28.11.2007., srijeda
ovo je trebao biti miran post.
Nakon katastrofalno dugog cekanja, moje dobro djelo pada u vodu.
Stojim u tramvaju osluskujuci svakodnevne zvukove. Vrevu. Sunce na obrazima. Došaptavanja.
Sjedim u busu. Placebo.
Korn. Hej, pa ovo nije moja glazba.
Zatvaram oci na stanici prepunoj ljudi, otvaram oci nekoliko sekundi kasnije i opet sam sama.
Ako saznam da umirem, mogu li dobiti jedan tvoj iskren osmijeh? Mogu li ga dobiti i ako potpomognem taj proces?
Cini se da su sekunde postale sati. Pogled na digitalni sat mog mobitela. Da. To objasnjava nestanak ljudi. A sunce? Zasto je jos uvijek na istom mjestu? Mozda je ovo san.
U dzepu zabijam nokte u dlan. Mozda se probudim. Ne, nije san.
Imam osjecaj da cu se uzrujati. Ceskam obrvu, to smiruje.
Vjetar nosi promidjbene plakate. Ljutim se. Da su novac za papire ulozili u nesto korisno vise bi ih cijenila. Zar itko od njih doista misli da ce me plakat uvjeriti da su bas oni koji nose promjene?
Odvratne tvorevine ljudske civilizacije maskirane u pedere i transvestite kako bi se cinile ljudskije.
Ne padam na jeftine maske. Prvo spasite sebe.
A vama supcima sto se prodajete za litru pive i tanjur graha, procitajte Zivotinjsku farmu. Mozda nastane i pokoji zakljucak.
Cisto sumnjam.
Vjetar nosi sarene papire. Polja su prekrivena smecem vec spomenutih maskiranih ksenomorfa. Sunce sjaji.
POPUSITE MI JEBENI PEDOFILI CEKAM BUS DVA SATA I SVE STO ME OKRUZUJE JE JEBADA ODVRATNIH LICA KOJA SE SMJESE NA UNISTENIM STABLIMA
A JA CU U PAKAO JER KORISTIM INTERNET, JER SLUSAM GLAZBU CIJI TEKSTOVI IMAJU I VISESLOZNE RIJECI, JER BOJAM KOSU U NEMORALNE BOJE, JER KORISTIM AKUMULATORSKE BATERIJE
Jebite nekog drugog.
Dolazi bus.
Zatvaram oci.
Slika lose nasminkanog politicara.
Hej duso, zar neznas da svaka prava zena ima onu pravu dozu smisla za ljepotu
da ne pretjera s onom nijansom plave?
Lose je krenulo. A mogao je biti tako krasan dan.
Predivno prijepodne.
Caj.
Hrpetina gluposti izrecena pod posebnim okolnostima.
Izrugivanje na temu amorfnosti mojih razmisljanja.
Hodanje do glavnog sat vremena duzim putem kako bi ostali na suncanoj strani ulice.
(Necu citirati nase razgovore, ionako nas se ljudi plase.)
Stari ljudi i umno poremeceni fotografi.
Djeca. Uplaseni skokovi u stranu pri pojavi iste.
Suncanje, razgovori sa cvijecem i kompjuterskom opremom na slikama kataloga.
Samoca. I tu dolazimo do... pocetka ovog posta.
Nakon katastrofalno dugog cekanja, moje dobro djelo pada u vodu. Ljudi, stvarno je tesko biti dobra osoba s toliko distrakcija u obliku nedostatka financijskih sredstava na mobitelu, nefunkcioniranja zvucnika i opcenito nedostatka komunikacije.
Inace, posto sam posvetila cijeli post temi svog zvucnika, osobe koje mi posalju poruku 'nazovi me' posve ignoriram. Napose, vise za mene ne postojite.
Umorna sam od svega. Zelim uzeti par stvari i jednostavno odsetati na nekoliko dana, jer vise ne mogu podnjeti svoje paranoicne primisli, u kojima odigram svaki moguci scenarij na kraju kojeg ostajem... samo ja.
Jedva cekam onu jebenu fazu indiferentnosti u kojoj ne znam sto bi sa sobom, u kojoj pisem retardirane pjesme na razini mentalno zaostalog petogodisnjeg djeteta. Sve se cini dobro naspram ovome danas. Ne znam zasto sam uopce ovo napisala. Ne volim dokaze svojih mentalnih nedostataka.
|
- 20:25 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
24.11.2007., subota
Another boring one.
Red u WCu.
Alex i ja ismijavamo prostoriju boje fuksije i ogromno ogledalo pred kojim se nalaze zene cije odjevanje zabrinjava moj moral.
Po njihovim pogledima rekla bi da je obostrano.
Do nas dolazi zena cije ime nisam zapamtila.
-Hej, jeste li vidjeli *ime osobe koje takodjer nisam zapamtila*?
Znate, bijele hlace, crvena majca... (tu slijedi dug opis koj sam odbila slusati)
-Neznamo.
-Jel ona otisla van ili je na WCu? A mozda je u dvoristu?
-Neznamo.
Kratko nam psuje jer nismo primjetile tako neobicno obucenu osobu. Hej, ne gledaj mene, nisam je ja izgubila. Da joj stavis lokator? 
Ide dalje i svakom pojedinacno opisuje curu, i odbija koristiti logiku. Vjerojatno bi je vidjeli u prostoriji 3x3. Osim ako je naravno imala majcu boje fuksije, to totalno mjenja perspektivu.
Dolazi do zene iz San Francisca.
-White pants, red t-shirt?
-Nope. Did you look OUTSIDE?
Alex i ja stojimo fascinirane time sto se dvosatni opis zene pretvorio u white pants, red t-shirt. Sigurno je jako voli.
Ostatak vremena zena je vristala San Francisco Californija! A friend from San Francisco Californija!
Ja ne bih nazvala dvominutni razgovor prijateljstvom, ali ima svakakvih ljudi. Dobro je sto smo je Alex i ja ignorirale.
Nakon pocetne ukocenosti zbog sokiranosti cinjenicom da nam se ta roza zena obratila (mozda i nije bila roza, ovo je samo radi efekta), uspjele smo se pomaknuti do ogledala.
Usao je novi val zena ciji pogledi su odavali da moje odjevanje zabrinjava njihov moral.
Bilo je obostrano.
|
- 11:25 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
19.11.2007., ponedjeljak
Izgubila sam pjesmu o andjelima.
|
- 03:25 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
17.11.2007., subota
VOLIM TE VOLIM TE VOLIM TE
12.11.2007., ponedjeljak
Egotrip u Amiland
jutros se budim namrstena jer mi je mobitel ponovno pao iza kreveta i cijelu noc sam morala slusati pussycat mjau melodiju jer me netko uporno nazivao. nisam se ni trudila izvuci mob jer mi ne radi zvucnik, a ako je netko toliko lud da me zove vise od 20 puta, neka mu bude.
pomislih da ga mozda napaljuje stiskanje toliko petica.
uzimam kucni telefon i usput odbijam pozive osobe x ciji je predbroj onaj slavonskog broda. zauzeto. daj jebeno prestani drkat po tom telefonu da te nazovem.
iz dvadesetog puta dobijam zensku osobu srednjih godina. predstavljam se, navodim svoj broj i govorim joj da ne zelim da me ikad vise nazove.
ona ponavlja moj broj, i pita me za luciju.
no faking lucija lives here. rott in hell kucho.
ponavlja moj broj, cita broj famozne lucije koja je toliko vazna da je se nazove 6 bilijardi puta, i mi sporazumno prekidamo razgovor.
-oprostite, stvarno mi je zao.
-nema veze, samo nemojte molim vas vise zvati, ne radi zvucnik.
milisekundu kasnije zove ponovno. odbijam desetak poziva.
zove s drugog broja. odbijam desetak poziva.
dolazi maman cija je budilica osjetljiva na pozive i pita me koj k se dogadja.
uzima telefon, zove zenu, i objasnjava joj, ako me ikad vise nazove da ce zvat policiju. i to u histericnom tonu osobe koja je raspolozena zrtvovati vlastitu djecu poganskim bogovima kako bi napokon ostvarila svoje pravo na spavanje.
zena se ispricava i pokusava objasnit zasto pobogu treba luciju, a moja maman joj pokusava objasnit da ce doc tamo i zgurat joj te jebene telefone u.. mislim da imate sliku.
nakon nekoliko neuspjelih pokusaja pululude zenske osobe da sad vec poluludoj maman objasni zasto me nazvala vise od 50 puta tokom nekoliko sati, maman je poklopila, i najmirnijim glasom mi objasnila da vjerojatno imaju automat koj zove ljude dok god ne preslusaju cijeli katalog njihovih prozvoda, ili tako nesto i neka se ne uzrujavam.
otisla je u svoju radnu sobu, i od tad je nismo vidjeli. ipak, pitala je za adresu te firme, i proucava neke moje knjige iz kemije.
edit: tata kaze da su nestale neke zice iz garaze.
|
- 14:36 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
08.11.2007., četvrtak
brzi shut down. jesam li ista? ili ista sam?
zbunjena od brzine kojom jurim, cini se da zaboravljam... a vazno je zar ne?
tisina prelama um, a ipak... tu si. nisi li?
poluslijepa od polomljenih suncokreta
pisem psihodeliju
cini se da prsti sami
udaraju tipke
cujem buku metroa
(mozda je ipak ona zadnja bila previse...)
|
- 19:47 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
07.11.2007., srijeda
Miris tvoje kože
Manipulativno tjera da zatvorim oči
Ipak
Ne uspavljuje
Kao anestetik
Sve ishlapi
I tad sam sigurna.
Ovo nije pjesma. Samo izraz trenutnog stanja.
|
- 19:59 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
06.11.2007., utorak
Probudila sam se prije tebe, pa sam promatrala kako dišeš.
Klišeizirano, kako samo u filmovima može biti.
San je bio toliko stvaran da sam mogla osjetiti tvoju toplinu. Volim te, znaš?
Prozor je bio zastrt snijegom.
Otvorio si oči, i nasmijao se kad si primijetio da te promatram.
Obečao si igru kad te nahranim.
'Voda je ključna.'
Ne šališ se, rekao si, i nasmijao se kao i uvijek kad zapovijedaš.
Svjetlost je igrala po zidovima, i tad sam u polusnu osjetila grubi dodir jastuka, i shvatila da toplina nije tvoja.
Da vani puše jesenji sjeverac, da je dan savršen za zmajarenje.
Da su igre u snijegu još daleko.
...
|
- 13:32 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
03.11.2007., subota
i kak si mi ti?:)
razvila sam kompulsivni poremecaj i vec treci put igram heri poter 3. ako skor nije savrsen, igra se ispocetka.
medenjaci smrde na amonijak, lerov sok od narance po pisalini, znoju ili tko zna cemu, ali smrdi, voda je gorka, a nebo je bas one krive nijanse plave.
nemogu se opustiti dok pisem, jer se maman presetava, kao fol odlazeci po nesto u kupaonu, a ja pokusavam zamisliti sto to drzimo u kupaoni da je toliko bitno. kalthir kaze da se tamo skrivaju ksenimorfi. hvala kalthir. kao da nisam dovoljno paranoicna.
cinjenica da ne mogu pisati znaci da nemam jedan od rijetkih odusaka i da cu uskoro imati zivcani slom. predvidjam to zbog bjesomucnog igranja hp igrica. toh da nemam sims start cd. jednom sam se navukla na njih, i svaki put kad bi mi dosadili dovoljno da prestanem igrati, buraz bi donio novi paket.
do tog kljucnog trenutka kad rjesim problem nedostatka procesora na svojem racunalu, morat cete se zadovoljiti idijotalnim prepricavanjima mog privatnog zivota.
dolaze. cujem ih.
pozdrav.
edit:
dosla sam iza njega i on se bojao. nije cak ni odahnuo kada je vidio da sam to ja. nije jos shvatio da postujem privatnost i da ne citam njegove poruke dok stojim iza njega.
za njegovo dobro nadam se da je bila pornjava. drugo ne bi mogla podnjeti.
mislim, brat je brat, imam neki osjecaj duznosti sto se tice pazenja na njegovo mentalno zdravlje.
maman je rekla da odlazi. nije uzela stvari.
|
- 16:06 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
