Putnici
Svi smo mi živjeli u školjci, onakvoj maloj, izduženoj, sa zašiljenim vrhom u kojoj su ponekad živjeli rakovi. Bila je bijela, iznutra, naravno, jer nitko od nas osim Archera nije izlazio van, i za sunčanih dana je tako bliještala da je bilo teško gledati bilogdje osim u vlastiti pokrivač koji si navukao preko glave. Sjedila sam u prizemlju na stepenicama i pitala se kako je biti vani, biti slobodan. Gospodin Undgari je sjedio nedaleko od mene, pušeći neke mirisne trave u svojoj luli. Bio stariji od najstarije knjige, i isto toliko prepreden i zao. Bio je taman od sunca, tamniji od mene, i ponekad je gledan sa visine podsjećao na harpurije, one lešinarske ptice što kruže oko mrtvih, a koje je i sam posjedovao. I baš sam se zadubila u svoja razmišljanja, kad sam začula glasove izvana. Strašno sam se začudila, jer školjka je bila okružena pustinjom, te nikada nismo imali posjetitelja, i nikada nisam vidjela druge ljude osim onih koji su samnom bili zatočeni. Bili su to muškarac i žena, obučeni u neobične boje, te su, s obzirom da lutaju pustinjom, imali neobično malo stvari – tek onoliko koliko su mogli ponijeti. Muškarac je na prvi pogled bio mlađi od nje, no na njenu licu se nije mogla vidjeti njena dob. Imala je prepreden izraz – kao da je starija no što doista jest, i time mnogo mudrija no što se očekuje. Pozdraviše nekim stranim pozdravom, ali čini se da ih je gosp. Undgari razumio, i klimne im glavom da nastave.
- Skrenuli smo s glavnog puta, i trebamo prenoćište, - reče žena, i pritom neobično nakrivi usne, kao da procjenjuje učinak vlastitih riječi na gosp. Undgarija, - novac nije u pitanju - reče, krivo procijenivši njegov pohlepan pogled.
- Doista, ne brinite se zbog novca, putnici su uvijek dobrodošli. - slaže gosp. Undgari – dopustite da vam ponesem torbe; slobodan je stan na posljednjem katu, i osjećajte se slobodno ostati koliko želite. – Tada dođu do mene, i kad žena stane da se upozna samnom, gosp. Undgari joj objasni da sam nijema, i da ne valja trošiti riječi na mene. Ona se začudi – Zato što netko ne govori, ne znači da ne misli! Pa nije mrtva! – On slegne ramenima i nastavi nositi torbe po kružnim stepenicama. Kad se dovoljno udaljio, ona me pomiluje, i osjetim da mi je oprošteno, te prvi put u svom životu poželim da mogu govoriti.
Post je objavljen 08.10.2007. u 12:48 sati.