Namjera mi je bila odmah početi s putopisima, pokušati dostići našu dragu, odličnu putospisateljicu Zvjezdicu, podijeliti s vama u nastavcima sve što sam vidjela i doživjela na GO, no nekako me zateklo stanje u uredu pa ne znam kad ću stići napisati post kakav bih htjela zajedno sa slikama i svime što sam pripremila u glavi...hm, hm.
Mislim, znala sam ja da će me dočekati kaos ali ovoliki, uf! Kao da me nije bilo godinama, a ne tri tjedna.
No dobro, sutra će već ići laganini ritam, kad ja opet u roku keks sve vratim u normalu.
Moram reći da me jutros ušokirala jedna tako banalna spoznaja (ne znam mogu li je uopće nazvati spoznajom budući da to znam ali nekako nije mi očito bilo pri svijesti) - jeste li svjesni koliko zrak u ovom našem gradu smrdi!?! Mislim, znam ja to sve onako, smog, ispušni plinovi i sl., ali kad ti to nekako dopre do svijesti pa uistinu osjetiš osjetilima (na moru su mi se pročepili sinusi - možda je i u tome tajna!?), zbilja je šokirajuće. Izašla sam iz tramvaja u Draškovicevoj, kao i svako jutro kad idem na posao i duboko udahnula, a onda sam sama sebi rekla:"Kakav zrak, katastrofa!" Nadam se da me sad nećete krivo shvatiti, volim ja Zagreb, to je moj grad, ali ovakve stvari me natjeraju da shvatim cijenu života u velikom gradu i recimo uvijek naljute kad se sjetim koliko ljudi živi kraj mora i udiše čisti, svježi, iscjeljujući morski zrak i ne zna to cijeniti... Vidim sad da sam se malo smotala pa nisam baš sasvim sigurna jesam li prenijela ono što sam željela, nadam se da ćete me shvatiti.
Sljedeći korak mi je printanje. Bili ste vrijedni, nemam riječi, toliko sam toga propustila da sad tek shvaćam da ne ću moći sve nadoknaditi, uzaludan bi to bio posao, nego ulovit ću koliko mognem, pa nema mi druge nego se samo ubaciti u sadašnjost i nastaviti dalje...