Marketing
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 14.
Snažan se vihor podigao na livadi nedaleko od moje zgrade. Pod naletom vjetra odvalio se koš za smeće i počeo uzdizati u zrak. Nakon njega odvojila se klupa od poda i pala na haubu nekog auta u blizini. Zvuk lomljenja stakla odzvonio je zrakom. Ljudi koji su bili u blizini razbježali su se u strahu. Neka žena silovito je zgrabila dijete i odvukla ga taman prije nego je klupa poletjela prema autu. Zrak je bio pun zemlje, lišća i trave. Papiri i otpadci letjeli su na sve strane. Odjednom ... sve je prestalo. Koš je treskom pao na pod, razdvojivši se pritom na par dijelova. U zraku se osjećala zagušljivost. Miris svježe pokošene trave koja se razletjela, ispunjavao je nosnice i opijao. Kad se vidljivost poboljšala, razaznali su se nečiji obrisi ... moji obrisi. Stajao sam na mjestu gdje je prije par trenutaka bjesnio tornado. Lebdio sam nad zemljom. Spustio sam ruke čime sam došao u kontakt sa zemljom. Koraknuo sam naprijed. Dotada su se već svi razbježali. Ugledao sam neku staricu na prozoru. Pogled joj je bio prepun straha, čuđenja ..., ali kao da sam nazirao u njemu i trunak gađenja. Odmah sam se svega prisjetio ... koliko sam puta osjetio takav pogled na svojim leđima. Gledali su na mene kao da sam čudovište. Boje se .. boje se različitosti, a ja? Svakim danom svoga života mučno sam otvarao oči znajući da moram živjeti u takvom svijetu i trpjeti takve poglede. Bljesnule su mi oči od bijesa, a starica je naglo nestala sa prozora, prekrivši ga teškim bijelim zavjesama. Čim je navukla te zastore kao da je u ime čovječanstva izrazila najveće gađenje prema meni. Cijelo me se čovječanstvo odreklo ... ostao sam sam. Sam, oduvijek .. –zauvijek. "Vrijeme je za osvetu"- bljesnula mi je misao. "Vi bijednici .. ne znate što vas čeka"- naglo sam se odigao od zemlje. "Gadite mi se. Trebate –umrijeti"- prostrujalo mi je glasnicama. Napokon, izrekao sam prijetnju. Ozbiljnu prijetnju koju sam naumio ispuniti. Sad više nema povratka, kasno je za to. Krenuo sam putem kojim nikada nisam mislio da ću hodati. Kao da se nebo odvojilo i tornado se spustio, vitlajući svime što bi mu došlo pod okrilje. Zavio me. Kako je naglo došao tako je naglo i nestao .. i ja zajedno s njime ...
Ptice su letjele i cvrkutale. Sunce je pržilo. Sjedili su i uživali na tom suncu. Topao i sparan zrak okruživao je sve tjerajući ih da se hlade s bilo čime što bi im došlo pod ruku. Od papira, podloška od pizze do bilježnica i knjiga. Zvonilo je. Završio je veliki odmor. Digli su se i krenuli prema školi. "Aghh"- odzvonio je vrisak. "Što je bilo??"- pitala je frendica drugu. "Nešto me opeklo ... kao elektricitet"- uistinu, kao da se stvarao elektricitet u prostoru koji je okruživao školu. Nebo se naglo zatamnilo i spustio se tornado koji je odmah uzišao ostavljajući mene na par metara od ulaza u školu. Kako sam trepnuo tako bi sijevnula munja. Svakom munjom koja bi obasjala crno nebo i donijela grmljavinu oni bi se stresli. Pohrlili su prema školi. "Savjetujem vam da ne bježite unutra."- povikao sam. "Bježite što dalje i što vas brže noge nose"- osjećao sam njihov strah. Njihove pokušaje da si objasne ovu situaciju. Kao da sam bio sa svime povezan. Počeo sam hodati prema naprijed. Svakim mojim korakom oni bi uzmicali. Kao da sam nečime bio okružen. Strah je isijavao, a oči su rezale kožu do duše. Kao na tisuće noževa rezao sam ih pogledom. Trzali su se kao da im golim rukama čupam kralježnicu iz leđa, odvaljujući na kraju lubanju i skidajući s nje skalp. Frend mi je skupljajući hrabrost, potrčao u susret. "Ej, što se događa?? Što je ovo?!"- povikao je ushićeno, a glavom mi je odzvanjalo njegovo srce koje je ubrzano kucalo. "Smetaš mi"- skupio sam prste i razdvojio ih. Čim sam to napravio kao da ga je nešto naglo povuklo. Odletio je leđima unatrag praćen vriskovima užasa obližnjih gledalaca. Odletio je u obližnji grm, proletio kroz njega i zakolutao se na travu, ostajući u ležećem položaju –nepokretan. "Hoće još tko?"- pitao sam gledajući ih bez da sam skrenuo pogled prema frendu koji je odletio na travu. Nisu se micali. "Maknite se"- rekao sam. Svi su se naglo pomaknuli u stranu i popadali jedni na druge, kao da ih je nekakva sila natjerala na to. Pogledao sam prema staklenim ulaznim vratima. "Otvori se!"- povikao sam. Izgovorivši to, vrata su se naglo otvorila. Povukao sam ruku prema sebi, a ona su se odvojila od svojih šarki i obje su polovice poletjele i pale tik uz mene. Osjećao sam na sebi poglede čuđenja i straha. Htjeli su pobjeći, no, kao cementom okruženi, stajali su na mjestu. Zamahnuo sam rukama i podigao se od zemlje. Krenuo sam prema školi i uletio kroz vrata.
Došao sam do hola i ostao lebdjeti na sredini. Nespremne zidove škole dočekao je snažan muk. Tišina i pogledi koji su izvirali kroz razgoračene oči okruživali su me i kupali, a ja sam uživao. "Došlo je vrijeme za kaznu"- odzvonio je moj glas i razbio tu neugodnu tišinu. Svi su stajali kao skamenjeni. Profesori i učenici, potpuno jednaki pred strahom od smrti. "Uistinu su svi u smrti jednaki."- pomislio sam. "Nastupilo je vrijeme vašeg posljednjeg suda."- rekao sam. "Došao je vaš Bog da vam popiše grijehe i zasluženo vas kazni"- osmijeh mi se razvukao preko cijelog lica. Svaki vaš grijeh biti će kažnjen. Podigao sam ruku. Snažan, bolesni smijeh odzvonio je hodnicima. Odjednom, stakleni se krov škole rasuo pod udarcem munje. Staklo je počelo padati i hrliti prema meni, no, kao da se odbijalo i padalo je oko mene, odskakujući na sve strane. Tišinu su naglo zamijenili vriskovi prepuni užasa. Svi su mahnito počeli bježati, a stepenice koje su vodile do nižih katova preplavila su ta odvratna stvorenja. Svako je od njih luđački tračo i bježao gledajući samo kako će spasiti sebe. Počeli su se gurati. Jedna je cura pala, a nekog su dečka odgurnuli .. svaljutao se niz stepenice i stao ležeći u podnožju. Nastala je ogromna pomutnja, a vriskovi su mi parali uši. "Tišina!!"- povikao sam. Odjednom sve ja zaglušilo. I dalje su otvarali usta i vrištali, no, ništa nije izlazilo iz njih. Gledali su se međusobno i hvatali se za grlo. Nisu shvaćali. Kao da su upali u neku bajku. Do par trenutaka jedina im je preokupacija bila koliko će dobiti iz testa ili kojem će sad učeniku dati jedinicu. Sad su svi trčali, i profesori i učenici u strahu i čuđenju ... praćeni mukom koji si nisu mogli objasniti. Nisam im dopustio ni da vrište. Nisam im dopustio taj luksuz. Svinjama se i stoci da da vrišti kad ih se kolje, a oni ni to ne zaslužuju. Prvi val jadnika koji je stigao do vrata krenuo je pobjeći iz škole. "E nećete ..."- nasmijao sam se. Podigao sam ruku prema vratima koji su ležali u daljini na mjestu na koje su sletjela kad sam ih odvalio od ulaza. Naglo su se počela tresti, podigla su se i poletjela prema ulazu. Snažnim treskom vratila su se u svoj prvotni položaj i zatvorila. Ustuknuli su u čuđenju da bi odmah nakon toga nahrlili na njih i počeli ih razvaljivati praćeni mojim smijehom. Okružili su me i stajali nepomični. "Kazna je napokon stigla, a vi ne možete pobjeći ..."- rekao sam im vrteći se na mjestu. Izgubio sam se. Mržnja i bijes preplavili su svako vlakno moga tijela, a ja sam uživao. Osjećao sam moć, kontrolu. I nisam se mislio toga uskoro odreći. Pogled mi je tražio nekoga. Uskoro se zaustavio na jednom tipu koji je kao i svi ostali iščekivao blaženu smrt. "Od njega sam dobio prvu masnicu u životu"- prisjećao sam se. "Zbog njega sam se prvi put u životu morao potući .. pretvoriti u životinju koju sam cijeli život potiskivao u sebi. Zbog njega sam prvi put u životu zaboravio što znači biti čovjek ... Otvorio mi je oči i prvi me upoznao sa ovim svijetom, ovim hladnim mjestom. Pokazao mi je pravo lice ovoga svijeta i bića koji ga nastanjuju ... –ljudi. A zbog čega? Samo zato što nije mogao podnijeti da je netko različit. "Možda bi mu se trebao zahvaliti?"- pitao sam se. Ne znam ... No, on je samo jedna kap u moru događaja koji se me promijenili i učinili sastavnim dijelom ovoga svijeta. Događaji koji su me protiv moje volje pretvorili u oblik poželjan za ovaj svijet ... pretvorili me u -životinju." –gledao sam ga."Htio sam biti drugačiji!"- povikao sam. "Zašto je to toliko grijeh?!"- tražio sam odgovor od svih njih. "Zašto moram biti kao i svi drugi? Zašto ne prihvaćate nešto drugačije od sebe?! Nešto što se ne uklapa u okvire vaših jadnih života."- derao sam se iz sveg glasa na njih, a oni su se pomicali u natrag ... prestravljeni. "Nećete prihvatiti. Ha? E, sad ću si ja napraviti svijet po mjeri."- smrknuo mi se pogled. "Svijet u kojem se neću morati bojati da li će tko prihvatiti nešto drugačije od sebe. Napraviti ću si svijet po mojoj mjeri. Bez vas ..."- vidio sam njihove oči koje u trzale od straha koji im je ledio krv u žilama. Ispružio sam ruku prema njemu i podigao ga od zemlje. Gledao sam njihova usta koja su pokušavala otpustiti krikove, ali im ja nisam dopuštao. Gledao sam u njegove oči. Oči pune straha i očekivanja. Znao je da će umrijeti, kao što sam to znao i ja. Uzdizao sa lagano prateći moju ruku i stao. "Vrijeme je za redizajn ..."- procijedio sam kroz smijeh.
TO BE CONTINUED ... ..
DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.; 11.- 21.04.; 12.- 28.04.; 13.- 05.05.2006
Post je objavljen 12.05.2006. u 22:09 sati.