Marketing
Regenmeister
Kiša!
Kada god se bliži grand prix weekend imam običaj pratiti vremensku prognozu i uz tihu molitvu držati prekrižene palčeve da će nas u nedjeljno popodne dočekati upravo takvi uvjeti na startu utrke. Vrijeme je to koje obično na stazi čini razliku između muškaraca i dječaka, koje daje priliku i onima u slabijem paketu da zabljesnu i pokažu svoju klasu. Svi se sjećamo dvojice vozača koji su u takvim uvjetima svaki put iznova dokazivali zašto su najbolji, ali oni nisu bili prvi. Već u osvit automobilizma trkalištima diljem Europe vozio je čovjek čije su vožnje u promjenljivim uvjetima oduzimale dah, čovjek koji je zasluženo nosio nadimak "Regenmeister"...Rudolf Caracciola
Rodio se 30. siječnja, 1901. godine u gradiću Remagen u Njemačkoj kao potomak u obitelji koja se doselila iz Italije. Vrlo je rano otkrio svoju ljubav prema automobilizmu i započeo raditi kao šegrt u servisu za automobile "Farnir" u Dresdenu. Nakon završetka 1. svjetskog rata, nastavio je raditi u "Farniru" kao prodavač, ali i utrkivati se u njihovim automobilima kako bi promovirao njihovu prodaju. Svojim vožnjama trudio se privući pažnju neke od većih tvornica i uskoro je prihvatio ponudu novoformiranog Daimler-Benza da kao prodavač počne raditi kod njih. Bilo mu je dopušteno voziti utrke koje su se održavale u relativnoj blizini Dresdena. Svoju prvu pobjedu ostvario je vozeći 4-cilindrični bolid na stadionu u Berlinu. Nastavio je sa utrkivanjem u nižim kategorijama i čekao svoju veliku priliku.
Dočekao ju je 1926. godine. Kako je kompletna tvornička momčad Mercedesa otišla na važnu utrku u Španjolsku nije bilo nikoga tko bi vozio za tvornicu na prvoj velikoj nagradi Njemačke koja će se voziti na stazi AVUS. Uspio je uvjeriti Daimlerovog direktora da mu iznajme jedan od tvorničkih bolida i prijavio se pod vlastitim imenom za utrku.
Koja nije mogla početi lošije...
Na samom startu Rudolf je uspio ugasiti bolid. Tek kad je njegov mehaničar Otto Salzar dotrčao do bolida i gurnuo ga, Caracciola je uspio krenuti. Nalazio se na "izvrsnom" 44-tom mjestu od 44 sudionika. Ne baš na onom mjestu kojem se nadao prije samog starta. No, ubrzo je počela padati kiša i AVUS koji je bio poznat po tome da ne oprašta greške počeo je uzimati svoj danak. Jedan od vozača izletio je sa staze i udario u zapisnički stol te usmrtio jednog od radnika koji se tamo nalazio. 500.000 gledatelja ubrzo je bilo šokirano kada je preko razglasa objavljeno ime trenutno vodećeg vozaća. Bio je to mladi i nepoznati njemac..Rudolf Caracciola. Njegovo vodstvo bilo je kratkog vijeka, jer je njegov Mercedes iznenada počeo "kašljucati" zbog kvara svjećice i Caracciola je bio prisiljen skrenuti u boks. U ono doba vozač je bio taj koji je za vrijeme utrke morao popravljati kvarove. Rudolf je počeo vaditi svjećice i tek je posljednja, osma koju je izvadio bila uzrok problema. Činilo se da je sve izgubljeno jer je prošlo previše vremena i rekli su mu da bi najpametnije bilo odustati od utrke. Caracciola za to nije htio niti čuti i vratio se u utrku. Do 13-tog kruga kiša je prestala, ali Caracciola nije znao na kojoj se poziciji nalazi i do samog kraja pritiskao je punim gasom. Nakon tri sata i 243 milje prešao je ciljnu liniju potpuno iscrpljen. Tek tada saznao je da je postao pobjednik prve velike nagrade Njemačke...
Nakon ove pobjede ubrzo je priključen tvorničkoj momčadi i u iduće četiri godine vozeći bijeli SSK po kojem je postao slavan ostvario nekoliko pobjeda. Jednu od najvećih zabilježio je na utrci u Sjevernoj Irskoj na utrci za Tourist Trophy. U toj je utrci vozeći protiv kreme britanskog automobilizma, po olujnom nevremenu nadoknadio pet krugova zaostatka u utrci koja je trajala samo njih trideset.
1930. godine osvojio je prvenstvo Europe u brdskim utrkama, a onda je došla 1931. godina i utrka na Mille Miglia u Italiji.
Pad Wall streeta i depresija koja je nastupila nakon toga, natjerala je Mercedes da se povuče iz utrka. No, za ovu utrku, Mercedes je ipak odlučio Caraccioli ponuditi transport i mehaničare, ali u zamjenu za polovicu osvojene novčane nagrade. Na samu utrku došla je ekipa od četiri čovjeka. Protiv sebe imali su tvorničku momčad Alfa Romea koja je imala 90 mehaničara. Manager momčadi, Alfred Neubauer, poslije je znao govoriti kako se prije same utrke osjećao kao Napoleon prije bitke kod Waterlooa...samo što je Napoleon ipak imao puno veće šanse za pobjedu! Alfred je uspio nagovoriti još dva mehaničara da im se pridruže, ali to još uvijek nije bilo dovoljno za minimalna četiri zaustavljanja koliko je bilo potrebno kako bi se bolid napunio gorivom. Na kraju su odlučili kako je jedina mogućnost da ekipa koja će biti na prvom zaustavljanju nakon njega sjedne u automobil i prečicom pokuša stići prije Caracciole na drugom dijelu staze! S druge strane, Alfa je imala 17 točaka na kojima se moglo bolide popraviti ili ih nadopuniti gorivom. I tako su Caracciola i njegov mehaničar krenuli u utrku bez realnih mogućnosti za pobjedu. Nakon deset sati i manjih tehničkih problema s kojima su se suočili, umor je napokon dohvatio Caracciolu. Iscrpljen, rekao je svom mehaničaru da ne može više i da će radije odustati nego da riskira nečiji život. Mehaničar Wilhelm Sebastian za to nije htio niti čuti. To kao da je dalo novu snagu Caraccioli i počeo je voziti kao opsjednut. U 7.22 ujutro idućeg dana, usamljeni Mercedes prešao je ciljnu crtu i unatoč svim okolnostima protiv sebe, Caracciola je postao prvi stranac koji je pobijedio na toj legendarnoj utrci. Tek će za 24 godine na punoj stazi tu utrku ponovo pobijediti jedan strani vozač...Stirling Moss.
1932. godine, vozeći za Alfa Romeo pobijedio je u deset utrka, dok je njegov momčadski kolega Nuvolari dobio njih šest. Sljedeće godine odlučio je zajedno sa Chironom osnovati privatnu momčad, ali je već na prvom nastupu u Monte Carlu izletio i zadobio teške ozljede koje su ga od utrkivanja odvojile na više od godinu dana i čije će posljedice osjećati do kraja života.
Vratio se 1935. godine u tvorničkoj momčadi Mercedesa i u iduće četiri godine, tri je puta osvojio europsko prvenstvo. Znameniti su njegovi dvoboji tih godina protiv još jednog njemačkog asa...Bernda Rosemeyera. Njihovo će prijateljstvo na tragičan način okončati 1938. godine kada su njih dvojica na njemačkom "autobahnu" bili u potjeri za svjetskim brzinskim rekordom. Nažalost, tog dana prekinuta je briljantna karijera Bernda Rosemeyera...
Ipak, ostati će zapisano da je tog dana Caracciola vozeći Mercedes W125 postigao brzinu od 432,7 km/h. To je do danas najveća ikada izmjerena brzina postignuta na njemačkim javnim cestama...
1939. godine ponovo je pobijedio na velikoj nagradi Njemačke, ali ubrzo je počeo 2. svjetski rat. Pobjegao je u Švicarsku i "umirovio" se kada ga je Hitler pokušao "počastiti" nacističkom titulom.
Poslije rata pokušao se vratiti utrkivanju, ali godine i ozljede uzele su svoj danak. Ljubav prema brzini još je bila tu, ali rezultata više nije bilo. Kada je 1950. godine osnovano novo prvenstvo formule 1, Caracciola nije bio njezin dio. Slomljena noga u utrci na švicarskom Bremgartenu 1952. godine zauvijek je okončala njegovu karijeru.
Umro je od teške bolesti 1959. godine u gradiću Kassell u Njemačkoj.
Ostati će upamćen kao jedan od najvećih europskih vozača prve polovice dvadesetog stoljeća i kao osoba koja je unatoč ozbiljnim ozljedama i osobnim nesrećama smogla snage da ih prebrodi i uspije u sportu kojeg je toliko volio...
Nurburgring 1939
Monaco 1936/37
" ... of all the great drivers I have known - Nuvolari, Rosemeyer, Lang, Moss or Fangio - Caracciola was the greatest of them all." - Alfred Neubauer
Post je objavljen 26.11.2007. u 21:36 sati.