25
ponedjeljak
kolovoz
2008
Koji lijepi početak dana/tjedna.
Alarm me je probudio 20 do 7. Nisam naravno znala gdje mi je glava a gdje pozadina.
Teško se dizat i ići na posao nakon godišnjeg ( d(r)uga priča ).
No ajd ustat se mora, mora se otić teti doktor prije posla jer idem u srijedu teti očalinko-doktor a datum na uputnici je way too old.
Moja teta doktor ne radi. Kaže Glavna ma nije bed zamjenska sestra će te primiti i promijeniti ti datum i odmah uzmi meni i tablete. Ok, nema frke.
I dođem ja kod zamjenske sestre, zamolim da mi promijeni datum-ok napravila je to, zamolim tablete koje samo btw. treba isprintati na komadiću papira a ona kaže nemože. Fino u red i čekaj.
Zbunjeno ju pogledam jer kod moje sestre to je moguće. OK čekaš kojih 10-ak minuta vani ali opet ne čekam 6 staraca da ispričaju čitavu povijest svoje boleseti od 1920 pa sve do ovog stoljeća.
Rekoh hvala ali ja moram ići raditi i neću čekat. Uzela uputnicu i otišla.
Je,je i ja mrzim sve one koji mi se guraju prek reda. I ja mrzim one koji “samo” idu po uputnicu pa ih nema pola sata vani. Ali mi ne smeta kad netko stvarno samo na vratima preda knjižicu i zamoli recept za lijek jer to izdaje sestra. Ne teta doktorica. I nitko tetu doktoricu ne zadržava. A sestra valjda nađe pola minute da to isprinta.
Pa makar vani čekala i pola sata. Ipak je to kraće nego čekat ispovjesti zaboravljivog uma onih 6 penzića iz 1920.
Nazvala Glavnu i pitala ju da li joj tablete hitno trebaju-kaže ne i da mogu zbrisati iz reda.
Sjela sam u svoju Plavu Zvijerku ( i to je druga priča) i krenula na job.
I tad su počele muke po Tibici.
Kad sam stigla na job tresla sam se ko šibica. Nisam znala da li da ostanem u autu i počnem plakati jer ovak i onak su mi oči bile pune suza ili da jednostavno izađem iz auteka i krenem raditi i izbrišem iz misli scenu od prije 3 minute.
Naime, vozeči Velikogoričkom između dvije trake stajao je mali žuto-bijeli pesonja.
Mali je bio, možda do kojih godinu dana makar sumnjam. Uplašeno štene sa plavom ogrlicom na vratu pokušavalo je preći cestu. Prometnu. Velikogoričku.
U 8 ujutro to je jednako samoubojstvu-za psa.
Drugi auto ispred mene uspješno ga je obnišao kad je štene stalo na cestu-obilazak posebnim manevrom zvanim hvala bogu na servu i brzom reagiranju.
Auto ispred mene je naglo stao. I ja isto. Srećom i kombi iza mene.
Auto je čekao da štene odluči šta će ali ono je uplašeno stajalo na cesti, podignute desne prednje šape pomalo skvrčeno od straha.Napravio je korak unazad i stao. Auto je prošao.
Bio je red na mene da prođem ali štene kao da je čekalo da krenem pa da i ono krene. Ja mic po mic i u glavi vrtim film šta da napravim-da li da otvoim vrata i zgrabim ga unutra, da li da stisnem po gasu i zaboravim da sam ga i vidjela (mišn imposbl) ili da pričekam da vidim što će napraviti. Š
tene je odlučilo ostati na travnjaku između traka a ja sam jedva otišla.
Kombi iza mene mi je valjda sve po spisku skidao. I meni i štenetu.
Kad sam stala na semaforu tresla sam se ko šibica.
Psovala sam sve po spisku neodgovornim vlasnicima koji pse puštaju bez nadzora kao i one koji za vrijeme godišnjeg jednostavno napuste pse. Zašto? Pa jelte da im ne pokvare godišnji!
Psovat ću i zakone i one koji ih donose i one koji bi ih trebali provoditi jer umjesto da zakonima kažnjavaju mučitelje i one koji napuštaju životinje oni još malte ne ih štite.
Ma ajd zatuci si psa a ja ću te kaznit sa 500 kn-a. Nemaš ih? Ma nema veze daj šta daš ili odi ti lijepo meni na 2 dana u zatvor na besplatni smještaj i hranu (sve to plaćamo mi porezne budale) a mi ćemo fino zaboraviti da se to ikada desilo.
Tolko o onome obavezatnom čipiranju i mogućnosti da se otkrije vlasnik napuštenog ili samo puštenog u divlje šetnje psa.
Ljudi uzimaju pse, ne čipiraju ih jer to ipak košta a veti umjesto da prijave takve vlasnike poduzimaju apsolutno ništa.
U takvim trenucima pomislim kolko je moj Čupavac sretan pas. Ima ljubav, topli krevet, hranu, šetnje, igračke i slatkiše i još kad tužno pogleda svoju Tibicu ona skaće i odmah ga mazi. Nek osjeti da je voljeno pseto moje malo.
Ne znam što je bilo sa štencem. Ne znam da li uopće i želim znat što je bilo s njim. Da li je pretrčao cestu ili se uspio vratiti domu svojem, ne znam.
Jedino što znam je da bi razbila vlasnka tog šteneta kad bi ga našla i natjerala njega da pretrčava prometnu cestu za najveće gužve.
I to ne onu sa 2x2 trake neg barem 22.
komentiraj (4) * ispiši * #
13
srijeda
kolovoz
2008
Deja vu 21:03
Da li vam se ikad desilo da ste doživjeli déja vu?
Mislim na onaj pravi kad nešto napravite ili prođete nekom ulicom zastanete i pomislite kako vam se to več desilo, kako je to več viđeno.
U biti kad stanete i zagledate se i razmišljate kako ste se več našli u istoj situaciji ili možda ipak samo sličnoj ali niste skroz sigurni i kad se zapitate da li ste to možda doživjeli u nekom paralelnom svijetu u koji baš u tom trenutku povjerujete.
Meni se to često dešava.
Ponekad se pitam da li je stvarno to bilo ili me samo baš ta situacija podsjetila na nešto slično, nešto što mi je zbog nekog razloga ostalo u sjećanju i koje se sada “veže” na sadašnju situaciju.
Jučer u 21.03 pogledala sam u nebo. Bilo je več gotovo pa mrkli mrak.
Samo polumjesec i jedna jedina zvijezda. Mrak oko mene.
Poomislila sam kako je ljeto skoro pa gotovo.
Nebo i lagani povjetarac podsjetili su me na večere u rujnu, na povratke iz grada ili škole, na laganu žurbu u gradu i polako bliženje mrtvilu u gradu koje dolazi sa prvim hladnijim večerama.
Sjetila sam se prošlog ljeta koje je kao i ovo nekako prebrzo prošlo, koje jednostavno kao da nisam niti osjetila. Sjetila sam se kako sam sjedila na klupici sa Čupavcem i gledala u nebo i pjevušila si “Summer moved on”.
Često me neki miris, neki zvuk ili samo zvjezdano nebo podsjete na neke događaje iz prošlosti. Ponekad su uspomene lijepe ponekad ne.
No svaki put se iznenadim kako sau lagano isplivale na površinu.
Jučer navečer nebo je bilo predivno.Polumjesec i jedna jedina zvijezda….
komentiraj (4) * ispiši * #
