I am the Phoenix

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 13.

Čim sam izgovorio tu riječ, svaki otvoreni prozor u mojem stanu, svaka otvorena vrata, vratašca, poklopci ... sve se treskom zatvorilo. Takav tresak dugo nisam čuo. Prošao sam prstima po uški da vidim da li mi je bubnjić prokrvario. Tresak za treskom odzvanjao je i stubištem ... "claudo" je prouzročio zatvaranje svega što se moglo zatvoriti. U čudu sam sjedio nepomičan, još uvijek držeći knjigu u rukama. Lagano su se tresle. Širom otvorenih očiju i razjapljenih ustiju spustio sam pogled prema knjizi. Dio mene je htio još nešto izgovoriti, ali me je bilo strah. Čudan je taj strah bio koji sam osjećao. Strah, a opet, nisam se bojao. Prolazio sam prstima po listu sa kojeg sam izgovorio "claudo". "Ovo mi je nekako ... poznato"- mumljao sam si u bradu. Imao sam osjećaj kao da sam tu knjigu već držao. Trgnuo sam se. Svi ti natpisi u knjizi bili su na raznim jezicima, neke simbole nisam mogao ni dešifrirati. Oduvijek sam imao strast prema pismima iz davnina koja su zaboravljena. Prepoznao sam egipatsko pismo, hijeroglife, koje sam znao slabo čitati. Nešto je bilo na hebrejskom, babilonskom, našle su se tu i stare germanske rune, a najviše su mi za oko zapele rečenice na starom semitskom. Listao sam knjigu i divio se. Trnci su mi kretali od nožnih prstiju i utrkivali se do vrata da bi mi nakostriješili dlake na njemu. "Claudo" je naravno bio latinski. Jedino prema njemu nisam gajio istu ljubav kao prema ostalim mrtvim jezicima. Nisam ga znao dobro. Ustao sam i krenuo u sobu. Pod koracima lomilo se staklo koje se rasulo sa staklenih vrata prilikom treska. Uzeo sam drugu zelenu knjigu sa police i otvorio je. Prstom sam prolazio po njemu dok napokon nisam došao do ... "claudo". "Zatvoriti"- opet sam promumljao. Vratio sam se u sobu i ponovno sjeo na tepih. Opet sam u divljenju nastavio listati knjigu. Na desetke tisuća slova raznih nijansi crne, srebrne i zlatne boje činile su rečenice koje su me toliko opijale. Kao da je sve oko mene isparilo. Bio sam samo ja i moja knjiga. "Moja ..."- zamislio sam se. "Da .. moja knjiga." A što je uopće bila ta knjiga, nikada se nisam zapitao. Običnom ljudskom logikom zaključio sam da je vjerojatno nekakva knjiga magije. Ali osjećaj da je ona ipak nešto više, preplavio me. I listajući shvatio sam da nije to najobičnija knjiga magije ili trikova. Dolazio sam do raznih naputaka za levitaciju s kojom sam imao tako mnogo uspjeha, zatim i za telekinezu s kojom sam se isto proslavio i skoro počinio ubojstvo. Osmijeh mi je preplavio lice. Napokon ... u toliko mjeseci, toliko iščekivanja, napokon je došao. Razvukao mi je usnice od uha do uha, a pogled mi je gutao razlog takvog osmijeha. Na starom aramejskom, mučeći se da pročitam razaznao sam riječi ... duša ... povratak ... Ruke su mi se počele tresti. Uzeo sam komad papira i nastavio prevoditi. Uskoro mi je tako dugo iščekivani osmijeh zamijenio bijes, tuga, razočaranje. Otkrio sam kako vratiti dušu. Preveo sam naputak. Za povratak duše trebalo je ubiti onoga tko vam ju je uzeo. Nije pisalo niti kako, niti čime ... ništa! "Očito njima nije dušu uzeo Sotona nego baba s placa!"- rekao sam sarkastično. "Kako da ja ubijem Njega?!?"- počeo sam bjesniti. Vena nasred čela iskočila mi je i počela pulsirati. "Kako?!"- pao sam na koljena i zavukao lice među ruke. Uskoro, osjetio sam nešto vlažno na licu. Tako dugo sam čekao da zaplačem. Suza mi je potekla niz lice i kapnula na knjigu. Obrisao sam ju rukavom sa lista i lica. "Kojeg vraga plačeš?!"- pljusnuo sam se najjače što sam mogao. "Zbog Njega?!"- svađao sam se sa sobom. Gledao sam mjesto gdje je kapnula suza na list knjige i prelazio prstom po njemu. Kao munja bljesnula mi je misao. "Nema mi druge ..."- rekao sam si. "Zato je vjerojatno i došla ona spodoba i dala mi ovu knjigu"- razmišljao sam. Očito se Sotona može ubiti. Upotrijebiti ću ovu knjigu. Očito nije besmrtan, iako mi je svaka misao moga bića i svaka stanica moga tijela govorila suprotno. "Nemam više što izgubiti"- ponovno su mi se zasuzile oči, ali su odmah prestale pod navalom boli od još jedne pljuske. Mogu jedino poginuti. Praktički dobivam ovako ili onako. Ubijem ga, ne znam kako i vratim dušu, ubije on mene isto riješim sve svoje probleme. Neću se morati više ni jednom dići sa osjećajem praznine i bezizlaznosti. Neće više biti boli, mučenja ... učinit će ono za što ja nemam snage, ono što sam toliko puta poželio ... –umrijeti.
Počeo sam manijakalno listati knjigu i tražiti neke najjače čarolije. Stao sam na naputcima o telekinezi i levitaciji. Detaljno proučio. Krenuo sam čitati o kontroli četiri osnovna elementa. Osjećao sam navalu snage. Osjećao sam se nekako ... posebno. Pogled mi je skrenuo prema svijeći, prošao sam rukom i ona se ugasila. "Flama"- povikao sam. Fitilj je bljesnuo i upalila se vatra. No, uz svijeću buknuo je i kauč. Digao sam se na noge ispaljen poput strijele. Nisam to mogao kontrolirati. Osjećao sam, znao -bolje rečeno da je moć u meni, a knjiga je samo posrednik. Skupio sam ruke instinktivno. "Aer"- prostrujalo mi je kroz glasnice. Uskoro je nestalo zraka u sobi, i vatra se ugasila. Snažno sam se uhvatio za vrat. Uklonivši zrak iz sobe nestalo je i meni kisika za disanje. Počelo mi se mantati, nisam to očekivao. Jedva sam progovorio "Aer" dok mi se počelo već smrkavati. Odjednom, pluća su mi se proširila i opet sam osjetio onaj dobro poznati osjećaj kada vam kisik ispuni pluća do maksimuma. Trgnulo me otvaranje vrata. Pogledao sam. Bila je to stara, vratila se s posla. "Što je ovo?!"- prilazila je sobi dok joj je pogled skakao sa stakla na podu na svijeću, pa na knjigu i na kraju na mene. „Što se to događa?!"- gledala je užasnuto. "Kakva je to knjiga? Zašto ti je obraz crven?"- tražila mi je u očima odgovore. "Odgovori mi!"- povisila je ton dok sam ja šutio. Prišla mi je i uhvatila me za ramena. "Ja ne mogu više ovako! Bilo bi vrijeme da mi napokon razjasnimo neke stvari!"- povikala je dok me tresla. Ja sam maknuo njene ruke sa svojih ramena. "Bilo bi vrijeme da ja nešto razjasnim ..."- rekao sam misteriozno, hladnim glasom čudne boje koji je ju se stresao te je ustuknula. Ona nije znala što sam time mislio. Jedino sam to ja znao ...Uzeo sam knjigu u naručje. "Ekros et alame non longus"- progrmjele su mi riječi kroz grlo kao da su mi na putu prema ustima derale grlo koje je pod njihovom silinom počelo krvariti. Stara se stresla dok je iznenadna magla ispunila sobu, a iza nje snažan vjetar. Kao u središtu tornada svari su letjele, a stara se držala da ju ne digne sa poda. Osjetio sam kako snaga struji kroz stanice moga tijela. Raširio sam ruke i odigao se od zemlje. Oči su mi bljesnule. Odjednom, vjetar je prestao, a magla je netragom nestala. Soba je bila u rasulu, a stara je rukama koje su se mahnito tresle popravljala razbarušenu kosu i pogledom tražila mene po sobi. Soba je bila prazna. Ja sam –nestao.

TO BE CONTINUED ... ..



DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.; 11.- 21.04.; 12.- 28.04.2006