Alarm me je probudio 20 do 7. Nisam naravno znala gdje mi je glava a gdje pozadina.
Teško se dizat i ići na posao nakon godišnjeg ( d(r)uga priča ).
No ajd ustat se mora, mora se otić teti doktor prije posla jer idem u srijedu teti očalinko-doktor a datum na uputnici je way too old.
Moja teta doktor ne radi. Kaže Glavna ma nije bed zamjenska sestra će te primiti i promijeniti ti datum i odmah uzmi meni i tablete. Ok, nema frke.
I dođem ja kod zamjenske sestre, zamolim da mi promijeni datum-ok napravila je to, zamolim tablete koje samo btw. treba isprintati na komadiću papira a ona kaže nemože. Fino u red i čekaj.
Zbunjeno ju pogledam jer kod moje sestre to je moguće. OK čekaš kojih 10-ak minuta vani ali opet ne čekam 6 staraca da ispričaju čitavu povijest svoje boleseti od 1920 pa sve do ovog stoljeća.
Rekoh hvala ali ja moram ići raditi i neću čekat. Uzela uputnicu i otišla.
Je,je i ja mrzim sve one koji mi se guraju prek reda. I ja mrzim one koji “samo” idu po uputnicu pa ih nema pola sata vani. Ali mi ne smeta kad netko stvarno samo na vratima preda knjižicu i zamoli recept za lijek jer to izdaje sestra. Ne teta doktorica. I nitko tetu doktoricu ne zadržava. A sestra valjda nađe pola minute da to isprinta.
Pa makar vani čekala i pola sata. Ipak je to kraće nego čekat ispovjesti zaboravljivog uma onih 6 penzića iz 1920.
Nazvala Glavnu i pitala ju da li joj tablete hitno trebaju-kaže ne i da mogu zbrisati iz reda.
Sjela sam u svoju Plavu Zvijerku ( i to je druga priča) i krenula na job.
I tad su počele muke po Tibici.
Kad sam stigla na job tresla sam se ko šibica. Nisam znala da li da ostanem u autu i počnem plakati jer ovak i onak su mi oči bile pune suza ili da jednostavno izađem iz auteka i krenem raditi i izbrišem iz misli scenu od prije 3 minute.
Naime, vozeči Velikogoričkom između dvije trake stajao je mali žuto-bijeli pesonja.
Mali je bio, možda do kojih godinu dana makar sumnjam. Uplašeno štene sa plavom ogrlicom na vratu pokušavalo je preći cestu. Prometnu. Velikogoričku.
U 8 ujutro to je jednako samoubojstvu-za psa.
Drugi auto ispred mene uspješno ga je obnišao kad je štene stalo na cestu-obilazak posebnim manevrom zvanim hvala bogu na servu i brzom reagiranju.
Auto ispred mene je naglo stao. I ja isto. Srećom i kombi iza mene.
Auto je čekao da štene odluči šta će ali ono je uplašeno stajalo na cesti, podignute desne prednje šape pomalo skvrčeno od straha.Napravio je korak unazad i stao. Auto je prošao.
Bio je red na mene da prođem ali štene kao da je čekalo da krenem pa da i ono krene. Ja mic po mic i u glavi vrtim film šta da napravim-da li da otvoim vrata i zgrabim ga unutra, da li da stisnem po gasu i zaboravim da sam ga i vidjela (mišn imposbl) ili da pričekam da vidim što će napraviti. Š
tene je odlučilo ostati na travnjaku između traka a ja sam jedva otišla.
Kombi iza mene mi je valjda sve po spisku skidao. I meni i štenetu.
Kad sam stala na semaforu tresla sam se ko šibica.
Psovala sam sve po spisku neodgovornim vlasnicima koji pse puštaju bez nadzora kao i one koji za vrijeme godišnjeg jednostavno napuste pse. Zašto? Pa jelte da im ne pokvare godišnji!
Psovat ću i zakone i one koji ih donose i one koji bi ih trebali provoditi jer umjesto da zakonima kažnjavaju mučitelje i one koji napuštaju životinje oni još malte ne ih štite.
Ma ajd zatuci si psa a ja ću te kaznit sa 500 kn-a. Nemaš ih? Ma nema veze daj šta daš ili odi ti lijepo meni na 2 dana u zatvor na besplatni smještaj i hranu (sve to plaćamo mi porezne budale) a mi ćemo fino zaboraviti da se to ikada desilo.
Tolko o onome obavezatnom čipiranju i mogućnosti da se otkrije vlasnik napuštenog ili samo puštenog u divlje šetnje psa.
Ljudi uzimaju pse, ne čipiraju ih jer to ipak košta a veti umjesto da prijave takve vlasnike poduzimaju apsolutno ništa.
U takvim trenucima pomislim kolko je moj Čupavac sretan pas. Ima ljubav, topli krevet, hranu, šetnje, igračke i slatkiše i još kad tužno pogleda svoju Tibicu ona skaće i odmah ga mazi. Nek osjeti da je voljeno pseto moje malo.
Ne znam što je bilo sa štencem. Ne znam da li uopće i želim znat što je bilo s njim. Da li je pretrčao cestu ili se uspio vratiti domu svojem, ne znam.
Jedino što znam je da bi razbila vlasnka tog šteneta kad bi ga našla i natjerala njega da pretrčava prometnu cestu za najveće gužve.
I to ne onu sa 2x2 trake neg barem 22.
Post je objavljen 25.08.2008. u 09:23 sati.