Pregled posta

Opasne životinje Australije

Europa je jedan bezopasan kontinent. Vuk, medvjed, crna udovica, tu i tamo koja zmija za čiji ugriz postoji protuotrov te još ponešto što nas može ugroziti, ali, sve u svemu, u prirodi možemo biti vrlo opušteni uz normalan oprez. Vjerojatno dobar dio opuštenosti dolazi i od toga što poznamo potencijalne opasnosti. Znam kako izgleda crna udovica, poskok, riđovka, divlja svinja i vuk . Ako ugledam vuka u šumi u Hrvatskoj, mogu se popesti na stablo i neće me biti strah da ću tako upasti u stan nekoj zmiji ili otrovnom pauku. Ako mi je vruće na barci, skočit ću u more i osvježiti se bez straha da će me opeći smrtonosna meduza ili da će me u rijeci zaskočiti krokodil. U Irskoj, dok planinarim, zagazit ću gdjegod mi padne na pamet. Tamo nema ničega opasnog. Najveća opasnost je čovjek sam sebi ako je npr. neoprezan na rubovima kakvih litica.
Općenito bih rekla da je u Europi, čovjek sam sebi najveća opasnost.
U prelijepoj Australiji, situacija je "malčice" drugačija . Od 25 najsmrtonosnijih zmija na svijetu, 20 ih živi baš tu, a tek 12. mjesto na svjetskoj top listi zauzima kobra koja je pronašla stan u Aziji .
Odeš na razgledavanje jedne prelijepe plaže koja je na glasu kao najljepša na kontinentu, a vodiči su u odijelima te ne dozvoljavaju kupanje u kupaćim kostimima zbog straha od meduza. I stvarno, vidjeli smo ih hrpu u blizini gdje smo bili usidreni.

Nijedna nije bila jedna od onih opasnih, ali što da se radi kad je jedna od dvije najopasnije vrste minijaturna i i onako je ne bih vidjela. Samo kažu da bih se počela osjećati loše … slično kao da sam dobila sunčanicu. Pod utjecajem toga, tu me strah svih meduza. Za razliku od mene, ovi domaći neke hvataju golim rukama.

Ali oni ih poznaju, a i ne obaziru se što ih poslije malo peče ruka.
U Australiji ne bih dirala ni školjke i puževe jer i njih ima otrovnih, a ja opet ne znam koji mi mogu stvoriti probleme.
Ne bih dirala ni najljepšu hobotnicu koju sam vidjela jer me i ona može poslati u bolnicu.

Ni u Hrvatskoj ne idem u duboko, a ovdje tek … Stvarno ne bih poželjela sresti ovoga u prirodi.

Već mi nije bilo ugodno sresti malu sabljarku dok sam plivala, ali zato me nije dirnulo vidjeti malog morskog psa dok sam jučer hodala plićakom. Vjerojatno mi se mozak osjeća sigurnijim kad mogu trčati .
Pauke ne diram nigdje na svijetu jer mi nisu baš mili, ali u oboje moje doma ne reagiram na njih (osim kad sam jednom davno srela crnu udovicu).
Da ovog gospodina nisam vidjela na Whitsunday otoku dok sam bila u društvu nekog od domaćih, vjerojatno bih oborila svjetski rekord u trčanju na sigurnu udaljenost .

Ovako mi je moj sugovornik unaprijed rekao da će mi pokazati jednog ogromnog, bezopasnog pauka jer je znao gdje živi uz put kojim smo prolazili. U stvari, da mi ga nije pokazao, vjerojatno ga ne bih ni vidjela jer sam ovdje kad hodam kroz šumu, jako fokusirana na tlo i izbjegavanje granja da se ne bih slučajno susrela s nekim iz prethodnog "Top 25" . Zato, tko zna čije sve oči me nisu gledale iz žbunja i nije ih uopće bilo briga što dolphinA prolazi .
Kakogod sve to izgledalo na prvi pogled, s vremenom se čovjek opusti jer kroz vrijeme nauči tko je tko.
Prvu večer u nacionalnom parku Kakadu, na povratku u naš bungalov, skočila sam kao raketa kad sam krajičkom oka opazila da je nešto prešlo preko puta u žbunje. Aboridžinka koja je stanovala u susjednom bungalovu i svjedočila sceni, odmah mi je objasnila da je to cane toad.

Opasna je za životinje koje je pojedu jer ima otrovne žlijezde, ali ne i za ljude ako ju dotakneš. Drugu večer sam je slikala. Mići, ne brini, nisam je dirala . Cane toad je jedna od životinjskih vrsta koje je bijeli čovjek donio u Australiju s namjerom da uništi parazita koji je napadao šećernu trsku. Žaba nije riješila problem, a ugrozila je neke autohtone vrste. Cane toad je proglašena štetočinom i zaista ih u nekim predjelima ima na svakom koraku.
Unatoč svim opasnostima i često ne previše prijateljskom okruženju koje je stvorila majka priroda, aboridžinska plemena ovdje žive desecima tisuća godina s prirodom, od nje i unatoč njoj, poštujući njezine zakone.
To je odnos koji me impresionira, ali o njemu u nekom od sljedećih brojeva.

I da nakon priče o krokodilima i ovome svemu, ne mislite da sam se promijenila i prestala gledati "sunčanu stranu ulice". Nikako ….samo mi je ovo što je puno drugačije, jako zanimljivo, ...

... a o onima umiljatima ćemo u nekom drugom broju .

Za kraj samo jedna utješna činjenica, a to je da svake godine u Australiji od prosječno 120000 smrtnih slučajevi, svega nekoliko ih bude uzrokovano ovim opasnim životinjama.

Kogagod pitate za opasnosti u prirodi, reći će vam da pratite oznake, utabane putove i pamet u glavu.
Naučili su se živjeti oprezno, a životinjama nije najdraže naše društvo zbog čega ih uopće ne krivim ...
No, čini se da ima i iznimaka : sretan:

Ovih dana, neke sretnike u Darwinu je jedno jutro u dnevnom boravku dočekao Mr Crock. Na sreću, čini se da je doručkovao prije odlaska u goste . Kažu da je to problem Sjevernog Teritorija, ali krokodili koji ulaze u kuće nisu oni divlji, nego dolaze s okolnih farmi koje se bave njihovim uzgojem. Opet čovjek sam sebi stvara probleme.

Post je objavljen 15.01.2012. u 05:00 sati.