon dobila i pitala zašto se ne javlja.
Odgovorila mi je da se i ja ne javljam. Rekla sam joj da sam ju nekoliko puta zvala i ostavljala poruke preko mame ali da se ona nije javljala.
Sve u svemu tu je negdje puklo.
Imala sam osjećaj da je možda bila malo “ljubomorna” što sam se ja zaposlila u velikoj tvrtci a ona je ostala raditi kao honorarac. Ne znam, možda sam si to samo umislila.
Nakon toga srela sam Maju još samo jednom u prolazu ispred faxa. Pogledale smo se rekla bok jedna drugoj i svaka krenula svojim putem. Mislim da smo se obje malo lecnule.

Sjetila sam se Maje neki dan kada sam naišla na čestitku. Čestitku sa crvenim jazavčarem kao moj Čupavac na kojoj piše ”Voli te Maja!”
Sjetila sam je se i pomislila kako mi je žao što više nismo frendice. Voljela bih je vidjeti ali izgubila sam svaki kontakt i svaki broj na koji bih ju mogla pronać.
(ako netko zna Maju kojoj je danas rođendan recite joj neka potraži izgubljenu frendicu kojoj je poklonila čestitku sa jazavčarem, crvenim)

Danas je Maji rođendan.
Sretan ti rođendan Majo ma gdje god bila!!!!!