25.10.2007., četvrtak
Tek sam sad primjetila da moji najdrazi medenjaci smrde na amonijak.
"Uvek sam razmišljao o priči o vrtovima raja" reče Ford.
"Ha?"
"O vrtovima raja. Drvo. Jabuka. Taj deo, razumeš?"
"Ma, naravno."
"Taj tip, taj vaš Bog, postavi jabuku usred vrta i kaže, momci, radite šta god hoćete, ali, ah, nemojte jesti jabuke. Iznenađenje, iznenađenje, oni počnu da ih jedu, a on iskoči iz grma i drekne: 'uhvatio sam te!' Ne bi bilo nikakve razlike ni da nisu jeli."
"Zašto?"
"Jer kad imaš posla s nekim od one fele koja voli da podmeče na pločnik šešire s ciglama ispod njih, onda je sigurno da se takav neće lako predati. Na kraju će te ipak uloviti."
"Ma šta to pričaš?"
"Nema veze, pojedi voćku."
(Vodič kroz galaksiju za autostopere, Adams, Restoran na kraju univerzuma, poglavlje 30.)
|
- 22:06 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
08.10.2007., ponedjeljak
Školjka
Putnici
Svi smo mi živjeli u školjci, onakvoj maloj, izduženoj, sa zašiljenim vrhom u kojoj su ponekad živjeli rakovi. Bila je bijela, iznutra, naravno, jer nitko od nas osim Archera nije izlazio van, i za sunčanih dana je tako bliještala da je bilo teško gledati bilogdje osim u vlastiti pokrivač koji si navukao preko glave. Sjedila sam u prizemlju na stepenicama i pitala se kako je biti vani, biti slobodan. Gospodin Undgari je sjedio nedaleko od mene, pušeći neke mirisne trave u svojoj luli. Bio stariji od najstarije knjige, i isto toliko prepreden i zao. Bio je taman od sunca, tamniji od mene, i ponekad je gledan sa visine podsjećao na harpurije, one lešinarske ptice što kruže oko mrtvih, a koje je i sam posjedovao. I baš sam se zadubila u svoja razmišljanja, kad sam začula glasove izvana. Strašno sam se začudila, jer školjka je bila okružena pustinjom, te nikada nismo imali posjetitelja, i nikada nisam vidjela druge ljude osim onih koji su samnom bili zatočeni. Bili su to muškarac i žena, obučeni u neobične boje, te su, s obzirom da lutaju pustinjom, imali neobično malo stvari – tek onoliko koliko su mogli ponijeti. Muškarac je na prvi pogled bio mlađi od nje, no na njenu licu se nije mogla vidjeti njena dob. Imala je prepreden izraz – kao da je starija no što doista jest, i time mnogo mudrija no što se očekuje. Pozdraviše nekim stranim pozdravom, ali čini se da ih je gosp. Undgari razumio, i klimne im glavom da nastave.
- Skrenuli smo s glavnog puta, i trebamo prenoćište, - reče žena, i pritom neobično nakrivi usne, kao da procjenjuje učinak vlastitih riječi na gosp. Undgarija, - novac nije u pitanju - reče, krivo procijenivši njegov pohlepan pogled.
- Doista, ne brinite se zbog novca, putnici su uvijek dobrodošli. - slaže gosp. Undgari – dopustite da vam ponesem torbe; slobodan je stan na posljednjem katu, i osjećajte se slobodno ostati koliko želite. – Tada dođu do mene, i kad žena stane da se upozna samnom, gosp. Undgari joj objasni da sam nijema, i da ne valja trošiti riječi na mene. Ona se začudi – Zato što netko ne govori, ne znači da ne misli! Pa nije mrtva! – On slegne ramenima i nastavi nositi torbe po kružnim stepenicama. Kad se dovoljno udaljio, ona me pomiluje, i osjetim da mi je oprošteno, te prvi put u svom životu poželim da mogu govoriti.
|
- 12:48 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
