“Nemaju sve priče sretan svršetak. Postoje komedije, ali postoje i tragedije. Ovo nije ni jedno ni drugo. Ovo je jedna sasvim neobična ljubavna priča, o ljubavi beskućnika i njegovog psa. Priča možda nema klasičnog happy enda, ali zato predstava nudi mogućnost jednog posve novog sretnog završetka – mogućnost da se udomi pas.-by Montažstroj”
Prema knjizi Paula Austera “Timbuktu” postavljena je na zagrebačkim daskama istoimena predstava u režiji Boruta Šeparovića a u produkciji Montažstroja.
Mr. Bones ili po nešem gospodin Kosta je jedan običan pas mješanac. On nije niti border, niti erdel, niti pudl niti beagle niti bilo koji drugi čistokrvni pas. On je običan pas mješanac koji u sebi ima i nešto borderskog i nešto erdelskog pa i pudlovskog i beagleskog jer on je pravi pseći gemišt. Ima svog vlasnika Willyja. Pardon imao je svog vlasnika Willyja koji je bio zaluđen Djedom Božićnjakom i koji je sam promjenio prezime u Božićnjak i koji je imao ludu “politiku” da se svako dobro vraća dobrim a ako se vrati zlim da onda treba dati još više dobrog. Kažem da je imao vlasnika Willyja jer Willy je umro. Jednog dana nakon što su propješačili valjda cijelu Ameriku uzduž i poprijeko Willy nije više baš pričao Kosti i Kosta je znao da će Willy uskoro umrijeti i otići u Timbuktu. Timbuktu je bila neka vrsta pustinje,negdje valjda na kraju Amerike.To je nešto poput raja. I tamo je Willy otišao, a tamo je htio i Kosta otići.
Nakon što je umro Kosta je htio da i on umre ali ubrzo je shvatio da to i ne ide tako. Često je sanjao Willyja i razgovarao sa njime.
Odlučio je potražiti nove vlasnike ali ni to nije bilo lako. Ubrzo je shvatio da obuća ne čini čovjeka i da izlizana starka boli isto kao i najnovija nike-ica. No jednog dana Kosta je ipak našao svoju novu obitelj. Mama, braco i seka su bili super ali tata Dick i nije baš. No svaka idila ne traje dugo pa je tako nova obitelj odlučila jedan dan otići u Disneyland i ostaviti Kostu u Psećem šinteraju. Iako mu tamo nije falila niti hrana niti igračke Kosti tamo nije bilo lijepo. Nije bilo ljudskog dodira. Svakim danom tonuo je u sve jaču i jaču depresiju, tako jaku da mu je bilo užasno loše. U toj agoniji u snu mu se javio Willy koji se je derao na njega da samo kuka i da ništa ne radi i da ga treba biti sram i da ga više ne doziva u svoje snove.
Kosta nije mogao vjerovati da je to njegov Willy jer njegov Willy nikad ne bi tako razgovarao s njime. Krivio je Timbuktu za to jer sigurno se Willy promjenio u Timbuktuu. Odlučio je pobjeći iz šinteraja i pronaći svoju obitelj. No Kosta se preračunao-bio je več stari pas i nije mogao dugo putovati.
Umoran pao je na cestu i ostao ležati. Ležeći tako pored Koste se pojavio Willy.Rekao mu je da mu je odobren dolazak u Timbuktu. Da psima inače i nije to dozvoljeno ali da će njemu to dopustiti i da će opet biti zajedno. Kosta ga je pitao kada će to biti. Willy je rekao uskoro.Kosta ga je pitao kada uskoro? Što mora prvo otegnut papke? Willy se samo nasmijao i rekao mu nek se vrati u svoj šinteraj i nek dočeka svoje vlasnike i neka bude dobar a kada će doći vrijeme da će se opet vidjeti u Timbuktuu.
Kosta je ustao.Nalazio se pored autoceste sa 6 traka.Odlučio je napraviti nešto zbog čega će otiči kao heroj. Znao je da će se Willy ljutit na njega jer će ispast da si je sam oduzeo život ali on je znao da će tako brže biti sa svojim vlasnikom, sa svojim Willyjem..... Samo je trebalo pretrčati cestu sa 6 traka pa makar i nekoliko puta ali znao je da će vidjet uskoro svog Willyja...
Psa gospodina Kostu “glumi” čistokrvan pas border collie imena Cap. On ima svog vlasnika i trenera Alena. Cap-u ili gospodinu Kosti je glas posudio ili bolje rečeno Kostino pričanje u ljudski govor je preveo Sven Medvešek.
Gospodin Kosta cijelo vrijeme se nalazi na pozornici gdje šeće, sjedi, leži, pije vodu, jede kolačiće ali i trči i laje i ljuti se. U trenutcima izgleda kao da on stvarno sve to pri. Svwn ili Kostin ljudski glas nalazi se u publici.Sven se uživio u ulogu skačući na stolici i odaje stvarni dojam da Kosta priča. Cap i Sven su u biti jedno te isto-Kosta tijelom i Kosta ljudskim glasom.
Osim njih pred kraj predstave pojavljuju se psi pravi beskućnici, njih 12 koji su jednom imali vlasnika ali ga više nemaju i koji traže svoj topli dom. Te pse se moglo posvojiti nakon predstave.
Osim njih jedan po jedan s lijeva i desna ulaze ljudski beskućnici , njih 12 koji su jednom imali svoj dom, posao i obitelj ali više to nemaju.
Predstava govori o napuštenim psima ali i o napuštenim ljudima i našem ponašanju prema njima. O neosjetljivosti današnjeg društa na te teške teme gdje sam čovjek bira da li će stat i pokušat nešto napraviti ili okrenut glavu i pravit se kao da ga se to ne tiče.
Nikad nisam gledala ništa tako lijepo, ništa tako emotivnog kao što je Timbuktu.
Ništa nisam gledala tako tužnog, ništa tako realnog kao što je Timbuktu.
Znala sam što idem gledati, znala sam da će mi se jako svidjeti ali i da postoji mogućnost da usred predstave izađem i pobjegnem jer je tema jako teška.
Na kraju predstave pobjegla sam van. Suze su počele teč same od sebe. Jedva sam čekala doći kući i zagrliti svog Čupavca i reći mu da ja njega nikad neću ostaviti i da on nikad neće bti odbaćeni kućni ljubimac, da će on uvijek imati svoju obitelj i svoj dom.
Plakala sam valjda više od pola sata i samo govorila da je predstava nešto fenomenalno, nešto najljepše što sam gledala...Evo suze i sada naviru dok pišem ovaj post.
Nadam se da će predstava ponovno ići i da će svoju poruku prenjeti na još puno i puno ljudi. A svi oni koji izađu van sa suzom u oku neka se ne srame jer barem znaju da imaju dušu i da su osjetljivi na ono što se oko nas događa. A oni koji izađu sa smješkom jer u predstavi ipak ima i smijeha i koji zaborave nakon par minuta što su gledali...ne, takvih sigurno neće biti....