The living end

Dosta je toga nerečeno, jelda, a ponekad stvarno neznaš o čemu da pričaš, onako samo šutiš i slušaš, a toliko je tema, ponekad toliko osječaja. Onda to staviš na hrpu, pa pocnes slagat po fajlovima, svaki osjecaj u svoj dokument, svaka tema na svoje mjesto.

Ljepota, ljepota je u očima gledaoca. Neki kažu i prolazna, sumnjam. Ljepota je ono što nemožeš vidjeti izvana, ljepota je ono što ne vidiš na prvi pogled, ljepota nije površna i definitivno ju nemožemo kupit, al možemo kupit privid ljepote.

Znam sve je tako opčenito, možda zato što nemam volje za subjektivnost i ne opčenitost.

Znali smo sanjat o tome kako cemo postat glumice, dijevojke sa španjolskog trga i onda malo narasteš i dobiš pljusku realnosti, ograničiš samog sebe ,da. Kad si manji neznaš za ograničenja, misliš ako zavežeš dovoljno balona oko ruke da možeš lebdjeti i da od gore možes viditi sve. A predivno rozo nebo samo je dio tvog nevinog, djecijeg dana.

Umjetnost, umjetnost je živjeti kao umjetnik. Što god to značilo sviđa mi se. Moža doista vidim ono čega nema, ono nešto! A inspiracija je posvuda, samo ograničeni nisu inspirirani.

Dijete, da želim biti dijete !! Živjeti u neredu neralnih želja i neizmjerne sreće! Želim živjeti u predivnom neredu, samo mom!