ponedjeljak, 30.01.2012.
Aboridžini i njihove pjevane staze
Nekada davno, u vrijeme snivanja, nije postojalo ništa. Zemlja je mirovala. Nije bilo ljudi, nije bilo životinja, nije bilo vode, rijeka, planina. Ništa nije raslo. Svemir je spavao. Duhovi predaka su spavali dubokim snom.
Onda se jednoga dana probudila Zmija duginih boja, izašla iz svog skrovišta u podzemlju te krenula po Zemlji. Putem je ostavljala trag sve dok se nakon dugo vremena nije vratila odakle je i krenula. Probudila je žabe. Izašle su polako iz podzemlja jer su im trbusi bili puni vode koja se nakupila dok su spavale. Zmija ih je poškakljala, a one su od smijeha ispljunule vodu. Voda je potekla po zmijinim tragovima i tako su nastale rijeke i jezera.
S vodom su se probudile biljke i životinje. Krenule su za zmijom i bile su sretne na Zemlji. Zmija je postavila zakone ponašanja, ali su se s vremenom našli neki koji ih se nisu držali. Zmija je ponudila da će nagraditi poslušne i kazniti neposlušne. Tako je i bilo. Poslušne je za nagradu pretvorila u ljude, a neposlušne u stijene i planine. Ljudima je dala toteme u obliku životinja od kojih su nastali i uvela pravilo da nitko ne smije jesti životinje koje su njihov totem. Plemena su se raspoznavala po totemima; klokan, emu, dingo, zmija, valabi i puno drugih. Živjeli su na zemlji koju im je dodijelila Zmija duginih boja, majka života.
Ovo je jedna od priča snoviđenja o Zmiji duginih boja i stvaranju svijeta. Prema mitologiji australskih Aboridžina objašnjava nastanak svijeta, ali i nosi u sebi neka znanja o životinjama te razna pravila i zakone kojih se aboridžinska plemena drže i danas.
Svaki Aboridžin ima svoje snoviđenje; snoviđenje svojeg totema. Ono govori o njegovoj povijesti, njegovim precima, zemlji s koje mu potječe klan, kako se treba ponašati..... Npr. Aboridžin koji ima snoviđenje klokana, pripada klanu s totemom klokana.
Da se vratim snoviđenjima.
Svaki je totemski predak, krećući se zemljom, rasipao za sobom note i riječi i tako stvorio pjevane staze. Ako pratiš svoju pjevanu stazu, nailazit ćeš na one koji dijele tvoje snoviđenje. Ako skreneš s nje, možeš nastradati. Ne znam kako vi ovo čitate, ali meni to govori da ne uzimam tuđe i živim u miru sa susjedima. To su pravila postavljena desecima tisuća godina u natrag. Što nije fascinantno? A kako bi tek svijet bio lijep da se svi drže toga....
Da se vratim snoviđenjima
.Aboridžini vjeruju da zemlja postoji tek ako je ispjevana. Zato postoji ogroman broj priča snoviđenja (preci su rasipali riječi i note). No, sve priče ne smiju biti ispričane van klana. One su svete kao i mjesta na koja se odnose, mjesta gdje spavaju preci.
U svakom slučaju, u raznim djelovima Australije, plemena imaju različite priče o istoj temi, ali svi dijele jedan stav prema zemlji; treba je čuvati u izvornom obliku i ostaviti je potomcima onakvom kakva je bila.
Ovo je mali dio kompleksne filozofije aboridžinskih plemena u koju sam zagrebla. Zainteresirala me otkad sam od moje drage T dobila na dar knjigu „Pjevane staze“ da je čitam na putu u Australiju. Knjiga mi je otkrila jedan potpuno novi svijet; svijet snoviđenja i pjevanih staza.
Susreću se na svakom koraku po Australiji, čim se dotakne u aboridžinsko naslijeđe i to je ono što se prihvaća u današnje vrijeme, ali nije bilo tako sve do nedavno.
Vratimo se 250 godina u natrag kad su kolonijalisti Britanci kročili na australsko tlo. Bijeli čovjek koji još ni dan danas nije naučio kako treba poštovati zemlju, bijeli čovjek koji je išao u otkrivanje novih krajeva da bi osvojio što više zemlje, susreo se s urođenicima koji imaju poseban odnos sa zemljom i jednu filozofiju života dijametralno suprotnu nama. Taj bijeli čovjek je odlučio da su Aboridžini niža vrsta jer su drugačiji. O tome što se dalje zbivalo, u sljedećem broju
.
- 20:00 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
subota, 21.01.2012.
Australian Open iz nekog drugog kuta
Nema smisla pričati o jučerašnjem meču ... Šteta što je Ivo izgubio... Federeru stvarno nije bilo lako.
Čak je i uvijek onako švicarski smiren Roger, nekoliko puta viknuo "Yes" nakon osvojenog poena, ali kao što rekoh, neću o tome, nego o nečemu drugom o čemu slike govore same
.Iz publike se često čuje: "I love you …", a točkice možete zamijeniti s Rafael, Roger, Andy....
. A ja ću velikodušno
, dok uživam sjedeći na Federation Square-u uz sunce nad Melburnom, ubijajući zadnje sate prije leta za Dublin, poslati pozdrav svim njihovim obožavateljicama na blogosferi i poželjeti vam dobro jutro . Što jest, jest ... dečki neke adute za utrku imaju . 
...
...
...
...
...
...
A dolaze i neki novi "klinci"...
... iza kojih će uskoro stajati horde obožavateljica...
.
I da post završim s nečim iz jučerašnjih novina što se uklapa u priču
: "For years Australian fans flocked to Melbourne Park to barrack wildly for the Aussies. We'd stay up all hours glued to the TV as Pat Cash or Pat Rafter did us proud at Wimbledon, even if Rafter, the world's nicest guy, never won the sport's greatest prize. Still every mother in Australia went to bed holding up the hope he would merry her daughter, and arrive to Christmas dinner shirtless.". Raftera nisam imala čast vidjeti u živo.... Neki drugi put na nekoj Božićnoj večeri, možda .
- 09:55 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.01.2012.
Federation Square
Sjedim na terasi restorana u Melburnu na Federation Square i upijam atmosferu ovog tako pozitivnog grada. S jedne strane dolazi pljesak upućeni nekome tko kaže da je radio u Cirque du Soleil...
...
... s druge strane zvuk tenisa, ....
... Ispred mene macchiato za točku na i finom ručku, a u mislima izložba s koje sam došetala. Uživala sam u samoj izložbi, ali još više u prostoru u kojem je smještena pa rekoh neka i to podijelim s vama za dobro jutro i vašu jutarnju kavicu
.
...
...
...
...
...
A trg... on kako živi ujutro, tako živi i navečer....
- 05:42 -
nedjelja, 15.01.2012.
Opasne životinje Australije
Europa je jedan bezopasan kontinent. Vuk, medvjed, crna udovica, tu i tamo koja zmija za čiji ugriz postoji protuotrov te još ponešto što nas može ugroziti, ali, sve u svemu, u prirodi možemo biti vrlo opušteni uz normalan oprez. Vjerojatno dobar dio opuštenosti dolazi i od toga što poznamo potencijalne opasnosti. Znam kako izgleda crna udovica, poskok, riđovka, divlja svinja i vuk . Ako ugledam vuka u šumi u Hrvatskoj, mogu se popesti na stablo i neće me biti strah da ću tako upasti u stan nekoj zmiji ili otrovnom pauku. Ako mi je vruće na barci, skočit ću u more i osvježiti se bez straha da će me opeći smrtonosna meduza ili da će me u rijeci zaskočiti krokodil. U Irskoj, dok planinarim, zagazit ću gdjegod mi padne na pamet. Tamo nema ničega opasnog. Najveća opasnost je čovjek sam sebi ako je npr. neoprezan na rubovima kakvih litica.
Općenito bih rekla da je u Europi, čovjek sam sebi najveća opasnost.
U prelijepoj Australiji, situacija je "malčice" drugačija . Od 25 najsmrtonosnijih zmija na svijetu, 20 ih živi baš tu, a tek 12. mjesto na svjetskoj top listi zauzima kobra koja je pronašla stan u Aziji .
Odeš na razgledavanje jedne prelijepe plaže koja je na glasu kao najljepša na kontinentu, a vodiči su u odijelima te ne dozvoljavaju kupanje u kupaćim kostimima zbog straha od meduza. I stvarno, vidjeli smo ih hrpu u blizini gdje smo bili usidreni.
Nijedna nije bila jedna od onih opasnih, ali što da se radi kad je jedna od dvije najopasnije vrste minijaturna i i onako je ne bih vidjela. Samo kažu da bih se počela osjećati loše … slično kao da sam dobila sunčanicu. Pod utjecajem toga, tu me strah svih meduza. Za razliku od mene, ovi domaći neke hvataju golim rukama.
Ali oni ih poznaju, a i ne obaziru se što ih poslije malo peče ruka.
U Australiji ne bih dirala ni školjke i puževe jer i njih ima otrovnih, a ja opet ne znam koji mi mogu stvoriti probleme.
Ne bih dirala ni najljepšu hobotnicu koju sam vidjela jer me i ona može poslati u bolnicu.
Ni u Hrvatskoj ne idem u duboko, a ovdje tek … Stvarno ne bih poželjela sresti ovoga u prirodi.
Već mi nije bilo ugodno sresti malu sabljarku dok sam plivala, ali zato me nije dirnulo vidjeti malog morskog psa dok sam jučer hodala plićakom. Vjerojatno mi se mozak osjeća sigurnijim kad mogu trčati
.Pauke ne diram nigdje na svijetu jer mi nisu baš mili, ali u oboje moje doma ne reagiram na njih (osim kad sam jednom davno srela crnu udovicu).
Da ovog gospodina nisam vidjela na Whitsunday otoku dok sam bila u društvu nekog od domaćih, vjerojatno bih oborila svjetski rekord u trčanju na sigurnu udaljenost
.
Ovako mi je moj sugovornik unaprijed rekao da će mi pokazati jednog ogromnog, bezopasnog pauka jer je znao gdje živi uz put kojim smo prolazili. U stvari, da mi ga nije pokazao, vjerojatno ga ne bih ni vidjela jer sam ovdje kad hodam kroz šumu, jako fokusirana na tlo i izbjegavanje granja da se ne bih slučajno susrela s nekim iz prethodnog "Top 25"
. Zato, tko zna čije sve oči me nisu gledale iz žbunja i nije ih uopće bilo briga što dolphinA prolazi .Kakogod sve to izgledalo na prvi pogled, s vremenom se čovjek opusti jer kroz vrijeme nauči tko je tko.
Prvu večer u nacionalnom parku Kakadu, na povratku u naš bungalov, skočila sam kao raketa kad sam krajičkom oka opazila da je nešto prešlo preko puta u žbunje. Aboridžinka koja je stanovala u susjednom bungalovu i svjedočila sceni, odmah mi je objasnila da je to cane toad.
Opasna je za životinje koje je pojedu jer ima otrovne žlijezde, ali ne i za ljude ako ju dotakneš. Drugu večer sam je slikala. Mići, ne brini, nisam je dirala
. Cane toad je jedna od životinjskih vrsta koje je bijeli čovjek donio u Australiju s namjerom da uništi parazita koji je napadao šećernu trsku. Žaba nije riješila problem, a ugrozila je neke autohtone vrste. Cane toad je proglašena štetočinom i zaista ih u nekim predjelima ima na svakom koraku.Unatoč svim opasnostima i često ne previše prijateljskom okruženju koje je stvorila majka priroda, aboridžinska plemena ovdje žive desecima tisuća godina s prirodom, od nje i unatoč njoj, poštujući njezine zakone.
To je odnos koji me impresionira, ali o njemu u nekom od sljedećih brojeva.
I da nakon priče o krokodilima i ovome svemu, ne mislite da sam se promijenila i prestala gledati "sunčanu stranu ulice". Nikako ….samo mi je ovo što je puno drugačije, jako zanimljivo, ...
... a o onima umiljatima ćemo u nekom drugom broju
.
Za kraj samo jedna utješna činjenica, a to je da svake godine u Australiji od prosječno 120000 smrtnih slučajevi, svega nekoliko ih bude uzrokovano ovim opasnim životinjama.
Kogagod pitate za opasnosti u prirodi, reći će vam da pratite oznake, utabane putove i pamet u glavu.
Naučili su se živjeti oprezno, a životinjama nije najdraže naše društvo zbog čega ih uopće ne krivim
...No, čini se da ima i iznimaka : sretan:
Ovih dana, neke sretnike u Darwinu je jedno jutro u dnevnom boravku dočekao Mr Crock. Na sreću, čini se da je doručkovao prije odlaska u goste
. Kažu da je to problem Sjevernog Teritorija, ali krokodili koji ulaze u kuće nisu oni divlji, nego dolaze s okolnih farmi koje se bave njihovim uzgojem. Opet čovjek sam sebi stvara probleme.
- 05:00 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 10.01.2012.
Veliki koraljni greben
Veliki koraljni greben je poznat po svom podmorju i po tome da je jedini živi organizam kojeg se može vidjeti iz Svemira. Mi smo mu danas prišli iz zraka i bilo je predivno. Ne znam hoće li slike dočarati ljepotu, ali nema se što puno pričati kraj njih....
Išli smo helikopterom....
.... i samo pogled na koraljni greben na horizontu je bio prelijep.
....
....
...
....
Slike onoga ispod će možda doći jednom kasnije... Naime, vodootporni mi je ispao kraj broda čim sam ušla u more. Pijesak, duboko, aparat tirkizno plave boje.... Pozdravila sam se i s njim i s karticom sa slikama krokodila i otplivala do koraljnog grebena. Ribe su bile prekrasne i simpatične u svojim igrama. Žuti, roza, plavi koralji su mi zaokupili pažnju. Uživala sam i veselo se ukrcala na brod za povratak. Kad smo stigli u Cairns, stajala sam na stepenicama od palube i imam što vidjeti … Netko je moj aparat objesio na jedna vrata
. Očito ga je netko od pravih ronioca na brodu našao i izvadio . I nikome nije palo na pamet uzeti ga.
Krokodili su spašeni
.
- 13:53 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 09.01.2012.
Krokodili, vladari Aligatorovih rijeka
Pijev ptica, plavo nebo prošarano rijetkim bijelim oblacima, mirno vodeno prostranstvo, zelena trava, stabla i žbunje koje izvire iz vode te tu i tamo koje ogoljelo deblo što cijeloj slici daje posebnu čar.
Mir prirode za vrelog ljetnog dana. Slika je idilična. Priroda zna stvoriti savršenu ljepotu i to je napravila na sjeveru Australije. Yellow Water (Ngurr-ngurrba) te West, East i South Alligator rivers su predivne za kišnih razdoblja.
Nesavršeni bijeli čovjek, Phillip Parker King, koji je prvi došao do njih, nazvao ih je krivim imenom misleći da je u njima vidio puno velikih aligatora. Kad je pogreška uočena, bilo je već kasno i rijeke su ucrtane u karte i nazvane po aligatorima umjesto po krokodilima koji vladaju njima.
Metalni brodić polako reže vodu.
Prolazimo kraj bovica koje drže mrežu. Svaka ima različite rupe.
Ne proizvode ih s njima. To su ugrizi krokodila.
Pojasevi za spašavanje ne bi puno pomogli u ovim vodama. Ljepota je samo na površini. Ne znam što je ispod nas.
Nije mi ni na kraj pameti umočiti ruku u vodu onako kako bih to napravila u Jadranskom moru.
Čovjek je u rijekama sjeverne Australije bespomoćan van metalnog broda. I ne samo čovjek. Za vrijeme kišnih razdoblja u ove vode doplivaju i morski psi. Prije 3 godine je jedna turistička tura svjedočila pobjedi krokodila nad morskim psom. Morski pas je bio dug samo 3 metra. Krokodil ih je imao 5.
Zaštićeni su u divljini. Kažu da se krokodil mora bojati samo većeg krokodila. Oni su vrsta koja se jede međusobno. Samotnjaci. Svaki caruje u svom području. Naravno, ženkama dopuštaju pristup.
Fascinantni su sa sigurne udaljenosti.
Čini se da ih ništa ne može omesti dok mirno smireno idu prema svom cilju.
Nisu opasni samo u vodi. Brzi su i na kopnu. Kad se voda povuče, zaposlenici Kakadua, rangeri, prvo pregledaju cijelo područjem gdje je bilo vode da premjeste krokodile koji su se naselili tijekom kišnog razdoblja. Tek nakon toga je dozvoljen pristup ljudima …uz vječnu napomenu opreza.
- 10:20 -
nedjelja, 08.01.2012.
Mali razgovor u prenoćištu na putu prema "Nigdje"
Zamislite jedno ogromno područje u kojem je najveći grad nešto kao Velika Gorica i stotinama i tisućama kilometara nema nikoga. Tu i tamo benzinska stanica ili prenoćište, a između samo divljina i cesta. I to cesta jedino ako nije zatvorena zbog poplava. Za vrijeme kišnih razdoblja, mnogi djelovi su nedostupni. Neki su dostupni brodićima, a neki ni to jer kad nema dovoljno vode, ne može se kretati nijednim od tih prijevoznih sredstava. To je jedan dio sjevera Australije; područje gdje je smješten nacionalni park Kakadu, a "Velika Gorica" iz naše priče je Darwin.
Jedno prenoćište na glavnoj cesti od Darwina prema "Nigdje" (hoću reći prema Kakaduu, ali kad vidite što se tamo zove town, shvatite kako nema ničega osim prelijepe divljine) vodi Allan. Ima pedesetak godina, istetoviran je kao pmnogi Australci, srdačan, nasmijan, oko vrata mu ogrlica s privjeskom krokodilskog zuba. Djeluje tipičan Australac. Narudžbu espressa je popratio pitanjem jesam li Talijanka, a Hrvatsku odmah opisao kao "hot backpackers' destination". S Australcima je jednostavno započeti pričati.
"Kako je živjeti ovdje? Čini mi se da nemaš puno susjeda. "
"Super je. I love it. Nemam nijednog susjeda Najbliže su stanice za stoku, ali nitko ne živi u okolici."
"Koliko dugo si tu?"
"Iz ovog kraja sam. 2.5 godine sam baš ovdje, a prije sam bio vodič u Kakaduu." kaže s osmjehom.
"Očito onda voliš baš takvo okruženje.
Ja volim prirodu, ali se sada ne bih mogla zamisliti živjeti tako negdje. Pa što radiš kad ne radiš? "
"Lovim bizone, ribu, divlje svinje... Kažem ti, super je."
"Jesi li ti ulovio ovoga iznad tebe?"
"Ne, toga nisam ja. "
"A ovog krokodila?"
"Nisam ni toga."
"A kakav je suživot sa svim onim opasnim životinjama … zmijama i tako to?"
"Ima ih posvuda." kaže kroz smijeh. "Odi tamo desno od ulaza uz zgradu pa ćeš ih vidjeti u kavezu. A ako hoćeš, možeš i ući među njih."
"Koje su to zmije?"
"Udavi."
"Ako si ih nahranio, ne bih im bila zanimljiva, ali neću provjeravati hraniš li ih dovoljno "
Rado nam je preporučio što sve da obiđemo, uključujući i šetnje kroz obrasla području do savršenog slapa gdje se možemo kupati bez brige da ćemo naletiti na krokodila. Nije da mu ne vjerujem, ali nakon što sam ih danas vidjela kako vladaju Žutom vodom, nije mi ni na kraj pameti ni umočiti palac negdje u okolici.
"Vidimo se za 3 dana ako preživimo!"
Mahne nam uz glasni smijeh: "Nadam se da hoćete pa onda navratite
".- 13:46 -
srijeda, 04.01.2012.
Sydney, grad na vodi
Sydney je prekrasan grad i takav opis može puno zahvaliti vodi koja ga okružuje. Grad bez daljnjega odiše pozitivnom atmosferom i pun je lijepih vizura, ali ne bi bio ni blizu takav bez vode. 
Ne čudi stoga da su najpoželjniji kvartovi smješteni na obalama Port Jacksona. Pa nema boljeg buđenja nego s pogledom na otočiće i male lučice, zar ne? 
Hrvati to znaju najbolje . Vjerojatno zato ih i ima ovdje u tolikom broju .
Sydney živi na vodi.
Ne samo da se puno koriste trajekti za odlazak s jednog dijela na drugi, nego stanovnici znaju uživati u vodi. Darling Harbour u centru grada je pun restorana te je uređen kao šetnica. Idealno mjesto u gradu za bijeg iz grada.
Sydney Harbour vibrira od života. Za lijepog dana kada sam se ukrcala na trajekt, bio je preplavljen jedrilicama i raznim drugim barkama.
U skoro svakoj uvali je mala luka s usidrenim jedrilicama, gliserima,.... Naravno da svi nemaju takva prijevozna sredstva jer i ovdje "down under" to je jako skup sport. Kažu lokalni da takvi mali vezovi koštaju enormno, a gdje je sve ostalo što barka pita...
Tko nema za barku, može možda "sklepati" za "dasku" i iskoristiti valove oceana. Bondi, Manly, Coogee,... Krcate su za lijepog vremena, ali o njima u nekom od sljedećih brojeva.
Za kraj jedna zanimljiva crtica o Sydney Harbouru. Koliko ga Australci "poštuju", vjerojatno najviše pokazuju činjenicom da su jednu mjernu jedinicu nazvali tako; Sydney Harbour (sydharb) označava količinu vode u Sydney Harbouru za plime i ako prosurfate, vidjet će te da se koristi .
- 15:32 -
ponedjeljak, 02.01.2012.
NG u Sydneyu
Kažu da novogodišnji vatromet u Sydneyju košta oko 4 milijuna Eura. Isplati li se? Vjerojatno da. Mamac je za ogroman broj turista koji sigurno potroše puno više. Čak su i avionske karte u to vrijeme puno skuplje iz Europe za Sydney nego za Melbourne.
Sve zbog najpoznatijeg vatrometa na svijetu i u godini? Zašto ne.... Predivan je, a povrh toga, ovdje je ljeto.
Baš zbog tog ljeta, meni sa sjeverne polutke nikako nije išlo u glavu da je stara godina. Ne hoda se u kratkim rukavima taj dan, zato ne ? Međutim, kad sam u laganoj haljini čula zvuk grada koji je partijao na veliko prije 7 navečer, došlo mi je do glave da se 'nešto' sprema . Nije bilo prijevoznog sredstva koje se moglo približiti Operi.
Nebitno što je tko nosio, večernju haljinu za Gala koncert ili kratke hlače za piknik na travi, svi su hodali u istom pravcu... na'savršeno' mjesto odakle će gledati vatromet. Jedino što predstavlja razliku u tom trenutku je ulaznica koja dozvoljava prolaz na najbolje pozicije za uživanje u 5 minuta osvjetljenog i zadimljenog neba koje će se urezati u sjećanje. Čini mi se da mu se jednako vesele i domaći i turisti. Svi su oboružani foto aparatima. Mnogi od ranog popodneva čekaju na mjestima s kojih se vide Opera House i Harbour Bridge. Drugi radije kupe ulaznice za Gala koncert u Operi pa imaju zagarantiran najbolji mogući pogled, a neki treći, lokalni, znaju odakle je dobar pogled izvan centra i prošeću do tamo u zadnji čas. Kakvogod rješenje našli, svi imaju isti motiv - vidjeti The Fireworks.
Ako mene pitate, koncert je najljepše rješenje jer naravno da NY Gala u Sydney Operi ne može nego biti izvrstan. Čak su i glazbenici očito uzbuđeni što nastupaju tu večer i žele to ovjekovječiti.
Ovo mora biti na onim listama '1000 stvari koje treba napraviti prije nego što umrete', a i ako i nije, svejedno. Ja ću se dočeka 2012. sjećati s osmjehom
. 
Sretno Vam bilo u ovoj nam novoj!
- 12:55 -
.
