I am the Phoenix
utorak, 30.05.2006.
leichy & jančii
leichy & jančii |
Hegel i povijest svijesti ... ..
Baš me preko vikenda uhvatilo opet nešto što me zna uhvatiti dosta često. Razna razmišljanja o svijetu, ljudima, svrsi i "nesvrsi" našeg postojanja. Gledam jučer TV i još uvijek si u svojih koliko već godina postojanja na ovoj Zemlji ne mogu objasniti da se ljudi još uvijek masovno ubijaju, postavljaju se auto bombe, bezrazložno se ubadaju prolaznici itd. Da ne spominjem potres koji je odnio više od 5 000 života, ali to je nešto što se ne može kontrolirati. I kad tako krenem razmišljati shvatim da sve ovo ... naši životi, naše postojanje ... uopće nije bitno ... posjedujem vakuum u glavi koji nikako ne mogu ispuniti nečim smislenim ... barem nekim pokušajem objašnjenja našega postojanja. No, mogu se tim mučiti narednih ne znam koliko godina jer smrt je nešto što se predviditi ne može uz ostalih milijardu stvari u ovozemaljskome životu. |
nedjelja, 28.05.2006.
... .. ... .. ... ..
Kako samo mene mogu sitnice naljutiti i raspizditi to je unbelievable ... |
petak, 26.05.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 16.
"Udahni ..."- rekao sam si. Prstima desne ruke prolazio sam zrakom i razmicao tešku maglicu srebrno ljubičaste boje koja je ispunjavala prostor u kojem sam se nalazio, tj. lebdio. Poput snježne pahuljice na toplome licu izgubio sam svaki smisao prostora, vremena i gravitacije. Nisam znao gdje se nalazim. "K vragu!"- čim sam to rekao nasmijao sam se. "Tamo očito želim ići ..."- čarolija koju sam izrekao očito nije postigla željeni učinak. "I što sad?"- pitao sam se. Sve mi je to bilo već pomalo smiješno. Jednostavno nadiđeš svu tu bol i tugu i na kraju ti sve postane smiješno. Vrtio sam se tako i smješkao. Trgnulo me režanje. Otvorio sam oči i prvo što sam osjetio je bol koju su prouzročile neonske lampe i one odvratne svijetlo zelene pljesnive pločice. Kao da su me bole u oči tankim iglicama, točno u zjenicu i prodirale do očnog živca. Hirovito sam okretao glavu i shvatio da se nalazim u dobro poznatome sanatoriju koji sam nedavno posjetio. Opet me trgnulo nekakvo režanje. Okrenuo sam se u smjeru zvuka. Na kraju hodnika stajao je onaj pas, tj. On. Barem mi se činilo da je to On. "Čekaj malo ..."- to nije bio On. Vidio sam u očima. Vidio sam i osjetio tu želju za mojom vratnom žilom. To nije On. Ovo je bio obična životinja, pas, ali sve samo ne obična. Stajao je na sve četiri pokušavajući se podići na zadnje dvije noge. Pjenasta i tamno gusta crna slina curila mu je niz bradu i padala na pod prekriven linoleumom odvratne smeđo-žute boje, stvarajući pritom pozamašnu lokvu. Oči su mu bile krvave, a zjenice žućkaste. Koža je kao i prije otpadala, a ona koja se održala trunula je i stvarala nakupine truleži i krasta na njegovom tijelu. Nakostriješio se i zalajao. Protrnuo sam. Osjetio sam tu sirovu snagu, tu želju za lovinom. Krenuo je. Bio sam sretan jer je čarolija ipak proradila i dovela me na mjesto na koje sam želio otići, ali nisam znao i još uvijek ne znam da li će sve ići po planu kako sam ja to želio. Odigao sam se sa zemlje. Zauzeo sam borbeni stav, nesiguran da li će moje moći djelovati ovdje, a zašto ne bi? Pa ipak je to moj san, moja glava, moj –pakao. No, nikad se ne zna ... ni sam nisam siguran gdje sam otišao. Skoro se poskliznuo kojom je snagom i brzinom nahrlio prema meni. Kao da je osjećao moju toplu krv kako kola venama i arterijama i čeka ... čeka da bude prolijevena po onom odvratnom linoleumu. "E nećeš"- zaprijetio sam. Zamahnuo sam rukom, a on se odigao od zemlje. Držao sam ga u zraku dok se on grčevito trzao i režao još uvijek gledajući moj vratnu žilu. Približio sam ga sebi. "Dobar psić"- zamahnuo sam rukom, a on je odletio kroz vrata na desno i proletio kroz staklo. Došao sam do vrata likujući u sebi što ipak imam moći. Osjećajući snagu pogled mi je pao na vješalicu koja se nalazila u toj sobi uređenoj kao za psihijatrijska liječenja. Vješalica se zatresla i prije nego što se uspio dići sa poda prekrivenog smrskanim staklom, probila ga je svom snagom. Tamno crvena, gusta krv potekla je do mojih nogu. Gledao sam ga kako umire, režao je još malo da bi uskoro to režanje zamijenilo jecanje i pogled prema vješalici koja mu je probila trup. Legao se na stranu i izdahnuo. "Dobar psić, zar ne?"- rekao sam sam sebi. "Idemo"- okrenuo sam se i potrčao. |
utorak, 23.05.2006.
ThE ENd
Eto ... napokon i taj kraj. Sve tako brzo, ne možeš vjerovati kako vrijeme leti. U tom trenutku ne, ali kad prođe shvatiš kako je vrijeme sve samo ne kratko. Mnogi će vjerojatno pisati o norijadi i svemu tome. Napokon je i to završilo. Da li je donijelo nekakvu katarzu? Možda i je, ali nije donijelo ništa posebno, no, nisam ni očekivao. Jer praktički ništa nije gotovo, treba matura, pa prijamni, pa onda fax pa posao ... uvijek nešto! Sve završiš kad umreš tako da ... nisam dobio osjećaj nekakvog završetka. Ali osjećaj u kojem toliko uživam da Vam ne mogu opisati je osjećaj odraslosti. Otkada sam znao za sebe, tj. postao svjestan sebe ... jedina mi je želja odrasti i sada osjećam to. Još se sjećam prije nekih 2-3 mjeseca kad sam doša u jednu situaciju ... Nešto sam radio i pogledao sam se u ogledalo i kao da sam izašao iz sebe i okružio se ... shvatio .. pa ti si -odrastao. Čekao sam kad će me gledati drugačije, kad ću moći reći nešto, a da me se sluša .. i ne mogu Vam opisati kako je dobar taj osjećaj ... Baš mi se zato i ne pije neš sutra, jer tim opijanjem baš ne dokazujem da sam odrastao, ali malo ću se probati zabaviti koliko je to u mojoj moći ... |
subota, 20.05.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 15.
Ruka sudbine, moja ruka, odlučila je ubiti. Gledao me, prestravljen i sleđen od straha koji se osjećao u zraku kao kad predator lovi svoj plijen koji bježi ... bježi, ali ne uspijeva pobjeći ... znoj, krv ... strah. Poput vjetra koji naglo stane, tako je u holu sve stalo. Kao da su svi nestali ... samo ja i on. Pogled mi je pao na komad stakla od krova koji se raspao. Bio je savršene veličine za stati u dlan. Desna ruka, uperena dlanom u njega držala ga je na mjestu ... u zraku, a kažiprstom lijeve sam lagano zamahnuo prema komadu stakla u podnožju njegovih nogu. Komad se lagano podigao i poletio prema meni. Stao je i lebdio iznad ispruženog dlana moje lijeve ruke. "Vrijeme je da osjetiš bol koju sam osjetio ja"- pogledao sam ga smrknuto. "Samo što će tvoja biti fizička"- osmjehnuo sam se. "Svijet mi je okamenio srce i rasuo ga u tisuću komadića. Sad ću i ja tebi rasuti tvoje ... tvojom krvlju započeti će stvaranje novoga svijeta ... moga svijeta"- trgnuo me povik sa strane. Dečko, očito njegov frend potrčao je prema meni. "Ostavi ga na miru!!"- povikao je. "Koja hrabrost, za braniti gamad. O jadni ..."- nasmijao sam se. "Odbij!"- ošinuo sam ga pogledom. Poletio je leđima unatrag kao da ga je netko ispalio iz topa. Poletio je, te pao na par njih koji su stajali sa strane u strahu. Pao je i onesvijestio se. Neka je cura pritrčala da mu podigne glavu. "Hoće te spasiti. Tebe?"- vratio sam pogled na njega. Gledao me razgoračenih očiju. Udisao je zadnje atome kisika u svom životu ... gledao je ravno u smrt. "Tebi ni sam Bog ne može pomoći"- rekao sam, slatko se nasmijavši. Podigao sam lijevu ruku zajedno sa komadom stakla koji je lebdio iznad nje i ispružio je. "Neka krv poteče ... neka pročisti sve. Za novo sutra, za novo svitanje ..."- povikao sam, a povik obojan bolesnim zvukom prestravio je još više sve oko mene. Ako se njih uopće i moglo više prestraviti. Snažna me bol ošinula ... Čim sam pomislio staklo ispaliti u njegovo srce, snažna bol iznenadila mi je tijelo i misli. Tako snažnu bol u životu nisam osjetio, neusporediva sa prijašnjim ... Kao da se komad stakla predviđen za njegovo srce zabio u moje. Pao sam na koljena, a komad je pavši na moj dlan, pritom me porezavši, otkliznuo i rasuo se po mramornom podu. Zgrčio sam ruke, prekriživši ih na prsa. Čim sa spustio desnu ruku, on je pao na pod i ostao ležati. Svi su gledali, bez ikakve ideje što bi napravili. Kao otrov, osjećao sam kako mi se bol širi venama, izazivajući pritom trzaje svakog dijela mog tijela. Sklupčao sam se na hladnom podu. "Šta je ovo ..?"- procijedio sam kroz zube. Podigao sam pogled prema svima. Osjetio sam snažan pritisak u glavi. Oči su mi se zažarile, a bljesak me zaslijepio. Kud god sam pogledao vidio sam spodobu kako stoji među njima i gleda me. Oni, zamrznuti, nisu se micali. Gledala me. Vidio sam u očima, osjetio ... prijekor, razočaranje. Kao da sam gledao sebe. Bol koja mi je još uvijek strujala tijelom, nehotično mi je istjerala suzu na oko koja je skliznula niz obraz i pala na hladan pod. "Ovo nije bilo očekivano."- prostrujao mi je glas glavom. Bio je to spodobin glas. Čudan glas, drugačiji nego prije. Poput mješavine više njih, pun tuge i bijesa ... razočaranja. "Moć koju si otkrio ne daje ti pravo za raditi ovako nešto"- nastavilo se. "Nije ti dopušteno da ubijaš ... ljudskost u tebi ti to ne dopušta."- glava mi je počela trzati, a pogled mi je bježao i luđački tražio gdje će se slijedeći put pojaviti. "Ne mijenjaj svijet oko sebe, mijenjaj svijet u sebi ..."- bol je prestala. "Iskoristi moć ..."- trgnuo sam se kao iz sna. Otvorio sam oči i izbezumljeno tražio spodobu među svims njima. Opet nisam znao razlikovati što je to bilo, san ili java ... "Čekaj malo ..."- kao da sam se odjednom vratio .. odnekud, ni sam ne znam od kud. Osjećao sam se drugačije. Gledao sam sva ta prestravljena lica. "Što je meni?"- čudio sam se. Tko je to bio tko me obuzeo ... obuzeo moje tijelo i misli. Sjetio sam se spodobine misli. "Ne mijenjaj svijet oko sebe, mijenjaj svijet u sebi ..."- odzvonilo mi je. Napokon sam sve oko sebe vidio kristalno čisto. "Njegovo djelo ... On je to htio."- smrknuo mi se pogled. "Htio je da ubijem ... da postanem kao On. Da odem u nepovrat, da se izgubim ... da mu se pridružim ... da postanem –On."- ustao sam, a zvuk pucketajućeg stakla odzvanjao je holom. "Jači sam od njega."-stisnuo sam čeljust. "Ne zna s kime se upustio u bitku."- oči su mi se zažarile. "Ne zna što ga čeka ..."- shvatio sam ... napokon. "Problem je u meni ... svijet je onakav kakav si ga sam stvoriš"- objašnjavao sam si. "Moj svijet može postojati neovisno od ovoga. U simbiozi, bez potrebe da jedan od njih uništim. Zapravo, cijeli ovaj svijet je splet tisuća svjetova, točnije ... više od 6 milijardi njih."- razmišljao sam. "Imam svoj svijet ... oduvijek sam ga imao. Ali sam zaboravio ući u njega. Sad sam otkrio ... vrijeme je samo da uništim posljednji lokot, otvorim zadnja vrata koja me priječe da uđem u njega ..."- smrknuo sam se opet. "Uistinu je vrijeme za redizajn ..., ali drukčiju vrstu redizajna"- oči su mi svijetlile. Odigao sam se od zemlje. Snažan vjetar počeo je podizati sve oko mene, rastjerao je sve. Povici i krikovi ispunili su dvoranu. Munje su počele sijevati, a grmljavina je odzvanjala holom, crnilo me okružilo i sakrilo. Odjednom, sve je prestalo ... Tišina je ispunila prostoriju. Svi su se gledali u čudu. Bili su živi, nisu znali kako bi reagirali. Kao u filmu, svi su stajali i gledali u jednu točku ... mjesto gdje sam do prije sekundu stajao ... no, mene nije bilo ... .. |
srijeda, 17.05.2006.
Kameleon
Ne znam je li to zbog ovolike količine pritiska i nedostatka vremena ..., ali dugo nisam znao za ovakvu prazninu ... |
nedjelja, 14.05.2006.
Sick and tired of waiting ... ..
I am here waiting |
petak, 12.05.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 14.
Snažan se vihor podigao na livadi nedaleko od moje zgrade. Pod naletom vjetra odvalio se koš za smeće i počeo uzdizati u zrak. Nakon njega odvojila se klupa od poda i pala na haubu nekog auta u blizini. Zvuk lomljenja stakla odzvonio je zrakom. Ljudi koji su bili u blizini razbježali su se u strahu. Neka žena silovito je zgrabila dijete i odvukla ga taman prije nego je klupa poletjela prema autu. Zrak je bio pun zemlje, lišća i trave. Papiri i otpadci letjeli su na sve strane. Odjednom ... sve je prestalo. Koš je treskom pao na pod, razdvojivši se pritom na par dijelova. U zraku se osjećala zagušljivost. Miris svježe pokošene trave koja se razletjela, ispunjavao je nosnice i opijao. Kad se vidljivost poboljšala, razaznali su se nečiji obrisi ... moji obrisi. Stajao sam na mjestu gdje je prije par trenutaka bjesnio tornado. Lebdio sam nad zemljom. Spustio sam ruke čime sam došao u kontakt sa zemljom. Koraknuo sam naprijed. Dotada su se već svi razbježali. Ugledao sam neku staricu na prozoru. Pogled joj je bio prepun straha, čuđenja ..., ali kao da sam nazirao u njemu i trunak gađenja. Odmah sam se svega prisjetio ... koliko sam puta osjetio takav pogled na svojim leđima. Gledali su na mene kao da sam čudovište. Boje se .. boje se različitosti, a ja? Svakim danom svoga života mučno sam otvarao oči znajući da moram živjeti u takvom svijetu i trpjeti takve poglede. Bljesnule su mi oči od bijesa, a starica je naglo nestala sa prozora, prekrivši ga teškim bijelim zavjesama. Čim je navukla te zastore kao da je u ime čovječanstva izrazila najveće gađenje prema meni. Cijelo me se čovječanstvo odreklo ... ostao sam sam. Sam, oduvijek .. –zauvijek. "Vrijeme je za osvetu"- bljesnula mi je misao. "Vi bijednici .. ne znate što vas čeka"- naglo sam se odigao od zemlje. "Gadite mi se. Trebate –umrijeti"- prostrujalo mi je glasnicama. Napokon, izrekao sam prijetnju. Ozbiljnu prijetnju koju sam naumio ispuniti. Sad više nema povratka, kasno je za to. Krenuo sam putem kojim nikada nisam mislio da ću hodati. Kao da se nebo odvojilo i tornado se spustio, vitlajući svime što bi mu došlo pod okrilje. Zavio me. Kako je naglo došao tako je naglo i nestao .. i ja zajedno s njime ... |
srijeda, 10.05.2006.
Nedostatak vremena ...
Mislio sam da u zadnjih par tjedana nemam vremena, ali kao i svaki drugi čovjek u bilo čemu ...-prevario sam se. |
petak, 05.05.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 13.
Čim sam izgovorio tu riječ, svaki otvoreni prozor u mojem stanu, svaka otvorena vrata, vratašca, poklopci ... sve se treskom zatvorilo. Takav tresak dugo nisam čuo. Prošao sam prstima po uški da vidim da li mi je bubnjić prokrvario. Tresak za treskom odzvanjao je i stubištem ... "claudo" je prouzročio zatvaranje svega što se moglo zatvoriti. U čudu sam sjedio nepomičan, još uvijek držeći knjigu u rukama. Lagano su se tresle. Širom otvorenih očiju i razjapljenih ustiju spustio sam pogled prema knjizi. Dio mene je htio još nešto izgovoriti, ali me je bilo strah. Čudan je taj strah bio koji sam osjećao. Strah, a opet, nisam se bojao. Prolazio sam prstima po listu sa kojeg sam izgovorio "claudo". "Ovo mi je nekako ... poznato"- mumljao sam si u bradu. Imao sam osjećaj kao da sam tu knjigu već držao. Trgnuo sam se. Svi ti natpisi u knjizi bili su na raznim jezicima, neke simbole nisam mogao ni dešifrirati. Oduvijek sam imao strast prema pismima iz davnina koja su zaboravljena. Prepoznao sam egipatsko pismo, hijeroglife, koje sam znao slabo čitati. Nešto je bilo na hebrejskom, babilonskom, našle su se tu i stare germanske rune, a najviše su mi za oko zapele rečenice na starom semitskom. Listao sam knjigu i divio se. Trnci su mi kretali od nožnih prstiju i utrkivali se do vrata da bi mi nakostriješili dlake na njemu. "Claudo" je naravno bio latinski. Jedino prema njemu nisam gajio istu ljubav kao prema ostalim mrtvim jezicima. Nisam ga znao dobro. Ustao sam i krenuo u sobu. Pod koracima lomilo se staklo koje se rasulo sa staklenih vrata prilikom treska. Uzeo sam drugu zelenu knjigu sa police i otvorio je. Prstom sam prolazio po njemu dok napokon nisam došao do ... "claudo". "Zatvoriti"- opet sam promumljao. Vratio sam se u sobu i ponovno sjeo na tepih. Opet sam u divljenju nastavio listati knjigu. Na desetke tisuća slova raznih nijansi crne, srebrne i zlatne boje činile su rečenice koje su me toliko opijale. Kao da je sve oko mene isparilo. Bio sam samo ja i moja knjiga. "Moja ..."- zamislio sam se. "Da .. moja knjiga." A što je uopće bila ta knjiga, nikada se nisam zapitao. Običnom ljudskom logikom zaključio sam da je vjerojatno nekakva knjiga magije. Ali osjećaj da je ona ipak nešto više, preplavio me. I listajući shvatio sam da nije to najobičnija knjiga magije ili trikova. Dolazio sam do raznih naputaka za levitaciju s kojom sam imao tako mnogo uspjeha, zatim i za telekinezu s kojom sam se isto proslavio i skoro počinio ubojstvo. Osmijeh mi je preplavio lice. Napokon ... u toliko mjeseci, toliko iščekivanja, napokon je došao. Razvukao mi je usnice od uha do uha, a pogled mi je gutao razlog takvog osmijeha. Na starom aramejskom, mučeći se da pročitam razaznao sam riječi ... duša ... povratak ... Ruke su mi se počele tresti. Uzeo sam komad papira i nastavio prevoditi. Uskoro mi je tako dugo iščekivani osmijeh zamijenio bijes, tuga, razočaranje. Otkrio sam kako vratiti dušu. Preveo sam naputak. Za povratak duše trebalo je ubiti onoga tko vam ju je uzeo. Nije pisalo niti kako, niti čime ... ništa! "Očito njima nije dušu uzeo Sotona nego baba s placa!"- rekao sam sarkastično. "Kako da ja ubijem Njega?!?"- počeo sam bjesniti. Vena nasred čela iskočila mi je i počela pulsirati. "Kako?!"- pao sam na koljena i zavukao lice među ruke. Uskoro, osjetio sam nešto vlažno na licu. Tako dugo sam čekao da zaplačem. Suza mi je potekla niz lice i kapnula na knjigu. Obrisao sam ju rukavom sa lista i lica. "Kojeg vraga plačeš?!"- pljusnuo sam se najjače što sam mogao. "Zbog Njega?!"- svađao sam se sa sobom. Gledao sam mjesto gdje je kapnula suza na list knjige i prelazio prstom po njemu. Kao munja bljesnula mi je misao. "Nema mi druge ..."- rekao sam si. "Zato je vjerojatno i došla ona spodoba i dala mi ovu knjigu"- razmišljao sam. Očito se Sotona može ubiti. Upotrijebiti ću ovu knjigu. Očito nije besmrtan, iako mi je svaka misao moga bića i svaka stanica moga tijela govorila suprotno. "Nemam više što izgubiti"- ponovno su mi se zasuzile oči, ali su odmah prestale pod navalom boli od još jedne pljuske. Mogu jedino poginuti. Praktički dobivam ovako ili onako. Ubijem ga, ne znam kako i vratim dušu, ubije on mene isto riješim sve svoje probleme. Neću se morati više ni jednom dići sa osjećajem praznine i bezizlaznosti. Neće više biti boli, mučenja ... učinit će ono za što ja nemam snage, ono što sam toliko puta poželio ... –umrijeti. |
utorak, 02.05.2006.
Round and round and round ...
Sjetih se sad one Sugababes pjesme "Round, round" ... naravno, njih ne slušam da se razumijemo, ali dobar mi je spot. Onako, poput mog života ... round and round and round ... |
Ovaj je blog ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada 2.5 Hrvatska.
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Witness the power of the Phoenix
Jesam li napravio što krivo u životu? Tko zna. Nitko ništa ne zna. Oduvijek samnom no, pokušah to sakriti. Ta tama ... oduvijek tu. Sat za satom, dan za danom ... tražila je izlaz. Napokon, udahnuo sam i ispustio tu tišinu ... okružila me. Ta tišina, taj mrak ... ušao je u sve pore moga bića ... Što sam ja? Sve ono što sam bio, više nisam. Ni ne sjećam se. Kao da me nikada nije ni bilo. Što sam ja? Izgubljen u tami ... shvaćam da sam to ja ... tama sam ja. Rođen je Feniks ...
Linkovi
- ... The ones who are protected by the Phoenix ...
leichy love
Tota
MOK
unuka
little(w)bitch
angel of wind
bllankk
Fallen Hero
kuzinjak
chiquitta
crazyca
reborn_as_the_phoenix@yahoo.com
but BEWARE !!
Free Web Site Counter
Evanescence: "Lithium"
