Primicanje katastrofa

utorak, 27.11.2007.

Lake Toba

op. a. Kako se ne bi stekao dojam da ću na ovom mjestu pisati samo o događajima isključivo vezanim uz automobilizam i osobama koje su bile njegov dio, danas će biti rijeći o jednom davnom događaju koji je usmjerio povijest čovječanstva ne samo na indirektan, već i na vrlo direktan način. Uostalom, kako i sam naziv bloga kaže "primicanje katastrofa", vrijeme je i da jednoj od njih posvetim malo pažnje...krenimo!

Kada vas put jednoga dana odvede na otok Sumatru u jugoistočnoj Aziji, obavezno krenite u unutrašnjost kroz još djevičanski čistu prirodu neiskvarenu turizmom i potražite jezero Toba.

Dočekat će vas idiličan pejzaž sa pitoreksnim jezerom smještenim u centru. Toba je dugačka 90 km, široka 35 km, a dubina joj mjestimično doseže i 500 metara. U samom centru nalazi se otok Samosir, prekrasno turističko odredište, a ujedno i najveći otok unutar otoka na svijetu. Stojeći na rubu tog jezera, teško biste zaključili da se upravo nalazite na obruču kaldere super-vulkana. Kada bi vam još netko sa strane šapnuo da je nekoć davno taj vulkan ubio gotovo sve na Zemlji, možda biste se samo nasmijali. To je radikalna i zastrašujuća pomisao, ali samo još jedan pogled na grotlo ispred vas možda bi vas nagnao da još jednom razmislite...

Erupcija vulkana Toba dogodila se prije otprilike 74.ooo godina. Ožiljak te erupcije danas nam je poznat kao jezero Toba. Tek je 1929. godine, nizozemski geolog Rein van Bemmelen primijetio da je jezero okruženo slojem vulkanskih naslaga i zaključio da se zapravo radi o kalderi ogromnog vulkana. Kaldera je jednostavnim riječnikom velika rupa u zemlji gdje je površina kolabirala nakon masivne vulkanske erupcije. Jedan sličan primjer kaldere ogromnih razmjera možemo vidjeti i u nacionalnom parku Yellowstone u Americi. Dimenzije su joj 60 x 70 kilometara...

Sama erupcija Tobe danas se na ljestvici VEI stavlja u kategoriju 8 (mega kolosalna) što je čini najvećom erupcijom u posljednjih 25 milijuna godina. Procjenjuje se da je Toba izbacila otprilike 2790 kubičnih kilometara eruptivnog materijala. Samo za usporedbu, to je 560 puta više nego što je izbačeno prilikom erupcije na Mount Pinatubo 1991. godine...

Pepeo i plinovi dosegli su visinu od pedeset kilometara i ovili planet u tamu. Iako se sama erupcija desila u Indoneziji, pepeo je padao po cijelom azijskom kontinentu. Cijela Indija bila je prekrivena slojem debelim dvadeset cm, a na nekim lokacijama u centralnoj Indiji nađeni su slojevi debljine šest metara. U današnjoj Maleziji postoje slojevi pepela koji su deblji i od devet metara...

Super erupcija ovako velikih razmjera imala je za posljedicu razorne efekte po biosferu. Sumporni dioksid kombiniran sa vodenom parom stvara sulfatnu kiselinu koja reflektira i apsorbira sunčevu svjetlost. Površinska temperatura drastično pada, stratosfera se zagrijava, a fotosinteza smanjuje. Uz činjenicu da je Tobina erupcija trajala dva tjedna, količina izbačenog materijala bila je tolika da je ubrzo uzrokovala "nuklearnu zimu". To je bio samo prekidač za ledeno doba i najhladnijih 1000 godina u kasnom pleistocenu koje su uslijedile...

Vrlo je malo biljaka i životinja u jugoistočnoj Aziji uspjelo preživjeti, a vrlo je vjerojatno da je erupcija uzrokovala globalno izumiranje.

Prema nedavnom genetičkom istraživanju zaključeno je da je negdje prije sedamdesetak tisuća godina broj pripadnika Homo sapiensa spao na manje od dvije tisuće. Razlog za ovako dramatične promjene vjerojatno je bila erupcija Tobe. Većina Homo sapiensa koji su bili nastanjeni na području od otoka Jawe pa sve do granica današnjeg Irana potpuno je uništena. Ledeno doba koje je nastupilo i smanjilo ljetne temperature za 12 stupnjeva vjerojatno je gotovo potpuno eliminiralo i većinu stanovnika Europe i sjeverne Kine. Preživjeli iz ove globalne katastrofe svoje su utočište našli u tropskim krajevima, uglavnom u ekvatorijalnoj Africi. Upravo iz te male skupine potekla je većina od nas...

Toba je znači bila mjesto gdje su moderni ljudi imali svoju najopasniju i najtežu bitku za preživljavanje poznatu do današnjeg dana. Bezbrojne druge vrste toga vremena bile su sudionik iste bitke, ali nisu uspjele. Naši preci jesu...

Samo, ne smijemo zaboraviti da Tobin sat otkucava. Usnuli div u tišini čeka, ali jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti ponovo će se probuditi i punom silinom opet nas podsjetiti koliko smo krhki i na kako opasnom mjestu živimo...

27.11.2007. u 22:33 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 26.11.2007.

Regenmeister

Kiša!

Kada god se bliži grand prix weekend imam običaj pratiti vremensku prognozu i uz tihu molitvu držati prekrižene palčeve da će nas u nedjeljno popodne dočekati upravo takvi uvjeti na startu utrke. Vrijeme je to koje obično na stazi čini razliku između muškaraca i dječaka, koje daje priliku i onima u slabijem paketu da zabljesnu i pokažu svoju klasu. Svi se sjećamo dvojice vozača koji su u takvim uvjetima svaki put iznova dokazivali zašto su najbolji, ali oni nisu bili prvi. Već u osvit automobilizma trkalištima diljem Europe vozio je čovjek čije su vožnje u promjenljivim uvjetima oduzimale dah, čovjek koji je zasluženo nosio nadimak "Regenmeister"...Rudolf Caracciola

Rodio se 30. siječnja, 1901. godine u gradiću Remagen u Njemačkoj kao potomak u obitelji koja se doselila iz Italije. Vrlo je rano otkrio svoju ljubav prema automobilizmu i započeo raditi kao šegrt u servisu za automobile "Farnir" u Dresdenu. Nakon završetka 1. svjetskog rata, nastavio je raditi u "Farniru" kao prodavač, ali i utrkivati se u njihovim automobilima kako bi promovirao njihovu prodaju. Svojim vožnjama trudio se privući pažnju neke od većih tvornica i uskoro je prihvatio ponudu novoformiranog Daimler-Benza da kao prodavač počne raditi kod njih. Bilo mu je dopušteno voziti utrke koje su se održavale u relativnoj blizini Dresdena. Svoju prvu pobjedu ostvario je vozeći 4-cilindrični bolid na stadionu u Berlinu. Nastavio je sa utrkivanjem u nižim kategorijama i čekao svoju veliku priliku.

Dočekao ju je 1926. godine. Kako je kompletna tvornička momčad Mercedesa otišla na važnu utrku u Španjolsku nije bilo nikoga tko bi vozio za tvornicu na prvoj velikoj nagradi Njemačke koja će se voziti na stazi AVUS. Uspio je uvjeriti Daimlerovog direktora da mu iznajme jedan od tvorničkih bolida i prijavio se pod vlastitim imenom za utrku.

Koja nije mogla početi lošije...

Na samom startu Rudolf je uspio ugasiti bolid. Tek kad je njegov mehaničar Otto Salzar dotrčao do bolida i gurnuo ga, Caracciola je uspio krenuti. Nalazio se na "izvrsnom" 44-tom mjestu od 44 sudionika. Ne baš na onom mjestu kojem se nadao prije samog starta. No, ubrzo je počela padati kiša i AVUS koji je bio poznat po tome da ne oprašta greške počeo je uzimati svoj danak. Jedan od vozača izletio je sa staze i udario u zapisnički stol te usmrtio jednog od radnika koji se tamo nalazio. 500.000 gledatelja ubrzo je bilo šokirano kada je preko razglasa objavljeno ime trenutno vodećeg vozaća. Bio je to mladi i nepoznati njemac..Rudolf Caracciola. Njegovo vodstvo bilo je kratkog vijeka, jer je njegov Mercedes iznenada počeo "kašljucati" zbog kvara svjećice i Caracciola je bio prisiljen skrenuti u boks. U ono doba vozač je bio taj koji je za vrijeme utrke morao popravljati kvarove. Rudolf je počeo vaditi svjećice i tek je posljednja, osma koju je izvadio bila uzrok problema. Činilo se da je sve izgubljeno jer je prošlo previše vremena i rekli su mu da bi najpametnije bilo odustati od utrke. Caracciola za to nije htio niti čuti i vratio se u utrku. Do 13-tog kruga kiša je prestala, ali Caracciola nije znao na kojoj se poziciji nalazi i do samog kraja pritiskao je punim gasom. Nakon tri sata i 243 milje prešao je ciljnu liniju potpuno iscrpljen. Tek tada saznao je da je postao pobjednik prve velike nagrade Njemačke...

Nakon ove pobjede ubrzo je priključen tvorničkoj momčadi i u iduće četiri godine vozeći bijeli SSK po kojem je postao slavan ostvario nekoliko pobjeda. Jednu od najvećih zabilježio je na utrci u Sjevernoj Irskoj na utrci za Tourist Trophy. U toj je utrci vozeći protiv kreme britanskog automobilizma, po olujnom nevremenu nadoknadio pet krugova zaostatka u utrci koja je trajala samo njih trideset.

1930. godine osvojio je prvenstvo Europe u brdskim utrkama, a onda je došla 1931. godina i utrka na Mille Miglia u Italiji.

Pad Wall streeta i depresija koja je nastupila nakon toga, natjerala je Mercedes da se povuče iz utrka. No, za ovu utrku, Mercedes je ipak odlučio Caraccioli ponuditi transport i mehaničare, ali u zamjenu za polovicu osvojene novčane nagrade. Na samu utrku došla je ekipa od četiri čovjeka. Protiv sebe imali su tvorničku momčad Alfa Romea koja je imala 90 mehaničara. Manager momčadi, Alfred Neubauer, poslije je znao govoriti kako se prije same utrke osjećao kao Napoleon prije bitke kod Waterlooa...samo što je Napoleon ipak imao puno veće šanse za pobjedu! Alfred je uspio nagovoriti još dva mehaničara da im se pridruže, ali to još uvijek nije bilo dovoljno za minimalna četiri zaustavljanja koliko je bilo potrebno kako bi se bolid napunio gorivom. Na kraju su odlučili kako je jedina mogućnost da ekipa koja će biti na prvom zaustavljanju nakon njega sjedne u automobil i prečicom pokuša stići prije Caracciole na drugom dijelu staze! S druge strane, Alfa je imala 17 točaka na kojima se moglo bolide popraviti ili ih nadopuniti gorivom. I tako su Caracciola i njegov mehaničar krenuli u utrku bez realnih mogućnosti za pobjedu. Nakon deset sati i manjih tehničkih problema s kojima su se suočili, umor je napokon dohvatio Caracciolu. Iscrpljen, rekao je svom mehaničaru da ne može više i da će radije odustati nego da riskira nečiji život. Mehaničar Wilhelm Sebastian za to nije htio niti čuti. To kao da je dalo novu snagu Caraccioli i počeo je voziti kao opsjednut. U 7.22 ujutro idućeg dana, usamljeni Mercedes prešao je ciljnu crtu i unatoč svim okolnostima protiv sebe, Caracciola je postao prvi stranac koji je pobijedio na toj legendarnoj utrci. Tek će za 24 godine na punoj stazi tu utrku ponovo pobijediti jedan strani vozač...Stirling Moss.

1932. godine, vozeći za Alfa Romeo pobijedio je u deset utrka, dok je njegov momčadski kolega Nuvolari dobio njih šest. Sljedeće godine odlučio je zajedno sa Chironom osnovati privatnu momčad, ali je već na prvom nastupu u Monte Carlu izletio i zadobio teške ozljede koje su ga od utrkivanja odvojile na više od godinu dana i čije će posljedice osjećati do kraja života.

Vratio se 1935. godine u tvorničkoj momčadi Mercedesa i u iduće četiri godine, tri je puta osvojio europsko prvenstvo. Znameniti su njegovi dvoboji tih godina protiv još jednog njemačkog asa...Bernda Rosemeyera. Njihovo će prijateljstvo na tragičan način okončati 1938. godine kada su njih dvojica na njemačkom "autobahnu" bili u potjeri za svjetskim brzinskim rekordom. Nažalost, tog dana prekinuta je briljantna karijera Bernda Rosemeyera...
Ipak, ostati će zapisano da je tog dana Caracciola vozeći Mercedes W125 postigao brzinu od 432,7 km/h. To je do danas najveća ikada izmjerena brzina postignuta na njemačkim javnim cestama...

1939. godine ponovo je pobijedio na velikoj nagradi Njemačke, ali ubrzo je počeo 2. svjetski rat. Pobjegao je u Švicarsku i "umirovio" se kada ga je Hitler pokušao "počastiti" nacističkom titulom.

Poslije rata pokušao se vratiti utrkivanju, ali godine i ozljede uzele su svoj danak. Ljubav prema brzini još je bila tu, ali rezultata više nije bilo. Kada je 1950. godine osnovano novo prvenstvo formule 1, Caracciola nije bio njezin dio. Slomljena noga u utrci na švicarskom Bremgartenu 1952. godine zauvijek je okončala njegovu karijeru.

Umro je od teške bolesti 1959. godine u gradiću Kassell u Njemačkoj.

Ostati će upamćen kao jedan od najvećih europskih vozača prve polovice dvadesetog stoljeća i kao osoba koja je unatoč ozbiljnim ozljedama i osobnim nesrećama smogla snage da ih prebrodi i uspije u sportu kojeg je toliko volio...

Nurburgring 1939

Monaco 1936/37

" ... of all the great drivers I have known - Nuvolari, Rosemeyer, Lang, Moss or Fangio - Caracciola was the greatest of them all." - Alfred Neubauer

26.11.2007. u 21:36 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 20.11.2007.

Le Vieux Renard

Rasccase, Tabac, Casino i Loews...znani su zavoji staze na kojoj se vozi najprestižnija utrka sezone...Grand prix Monaca. Sjaj i blještavilo te parada bogatstva i moći samo je dijelić onoga što prati tu utrku. Ipak, iza velebnih monegaških kulisa krije se nevidljiva masa bez koje te predstave ne bi bilo. Sobari, recepcioneri i krupjei u hotelima i kockarnicama samo su neki od njih.

Iz jedne od takvih obitelji potekao je i jedan od najvrsnijih automobilista prve polovice 20. stoljeća, čovjek čije je ime utkano kao najfinije tkanje u povijest velike nagrade Monaca i čiji spomenik krasi pogled na luku Monte Carla ...Louis Chiron.

Sin glavnog konobara hotela "Paris" u Monte Carlu, Chiron je rođen 03. kolovoza, 1899. godine. Malo je znano o njegovom ranom djetinjstvu, tek se spominje da je u 15-toj godini počeo raditi od najnižih poslova u očevom hotelu. Između ostalih poslova, radio je kao nosač prtljage, sobar i prodavač. Izbijanjem 1. svjetskog rata, otac mu je dobio poziv i otišao služiti u francusku vojsku. Kako je vrlo rano ostao i bez majke, Louis se zaposlio kao sluga jedne ruske princeze u njenoj vili u Monte Carlu. Ali ne samo da je radio kao sluga, Chiron je iskoristio priliku i naučio nekoliko jezika i pravila lijepog ponašanja, a sa 16 godina osobni princezin vozač naučio ga je i kako se upravlja automobilom. Nije dugo trebalo i uskoro je jedini princezin vozač postao upravo Chiron koji je do svoje 18-te ostao u njenoj službi.

Iako je bio državljanin Monaca, ipak se krajem velikog rata dobrovoljno pridružio francuskoj vojsci i bio dodijeljen 85-toj artiljerijskoj regimenti u Dijonu. Njegov vozački talenat ubrzo je zapažen i poslan je u glavni stožer gdje je služio kao vozač maršalima Petainu i Fochu. Završetkom rata, Chiron je ostao u aktivnoj službi još tri godine. Nekako u to razdoblje, vojska je odlućila rasprodati višak svojih vozila. Zahvaljujući poznanstvima koja je tamo stekao, iskoristio je tu priliku i zajedno sa svojim prijateljem, kapetanom Williamom Groverom, počeo prodavati ta vozila u Nici. Kako je često boravio u tom gradu, ubrzo je upoznao Ernesta Fridericha, bivšeg suradnika i bliskog prijatelja Ettorea Bugattija, koji je otvorio prodavaonicu Bugattijevih automobila u Nici. Friderich je bio taj koji je i upoznao mladog Louisa sa Ettoreom. Kada je posao sa vojnim vozilima završio, Bugatti je zaposlio Chirona kao vozaća koji će prevoziti njegove automobile iz tvornice u Molsheimu do prodavaonice u Nici. Kako je to bio posao uz koji je imao puno slobodnog vremena, običavao je noću raditi kao plesač u hotelu "Paris". Nije dugo trebalo i markantni Chiron ubrzo je upoznao jednu američku damu koja je bila zadivljena njegovim..."plesačkim umijećem"! Ona je bila ta koja je sponzorirala njegove prve brdske utrke 1923. godine. Prvu pobjedu ostvario je u studenom, 1924. godine, vozeći Bugatti u brdskoj utrci na planini Barbonnet.

1926. godine, upoznao je dvije osobe koje će mu promijeniti život. Jedan od njih bio je nepoznati, mladi njemački vozać...Rudolf Caracciola, a drugi, Alfred Hoffman, osoba koja će postati njegov glavni sponzor i nasljednik bogate farmaceutske kompanije Hoffman-La Roche. Sa iznenadnom novčanom injekcijom, Chiron je kupio najnoviji Bugatti T35B i rezultati su ubrzo počeli stizati. Na svom grand prix debiju u Španjolskoj veći dio utrke vozio je na drugom mjestu, ali je zbog kvara bio prisiljen odustati. Svoj prvijenac zabilježio je u Toulousu na utrci za grand prix de Comminges, kada je "ukrao" pobjedu tvorničkim vozačima Bugattija. Nakon što je vidio njegovu vožnju na Miramaru, Ettore Bugatti ponudio mu je mjesto rezervnog vozača u svojoj momčadi. Vozeči kombinirano za Hoffmana i Bugattijevu tvorničku momčad, rezultati ispočetka nisu bili briljantni, ali uskoro je počeo pobjeđivati. 1928. godine, pobijedio je na utrkama u San Sebastianu, Antibesu, Marneu i Rimu, ali njegova najznačajnija pobjeda te sezone bila je na najvažnijoj utci sezone, Grandes Épreuves koja se vozila u Monzi. Pobijedivši u toj utrci protiv vozača poput Varzija, Camparija i velikog Nuvolarija potvrdio se kao jedan od najboljih vozača u Europi.

Otkako je momčad počeo sponzorirati Hoffman, gotovo na svaku utrku putovala je njegova supruga Alice, poznatija kao "Baby". Kako bi joj našli neku zanimaciju, rekli su joj da u svakoj utrci zapisuje vremena Chironovih krugova. Ubrzo je postala javna tajna, svima osim njenom suprugu, da njen interes prema Chironu nisu bili samo njegovi najbrži krugovi. Hoffman je s vremenom ipak saznao za cijelu aferu i odmah otpustio Louisa iz svoje momčadi...ipak, zajedno sa njim otišla je i Alice...

Idućih nekoliko godina Chiron je nastavio voziti za Bugatti i na neki način postao sinonim za francusku momčad. Iako je kasnije vozio i bolide drugih proizvođača, niti jedan vozač prije niti kasnije nije bio tako usko povezan sa Bugattijem. Iz tih godina pamte se njegove pobjede na utrkama u Monte Carlu, Belgiji, Francuskoj i na velikoj nagradi Masaryka u Brnu.

Odlaskom iz Bugattija, Chiron i Caracciola odlučili su stvoriti vlastitu momčad, te su početkom 1933. godine, osnovali "Scuderiu CC" i kupili tri Alfe P3 i par Bugattija. Momčad je svoj debi imala na utrci u Monacu, no tijekom treninga Caracciola je doživio tešku nesreću koja ga je izbacila iz utrkivanja na više od godinu dana. Kada je i prilkom posjete ozlijeđenom suprugu u Švicarskoj od lavine poginula i njegova supruga, pao je u tešku depresiju i samo zahvaljujući iznimnim naporima Chirona i "Baby" uspio se potpuno oporaviti i vratiti utrkama...

Potresen tim događajima Chiron se tek u zadnjoj četvtini sezone vratio u pobjedničku formu. Ponovo je osvojio Grandes Épreuves koja se ovoga puta vozila u Španjolskoj. Toj pobjedi pridodao je još dvije u Marseillesu i na svojoj omiljenoj stazi u Brnu.

1934. godine, prešao je u Scuderiu Ferrari koja je također nastupala u Alfama. Već na prvoj važnijoj utrci sezone u Monacu bio je jako blizu pobjede jer vodio je gotovo cijelu utrku samo da bi ga kvar na upravljaču pred sam kraj spriječio u tome. Na koncu je jedva završio na drugom mjestu iza čuvenog Guya Molla. Kasnije te sezone uspio je pobijediti na velikoj nagradi Francuske koja je ostala upamćena kao njegova najveličanstvenija pobjeda. Na tu utrku Auto Union i Mecedes došli su u punoj snazi, ali je Chiron na krilima francuskih navijača koji su navijali za njega iako je bio iz Monaca, uporno odbijao napade Stucka, Carraciole, Fagiolija i Von Brauchitscha. Kako su jedan za drugim njemački bolidi zbog kvarova odustajali, Chiron je u cilj ušao ispred još dvije Alfe. Tek godinu dana kasnije jedna će Alfa opet odnijeti pobjedu nad njemačkim bolidima. Nuvolari na Nurburgringu...

1935. godine samo se jednom popeo na pobjedničko postolje u prvenstvenim utrkama i to na velikoj nagradi Belgije. Bila je to godina velike dominacije obje njemačke momčadi...

Gotovo isključivo zbog Caracciolinog inzistiranja, Chiron se pridružio Mercedesovoj momčadi za 1936. godinu. Bila je to kriva odluka, jer te je godine dominirala druga njemačka momčad...Auto Union sa Berndom Rosemeyerom na čelu. Ta je godina zapravo označila polagan kraj njegove karijere, barem što se tiče konkurentnih rezultata. Nakon što je otpušten iz Mercedesa, Chiron je 1939. godine testirao za Auto Union, ali ipak se odlučio povući iz aktivnog bavljenja utrkama i vratiti u Monaco. Te se godine i njegova bivša djevojka Alice oženila za Caracciolu.

Nakon završetka 2. svjetskog rata, mnogo je predratnih vozača pokušalo obnoviti svoje karijere. Među njima bili su Chiron i Achille Varzi koji je posljednje godine svoje briljantne karijere upropastio ovisnošću o morfinu. 1948. bili su zajedno na utrci u Švicarskoj vozeći protiv vozača premladih da bi se uopće sjećali tko su oni bili. Njihove vještine već istrošene vremenom i bezbrojnim bitkama bile su još dovoljne samo za vožnju više prema instinktu nego prema stvarnim mogućnostima. Slobodan trening održavao se na mokroj stazi i Chiron je pratio Varzija kada su ušli u lagani zavoj. U zavoju koji su već obojica prošli na stotine puta, Varzi je udario u drvenu ogradu, preletio preko nje i prevrnuo svoj bolid. Za razliku od mladih vozača, Varzi nije nosio zaštitnu kacigu i to je bio razlog zašto je poginuo na mjestu. Chiron je odmah zaustavio svoj bolid, ali više nije bilo ništa što bi mogao napraviti. Sjeo je i neutješno zaplakao za svojim prijateljem i njihovom izgubljenom mladošću...

Nastavio je voziti do svojeg 60-tog rođendana uključujući i nastupe u novo osnovanom prvenstvu formule 1. Svoje jedine bodove osvojio je na domaćoj utrci u Monacu 1950. godine. Ukupno je nastupio na 15 utrka, a zadnji nastup u dobi od 56 godina također je zabilježio u svom dragom Monte Carlu 1955. godine. To je još uvijek rekord koji vjerojatno nikada neće biti oboren...

Bio je poznat po svojem profinjenom vozačkom stilu i uživanjem u utrkama. Njemci su ga prozvali "Lukava lisica" dok su ga drugi zvali perfekcionistom...pojam koji danas više vežemo uz drugog francuskog vozača poznatijeg po nadimku "Profesor"...

Usko vezan uz veliku nagradu Monaca do kraja svog života, vedrog duha i neiscrpne energije bio je obožavan od svojih sugrađana. Umro je u svom rodnom gradu 1979. godine...

"Pred utrku je Louis Chiron običavao hodati oko svog bolida, milovati ga i s njim se razgovarati, kao s konjem...a zatim bi nasmijan sjeo za upravljač."
Rudolf Caracciola