Za one kojima se eventualno ne sviđa u prethodnom postu opisano mjesto Kod Bibana, ili one koji pate na ekskluzivu i lijepi ugođaj preporučam mjesto u neposrednoj blizini Bibana koje je stvarno fenomenalno uređeno, zove se Park Prinčeva i ima gotovo isti pogled na grad. Engleska travica, stolovi sa bijelim stolnjacima, idealno za napraviti svadbenu svečanost kao u filmovima. Nisam tamo bila, ali navodno da su cijene normalne.

Jako mi se svidio i jedan birc (čije slike imam al na frendicinom fotiću, pa to isto naknadno) koji se zove Arabeska. E sad, on nije u centru grada, ne znam kako se zove taj dio, ali znam da je blizu dva nova velika nebodera koja još nisu dovršena. Birc je tako lijepo uređen, da bih ja tamo pila kavu svaki dan, samo radi ugođaja. Svaki detalj je pažljivo biran i ničega nema previše. Jedino što u njemu ne možete naručiti alkohol, jer je vlasnik Musliman vjernik, ali zato imaju lude kave i još luđe čajeve.
Zanimljiva su i dva kafića-knjižare zanimljivog naziva BuyBook (što kada se pročita bajbuk i malo drugačije naglasi, u bosanskom žargonu znači zatvor) u kojima možete popiti kavu ili nešto drugo, jedan od preko 50 vrsta čajeva i pritom prolistati ili kupiti kakvu knjigu.
Po gradu ima još dobrih kafića, ludo uređenih, običnih, velikih, malih, rupa, finih mjesta, pivnica, svega, ali to ostavljam svakom na volju da sam istražuje i otkriva, ima za svačiji ukus po nešto. Ne znam je li zbog toga što je bio 8. mjesec, ali kafići su bili puni i po danu i naveče.
Inače, cijeli grad je bio u pripremama za Sarajevo film festival što je tamo veliki događaj. Ja nažalost nisam mogla ostati tako dugo.

O hrani namjerno nisam još pisala (osim ćevapa), jer hrana u Sarajevu zaslužuje cijeli jedan post...

Ako ste željni panorame ili želite napraviti lijepe panoramske slike Sarajeva preporučam odlazak na Bijelu tabiju (pojma nemam što je to tabija – nisam pitala) a da ilustriram o čemu govorim evo nekoliko kadrova...


Pogled s Bijele tabije 1 (rijeka je naravno Miljacka, ali to valjda svi znaju)


Pogled s Bijele tabije 2 (kako maštovito)


Ma tabija je zapravo uzvisina iznad grada, opasana zidinama, a moja frendica M to zove top, pa pretpostavljam da je tu nekada i stajao top i vjerojatno je služila za obranu grada
Ovo bijelo dolje što se vidi je mezar (groblje), poginulih u ratu – inače groblja nisu tako blizu kuća, ali u ratu je grad bio u okruženju pa su ljude sahranjivali gdje su mogli


Velika zgrada dolje je poznata Vijećnica koja još nije obnovljena, a u ratu je izgorjela i skupa s njom neprocjenjivo vrijedna knjižnica u kojoj je bilo inkunabula i drugih jedinstvenih i nenadoknadivih knjiga. Gradila ju je Austrougarska koja je očito vodila računa da se uklopi u arhitekturu grada jer djeluje dosta orjentalno


Crvena crkva i ista takva zgrada su crkva, sjemenište i samostan Sv. Ante bosanskih franjevaca. Franjevci u Bosni su imali kroz povijest vrlo važnu ulogu u očuvanju kulture i običaja tamošnjih katolika odnosno Hrvata, a zanimljivo je da je na njihovom parkiralištu donedavno navodno pisalo – Samo za auta Sv.Ante


A ovo je pogled na drugu stranu...

Prije nego nastavim s putopisom molim pročitajte sljedeću vijest...



Mačak opustošio stan

Skoknula sam na brzinu na gablec, maznula komad pizze isto tako na brzinu sva rastužena, uvjerena da će me jednoga dana doći glave sva ta smeće-hrana koju gutam, al nema ništa pametno za pojesti blizu, a da je na brzinu. I tako jedem ja tu pizzu, jede ona mene i gruntam si kako je sve to bezveze i kako šljakam kao crnac a nitko to ne cijeni i da j... ti familijarnu atmosferu na poslu, pa šef dobar pa ajd ti sad njemu nešto prigovori, kad smo si dobri, i ja bi to sve kao Japanci ili Švabe, strogo poslovno, zna se tko kome što i kako i tako... Vraćam se opet na brzinu u ured sva zamišljena, sudaram se s ljudima u prolazu i onda odjednom osmijeh na licu – sjetila sam se – GROŽĐE!!!!
Sinoć sam se sjetila, oprala si jedan fini grozd i ponijela si ga na posao, da se zasladim.
A kako ja volim grožđe MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMM
Kad počnem jesti ne znam stati i sad ga tamanim, bobicu po bobicu, tako lijepo puckaju u ustima, prvo malo rolanja jezikom, pa onda krc i slad se raspe po usnoj šupljini. Predivno!
I upravo sam skužila da ću i danas morati ostati duže, al baš me briga. Imam grožđe!

Vidim krenula sam potpuno krivo i nešto sve preko reda, pa ću probati stvari vratiti na početak...
Dakle, prvi dan mog boravka u Sarajevu M me odmah odvela na Baščaršiju na sarajevske ćevape (s razlogom naglašavam sarajevske jer postoje i banjolučki, to su ovi koje mi uglavnom jedemo u RH) kod Želje (popravit ću ova glupa slova kad dođem doma!- evo došla doma i ovisnik ovisnički da ovisnički odmah za komp i na blog kao da mi nije dosta što me ubiše leđa od kompa na poslu, i popravljam slova!). I to stavljam svima koji putuju u Sarajevo pod obvezno!!! Postoje Željo I i Željo II i mislim da obrnu milijune dnevno samo na ćevapima. Željo je za one koji ne znaju NK Željezničar, a u te ćevapdžinice naravno ne idu navijači NK Sarajevo jer im je to ispod svake časti. Moja sreća je što M navija za Želju. Eh da, sliku ćevapa nemam ali je možete vidjeti na blogu Analne carice koja je isto radila reportažu o Sarajevu ali sasvim drugačiju od moje... Dakle, nije fora samo reći ćevapi kod Želje, trebate to vidjeti, atmosferu, radi valjda cijela obitelj vlasnika i sve je žustro i nasmijano iako rikavaju od posla. M i ja smo došle i ja sam mislila kako nema teorije da cemo tu naći mjesta za sljedećih 12 godina, ali onda nas je spazio konobar i počeo vikati :"Izvolte, izvolte, ima mjesta sad ćemo mi vas smjestiti!!!" Ja sam u čudu gledala, a onda nas je on mrtav hladan smjestio za stol susjednog birca i odmah uslužno pitao :"Kolko ćemo, petcu, desetku? S lukom, s kajmakom?" Uzele smo po peticu (iako bih tako dobrih ćevapa vjerojatno mogla pojesti i petnaesticu), ja s lukom, M i s kajmakom. Konobar se onako leteći još stigao nešto i pošaliti s nama, a onda je već spazio nove goste i vikao :"Izvolte, izvolte, ima mjesta..." I sve to s osmijehom!!!
Ostatak prijepodneva smo provele šetajuci po Baščaršiji, koja je puna malih dućančića u kojima možete kupiti svakakvih drangulija, puno je toga ručni rad i zato se može naći dosta vrijednih i unikatnih stvari dosta jeftino.
Cijene su klizne...Nigdje ne piše koliko što košta nego trgovci to sami određuju ovisno o kupcu. Da ilustriram primjerom. Htjela sam kupiti jednu zemljanu posudu za pečenje s poklopcem (takozvanu tagaru ili dagaru - nisam sigurna) i žena u dućanu mi kaže dat će mi je za 15 KM (to je cca 60kn) a kako smo još mislile hodati, da ne nosimo to teško sa sobom, rekle smo joj da ćemo se vratiti za 15ak minuta. Tako smo i napravile, dođemo tamo kad ono neka dva mlada dečka i kažemo mi kako smo došle po posudu a on veli 20 KM, mi u čudu, pa kako to, prije 15 minuta je bila 15 KM, na što dečko veli:" To je bila gazdina žena, pa dobro onda 15." Pretpostavljam da bi tu istu posudu strancima naplatili trostruko više.
Isto je sa srebrom kojeg ima prekrasnog i isto tako preporučujem za one koji vole srebrni nakit. Zlatarnica ima mali milijun i skoro sve drže i srebro. Ja sam dobila značajan popust kod jednog zlatara koji poznaje M. Uglavnom sa svima se može cjenkati i dogovarati.
Evo jednog dijela Baščaršije...


Ulaz u Gazihusrevbegov bezistan

Mislim da je ova zlatarnica desno, koja se vidi kraj ulaza u bezistan ta u kojoj sam ja kupovala, ali nisam više sigurna, pa ako netko bude išao, ako unutra radi ćelavi, krupni i simpatični tip imenom Dado to je ta i toplo preporučam...
Bezistan je zatvoreni prostor u kojem je puno malih dućana.

Popodne smo se našli s prijateljem K pa su me vodili na još jedno MUST mjesto u Sarajevu - Kod Bibana. To vam je isto poseban doživljaj. Mjesto je malo na brdu tako da je pogled na grad fenomenalan, a radi se o sljedećem...
Frajer je doslovno napravio restoran ili kako bih već to nazvala, u vlastitom dvoristu, stavio par klupa i stolova i to je to, rade svi ukućani, a hrana je domaća. Mjesto nije za one slabijeg želuca, ali ja sam plakala od smijeha, osjećaj je kao da ste upali u neki ludi film...
Frajer donosi meni, napisan švrakopisom na post-it žutom bločiću, svaki dan se može jesti nešto drugo (strašno mi je žao što to nisam slikala taj famozni meni), možete npr. naručiti pitu koju peče njegova žena pretpostavljam. Mi smo taj dan došli kasno za pitu pa smo naručili uštipke. Donese nam frajer pribor i soljenku, a ono - na soljenki zalijepljena dlaka nepoznatog podrijetla (to smo slikali ali je na frendicinom aparatu pa ako je dobijem uskoro, dodajem) i strši ravno u zrak jer je soljenka masna. Na priboru za jelo, također masnom, otisci prstiju i sl. ali ni u jednom trenutku nije mi palo napamet buniti se oko bilo čega. Bilo gdje drugdje bih napravila gužvu i demonstrativno otišla, ali ovdje ne, smijali smo se i to do besvijesti...I tako smo na kraju jeli rukama, a dlaku smo maknuli. Colu ćete dobiti recimo staru nekoliko godina, iz čaše nisam pila, ali svejedno bih svakome preporučila ovo mjesto. Naravno da je puno stranih turista kojima je to toliko lijepo i egzotično da su prosto oduševljeni... Ima tu još detalja koje bi vrijedilo spomenuti ali ne moram vam sve otkriti, možda se netko odluči otkriti ponešto i sam.

AJL BI BAK...

S obzirom da sam se danas ubila na poslu, a procjena je da će to potrajati narednih nekoliko dana, odlučila sam krenuti u miru doma svog...
Krenimo dakle...
Ove godine put me naveo u Sarajevo, ali nikako slučajno, naime, moja draga prijateljica M me pozivala već doslovno godinama (otkada se vratila u Sarajevo 1996. godine) i ja sam se evo konačno udostojila odazvati.
Bilo mi je fenomenalno i svima preporučujem odlazak u Sarajevo. Odmah moram reći kako ne znam kakve su cijene smještaja jer sam ga ja imala kod M, ali sve drugo je relativno jeftino ili prihvatljivo, a doživljaj svakako neponovljiv!
Krenula sam iz Zagreba autobusom u 22h 05.08. Autobus je bio Centrotrans Sarajevo, a bila sam nemalo iznenađena kad sam vidjela da otprilike sliči onom "Zaaa Beograd, za Beograd, fiiirma Krstić, firma Krstić..." (za one koji se sjećaju filma Ko to tamo peva!) samo što usput nisu pekli kotlovinu. Ipak, dobra stvar je bila što sam uspjela zaspati iako je autobus strašno smrdio, pa sam veći dio vremena prespavala. Nevjerojatno, ali u Sarajevo smo stigli u 6h baš kako je i trebalo. M je isto bila iznenađena kad je vidjela autobus, kaže da inače nisu ni blizu tako loši na toj relaciji. To je moja sreća, dobro da nije riknuo usput i to po mogućnosti negdje u Republici Srpskoj!
Dakle, moj prvi dojam Sarajeva je da sam očekivala veći grad. Nekako sam uvijek mislila kako je negdje kao i Zagreb, ali nije, puno je manje. Uglavnom zato što je smješteno doslovno utisnuto između brda i planina i nema se kamo širiti...Možda je to i dobro. I drugačije je... Sve je puno drugačije nego u Zagrebu ili bilo kojem velikom gradu u kojem sam bila. Atmosfera je drugačija, mirisi su drugačiji, ljudi su drugačiji, sve nekako ima dušu...
Iznenadilo me isto tako i koliko je Sarajevo obnovljeno. Znam da je prošlo 10 godina od završetka rata ali sjećam se slika s TV-a kada u Sarajevu nije bilo cijele zgrade. I nije je bilo, M mi je rekla da 1996. godine nijedna zgrada u Sarajevu nije imala stakla na sebi, nijednog. Sada se vidi da je bio rat, ali ne toliko.
Prednost Sarajeva nad drugim glavnim ili velikim gradovima je i priroda. Toliko je zelenila u okolici, čim kreneš iz grada prema brdima i već si na svježem zraku, a o planinama ne treba ni govoriti - Jahorina, Igman, Bjelašnica, Trebević... Na 15-ak minuta autom i već si u prirodi i vidiš ovakve kadrove...


Na putu prema Bjelašnici


Još malo uspona...


ŠabiĆi - Ova mi je jedna od dražih fotki, neka vas ne zbuni cesta, jedna jedina u cijelom tom kraju, a trava kao tepih, mami na izležavanje...Malo dalje (za ovčicama) je prekrasan planinarski dom

TU BI KONTINJUD...

Namjera mi je bila odmah početi s putopisima, pokušati dostići našu dragu, odličnu putospisateljicu Zvjezdicu, podijeliti s vama u nastavcima sve što sam vidjela i doživjela na GO, no nekako me zateklo stanje u uredu pa ne znam kad ću stići napisati post kakav bih htjela zajedno sa slikama i svime što sam pripremila u glavi...hm, hm.
Mislim, znala sam ja da će me dočekati kaos ali ovoliki, uf! Kao da me nije bilo godinama, a ne tri tjedna.
No dobro, sutra će već ići laganini ritam, kad ja opet u roku keks sve vratim u normalu.
Moram reći da me jutros ušokirala jedna tako banalna spoznaja (ne znam mogu li je uopće nazvati spoznajom budući da to znam ali nekako nije mi očito bilo pri svijesti) - jeste li svjesni koliko zrak u ovom našem gradu smrdi!?! Mislim, znam ja to sve onako, smog, ispušni plinovi i sl., ali kad ti to nekako dopre do svijesti pa uistinu osjetiš osjetilima (na moru su mi se pročepili sinusi - možda je i u tome tajna!?), zbilja je šokirajuće. Izašla sam iz tramvaja u Draškovicevoj, kao i svako jutro kad idem na posao i duboko udahnula, a onda sam sama sebi rekla:"Kakav zrak, katastrofa!" Nadam se da me sad nećete krivo shvatiti, volim ja Zagreb, to je moj grad, ali ovakve stvari me natjeraju da shvatim cijenu života u velikom gradu i recimo uvijek naljute kad se sjetim koliko ljudi živi kraj mora i udiše čisti, svježi, iscjeljujući morski zrak i ne zna to cijeniti... Vidim sad da sam se malo smotala pa nisam baš sasvim sigurna jesam li prenijela ono što sam željela, nadam se da ćete me shvatiti.
Sljedeći korak mi je printanje. Bili ste vrijedni, nemam riječi, toliko sam toga propustila da sad tek shvaćam da ne ću moći sve nadoknaditi, uzaludan bi to bio posao, nego ulovit ću koliko mognem, pa nema mi druge nego se samo ubaciti u sadašnjost i nastaviti dalje...

Evo me, vratila sam se s godišnjeg. Sutra me čekaju nove radne pobjede i bila bih potpuno neiskrena kad bih rekla da se imalo tome veselim. Kad samo pomislim što me sve čeka nakon što me nije bilo tri tjedna, o minusu na računu (kao posljedici ovogodišnjih putešestvija) da i ne govorim (ovo me podsjetilo na fenomenalnu knjigu "Tri čovjeka u čamcu, a o psu da i ne govorimo" - Jerome - tko je nije čitao stavljam pod obvezno - garantiram plakanje od smijeha!!!)... Nema veze, nije mi nimalo žao jer vrijedilo je, jedino me pomalo brine kako ću sve to nadoknaditi budući da regres (naravno) nisam dobila...schmrtz!
Raduje me što sam vidjela da su moji dragi blogeri koje ja toliko volim mislili na mene dok me nije bilo i dolazili na moj blog i spominjali me iako nisam napisala ništa novoga od 05.08. Nemate pojma koliko ste me razveselili i koliko mi je to sve značilo.
Napisala sam prije odlaska da se spremam uhvatiti u koštac s nekim duhovima prošlosti, problemima i sl. Pretpostavljam da vam sad moram podnijeti izvješće kad sam vas već sama u to uvalila. Ne znam koliko ću moći budući da se radi o vrlo osobnim stvarima, koje bih ja i mogla podijeliti s vama, ali bi me onda neki drugi ljudi (koji me poznaju uživo) mogli prepoznati, a za moj blog nitko ne zna. Iako, kad napišem sve ovo što planiram - putopise moga godišnjeg odmora izlažem se riziku da me netko skuži, no nema veze, riskirat ću.
Reći ću samo da sam neke strahove koji su bili rezultat velikih gubitaka iz moje prošlosti uspješno svladala i sad na neke stvari drugačije gledam, što mi je veliko olakšanje. Znam da te gubitke nikada ne ću nadoknaditi i da s tim jednostavno moram naučiti živjeti, ali sam isto tako shvatila i da je to dio mene i da ne smijem potiskivati kao da se nije dogodilo. Glede velikog problema iz sadašnjosti, vezanog uz meni važnu mušku osobu, nisam ga baš riješila kao što sam planirala, ali su mi neke stvari sjele u glavi i kad to konačno raščistim sama sa sobom i s njim ću. Eto, mogu reći da sam provela ok godišnji iako se nisam nimalo odmorila fizički, ali mislim da odmori za to i ne služe. Odmorila sam glavu od zatupljujuće svakodnevnice, a meni je to najvažnije.
Sad da najavim što vas očekuje - dosta sam bila tajnovita! Moja prva destinacija bila je Sarajevo, o tome ću najviše pisati jer sam bila oduševljena, jedino što sam sada upravo skužila da ne mogu fotkama potkrijepiti sve ono što želim napisati iako sam baš zbog tog puta kupila karticu od 256MB, očito sam ih loše iskoristila (tučem se po prstima i glasno špotam!!!) - no dobro za drugi put znam!
Bit će tu i još malo priče o Zadru i Dugom otoku. Trebala sam još ići i na Hvar, ali sam odustala zbog lošeg vremena, lagane viroze i pregolemog minusa na računu...(razlozi obrnutim redoslijedom). Sutra mi je prvi radni dan i već se spremam isprintati pola bloga kako bih pročitala sve ono što su moji vrijedni blogeri pisali dok mene nije bilo (bit će to moja mala osveta za regres - he he! a osim toga nisam još kupila printer tako da doma i ne mogu printati).
Za danas je to sve od mene, šaljem vam jedan veliki SUNCHI kako bi rekla naša draga Ohana!

Danas mi je zadnji radni dan. Docekala sam i to (stvarno me iritira sto ne mogu pisati hrvatska slova!!!! grrrrrrr)!
Bila je ovo iznimno naporna godina, vise u emocionalnom pogledu, ali ponesto i fizicki. Ono cemu se ne radujem na ovom godisnjem je sto me ne ceka odmor nego rjesavanje nekih stvari koje su dosle do tog stadija da se vise ne mogu pustiti tako kako jesu. Ako nesto ne rijesim uskoro mogla bih eksplodirati kao u crticima. Dakle, prvi korak je suocavanje s duhovima proslosti koje me nekako iz zasjede zaskocise nakon nekih ruznih stvari koje su mi se nedavno dogodile. To je tako u zivotu novi gubitci uvijek na povrsinu izvuku i stare, pogotov ako oni nisu adekvatno sanirani, a kod mene definitivno nisu. Nisam jednostavno imala vremena. Valjalo se boriti, ici dalje, svladavati svakodnevnicu. Mislila sam da sam toliko jaka da ja to sve mogu i sve uvijek sama, bez icije pomoci. Tako sam se putem postupno trosila da nisam ni skuzila kad sam postala ovako slaba i ranjiva. Vrijeme je, dakle, i to krajnje da svoj zivot ponovo uzmem u svoje ruke...Mozda nema smisla plivati protiv struje, ali nekako nije u mojoj prirodi pustati se matici da me jednostavno nosi i zato krecem u novi pohod macem na vjetrenjace! Kad se suocim sa spomenutim duhovima i gubitcima iz proslosti, cekaju me oni sadasnji, jednako ili mozda cak i vise bolni. Najradije ne bih. Najbolje je sjediti, ne ciniti nista i kukati, ali eto to nisam ja, ovo u zadnjih godinu dana nisam ja i namjeravam se pod svaku cijenu vratiti sama sebi.
Nekako mi se cini da ce ova jesen biti prekretnica u mom zivotu, puno toga bi se trebalo promijeniti i nadam se da hoce. Nije svaka promjena na bolje, ali bez promjena nema napretka, a meni napredak itekako treba, predugo tapkam u mjestu. Eto svima vama koji citate moj blog, s kojima sam na taj nacin postala bliska, molim vas mislite na mene, nadam se da ce mi i vase misli dati snage da ucinim ono sto moram, da skupim izgubljene snage i krenem dalje.
Nadam se da ce vam se nakon godisnjeg javiti neka nova i osvjezena Malena!
Svratiti cu na blog tu i tamo kad budem mogla, barem da procitam vase blogove i ostavim koji komentar, a onda kad se vratim obecavam detaljno izvjesce!

Jos 2 dana do godisnjeg (danas i sutra)...
Hoce li mi netko reci zasto odjednom ne mogu vise koristiti hrvatska slova na ovom ludom blogu???

Eto prvo malo pitanja, retorickih ili neretorickih, ako netko zna odgovor molit cu lijepo...
Toliko sam cekala taj godisnji i kukala i brojala dane, a sad me ulovila panika, imam jos dva dana, u petak vec putujem, a nisam nista pripremila, ovo isto zderanje ce naravno biti aktualno jos uvijek i u petak...TLO (thelittleone) vjecni kampanjac, sve u zadnji tren, ali zadnji, najzadnjiji (kao da postoji vise zadnji od zadnjeg!?!)...Tako je vise adrenalina.
Planiram nekoliko destinacija, danas idem kupiti karticu od 256 MB za digitalni fotic tako da mogu sve slikati pa poslije staviti na ovaj blog. Blog, eh da, s njim imam velike planove. Prije svega zelim promijeniti dizajn i tocno znam kako bi trebao izgledati, ali naravno nemam blage veze kako bih to mogla napraviti pa eto ako mi netko moze napraviti jedan gratis dizajn s mojim uputama biljezim se sa stovanjem! Vec dugo razmisljam i o tome da napisem cijeli putopis jedne moje avanture od prije 2 godine u jednoj daalekoj zemlji, ali nekako si poslije mislim, ako sve to stavim tu vjerojatno ce me neki ljudi prepoznati. Ne znam. Mozda to ne bi ni bilo tako lose. Eto jos sam u pregovorima sama sa sobom...
Inace, znala sam da sam se navukla na blog, ali toliko...To sam shvatila ovih dana dok nije radio kako treba, a vidim i da nisam jedina. Mnogima su se tresle ruke...
Meni se skoro ovo dogodilo jer sam mislila da moj novi komp nesto zeza, a onda sam nakon nekog vremena skuzila obavijest. Eh, a tko bi i vidio onako malu obavijest, u panici sve drugo prije padne na pamet nego ono najlogicnije!

Noeli me potakla da napišem nešto o anđelima, kad sam već stavila slike. Pa evo...
Vjerujem u anđele, ali nemam neku jasnu predodžbu kako bi oni trebali izgledati. Zapravo vjerujem da ima više vrsta anđela...Jedni su oni pravi anđeli, koje je stvorio Bog i koji nas čuvaju, ali mislim da je njih malo i da ne mogu baš obaviti sve poslove koje bi trebali, pa onda postoje i anđeli u vidu duša naših dragih osoba koje su umrle, koje nas također čuvaju i bdiju nad nama. Najčešći anđeli su, pak, kako ja mislim, ljudi oko nas. U to sam čvrsto uvjerena, Bog nam šalje ljude u naše živote iz određenog razloga, jedni dođu na kratko, drugi za cijeli život, a neki i za vječnost. Ne vjerujem u slučajnosti i zato mislim da nam Bog pošalje anđela u vidu prijatelja kako bi nas nečemu naučio, pokazao nam put, olakšao ili otežao nešto, kraće rečeno kako bi stvari došle na svoje mjesto, i ispale baš onako kako bi trebale. U mom životu su se događale ružne i teške stvari, i bilo mi je teško kada su se događale, ali sada kad s odmakom sagledam sve, znam da sam sasvim sigurno imala svoga anđela koji me je čuvao, jer se neke stvari jednostavno ne mogu objasniti pukom srećom. Ponekad mi se čini da zaspi, da me zaboravio, da sam ostala sama, pa se i naljutim, ali znam da je to ono što je kao komentar na moje slike stavila Žvakica - pusti me da pogriješim samo zato da shvatim da je u blizini da me izvuče. Neke lekcije jesu teške ali ih moramo naučiti.

Nestat ću i ja iz ovoga grada uskoro...
Ovaj stolac samo mene čeka! Još 4 dana do godišnjeg...