Nakon katastrofalno dugog cekanja, moje dobro djelo pada u vodu.
Stojim u tramvaju osluskujuci svakodnevne zvukove. Vrevu. Sunce na obrazima. Došaptavanja.
Sjedim u busu. Placebo.
Korn. Hej, pa ovo nije moja glazba.
Zatvaram oci na stanici prepunoj ljudi, otvaram oci nekoliko sekundi kasnije i opet sam sama.
Ako saznam da umirem, mogu li dobiti jedan tvoj iskren osmijeh? Mogu li ga dobiti i ako potpomognem taj proces?
Cini se da su sekunde postale sati. Pogled na digitalni sat mog mobitela. Da. To objasnjava nestanak ljudi. A sunce? Zasto je jos uvijek na istom mjestu? Mozda je ovo san.
U dzepu zabijam nokte u dlan. Mozda se probudim. Ne, nije san.
Imam osjecaj da cu se uzrujati. Ceskam obrvu, to smiruje.
Vjetar nosi promidjbene plakate. Ljutim se. Da su novac za papire ulozili u nesto korisno vise bi ih cijenila. Zar itko od njih doista misli da ce me plakat uvjeriti da su bas oni koji nose promjene?
Odvratne tvorevine ljudske civilizacije maskirane u pedere i transvestite kako bi se cinile ljudskije.
Ne padam na jeftine maske. Prvo spasite sebe.
A vama supcima sto se prodajete za litru pive i tanjur graha, procitajte Zivotinjsku farmu. Mozda nastane i pokoji zakljucak. Cisto sumnjam.
Vjetar nosi sarene papire. Polja su prekrivena smecem vec spomenutih maskiranih ksenomorfa. Sunce sjaji.
POPUSITE MI JEBENI PEDOFILI CEKAM BUS DVA SATA I SVE STO ME OKRUZUJE JE JEBADA ODVRATNIH LICA KOJA SE SMJESE NA UNISTENIM STABLIMA
A JA CU U PAKAO JER KORISTIM INTERNET, JER SLUSAM GLAZBU CIJI TEKSTOVI IMAJU I VISESLOZNE RIJECI, JER BOJAM KOSU U NEMORALNE BOJE, JER KORISTIM AKUMULATORSKE BATERIJE
Jebite nekog drugog.
Dolazi bus.
Zatvaram oci.
Slika lose nasminkanog politicara.
Hej duso, zar neznas da svaka prava zena ima onu pravu dozu smisla za ljepotu
da ne pretjera s onom nijansom plave?
Lose je krenulo. A mogao je biti tako krasan dan.
Predivno prijepodne.
Caj.
Hrpetina gluposti izrecena pod posebnim okolnostima.
Izrugivanje na temu amorfnosti mojih razmisljanja.
Hodanje do glavnog sat vremena duzim putem kako bi ostali na suncanoj strani ulice.
(Necu citirati nase razgovore, ionako nas se ljudi plase.)
Stari ljudi i umno poremeceni fotografi.
Djeca. Uplaseni skokovi u stranu pri pojavi iste.
Suncanje, razgovori sa cvijecem i kompjuterskom opremom na slikama kataloga.
Samoca. I tu dolazimo do... pocetka ovog posta.
Nakon katastrofalno dugog cekanja, moje dobro djelo pada u vodu. Ljudi, stvarno je tesko biti dobra osoba s toliko distrakcija u obliku nedostatka financijskih sredstava na mobitelu, nefunkcioniranja zvucnika i opcenito nedostatka komunikacije.
Inace, posto sam posvetila cijeli post temi svog zvucnika, osobe koje mi posalju poruku 'nazovi me' posve ignoriram. Napose, vise za mene ne postojite.
Umorna sam od svega. Zelim uzeti par stvari i jednostavno odsetati na nekoliko dana, jer vise ne mogu podnjeti svoje paranoicne primisli, u kojima odigram svaki moguci scenarij na kraju kojeg ostajem... samo ja.
Jedva cekam onu jebenu fazu indiferentnosti u kojoj ne znam sto bi sa sobom, u kojoj pisem retardirane pjesme na razini mentalno zaostalog petogodisnjeg djeteta. Sve se cini dobro naspram ovome danas. Ne znam zasto sam uopce ovo napisala. Ne volim dokaze svojih mentalnih nedostataka.