subota, 17.05.2008.
Pokušaj završetka priče o Penangu ili priča o cijenama, shoppingu i restoranima 
Da probam završiti priču o Penangu prije sljedećeg putovanja... Nisam ja kriva što se opet pakiram; ponovno je poslom .
Da vidim što vam još nisam ispričala...
Nekako mi se čini da nisam krenula od početka, nego od kraja. Vjerojatno sam pričala o stvarima koje su mi bile najupečatljivije, a ne studiozno kao da pišem reportažu.
Što bi u nekoj reportaži napisala na početku?
Mogla bih početi s činjenicom da taj otok pripada istoimenoj državi Penang; jednoj od 13 država koje su u federaciji i čine državu Maleziju. Malezija je izborna monarhija i bira kralja na 5 godina. Kažu da je to jedina monarhija koja ograničava vrijeme vladavine kralju koji je, u stvari, jedan od sultana 9 malezijskih sultanata i nema izvršnu vlast. Izvršnu vlast ima vlada. Čini mi se nekako kompliciran njihov ustroj.
Penang je dobio ime po jednoj vrsti palme i tu ne bih ulazila u hrvatski prijevod . Mislim da je to ova,....
Do kopna se može 13.5 km dugačkim mostom preko Malajskog prolaza za kojega kažu da je najprometniji prolaz na svijetu. Most sam samo gledala s prozora hotela i s Penang Hilla, ali preko nisam otišla.
Rekla sam vam već da me uhvatila lagana lijenost preko vikenda i da sam samo uživala bez trčanja.
Vjerojatno sam, zahvaljujući tom ritmu, vidjela i neke tipične strane života.
Preko tjedna se puno radilo tako da su večeri pretežno prolazile u restoranima našeg hotela koji su onakvi kakve imamo u Europi. Ne bunim se, jer je meni malezijska hrana koju smo jeli za ručak prejaka. Treći dan boravka mi se činilo da gorim iznutra od začina pa me kraj svih dobrih restorana, uhvatila neobična želja; jedino što sam htjela jesti tu večer je bio McDonald's hamburger
. U stvari sam samo htjela biti sigurna da ću staviti u usta neki poznati okus koji me neće spržiti . Svi su mi se smijali kad sam to rekla, ali smo završili na hamburgerima . Istina, nismo išli u McDonald's, nego u jedan od restorana hotela, ali svima je, u biti, bilo dosta azijske kuhinje.No, nije malezijska kuhinja uvijek takva. Penang je otok i za razliku od otoka na kojem živim, jede se puno ribe, rakova i školjaka pripremljenih jednostavno bez začina. Povrh svega, jeftino je da ne može biti jeftinije. Našli smo restoran s izvrsnom hranom gdje dolaze domaći.
.Plaća se prema težini. Izvažu pred tobom i kažu koja će biti cijena.
Ima stvarno svega i svačega u ponudi i mnogo toga nismo mogli prepoznati. Ono što nije previše traženo je na sniženju....
...no s jastogom to nije bio slučaj
.
Da vam malo dočaram jeftinoću....Bilo nas je četvero. Počeli smo s rižotom, a nastavili s jastogom i nekom cijenjenom ribom iz oceana koje u našem moru nema, ali je tipa zubaca i orade. Primjerci su bili pozamašni.
, a pritom je bitna napomena da su ostali bili muški koji mogu puno pojesti. Nismo mogli vjerovati kad smo vidjeli račun na kraju; sve skupa 104€. U Hrvatskoj bi samo jastog bio toliko, a o dublinskim cijenama da i ne govorim .Kolike su cijene u ovom restoranu, to ne znam
.
.Kad sam već kod cijena da spomenem i shopping. Tamo ima nekoliko shopping centara s dućanima kao što su na zapadu i cijene su mrvicu niže. U svakom slučaju ništa što bi potaklo na neku ludu kupovinu.
Međutim, postoje i proizvodi proizvedeni u Maleziji
i oni imaju drugačije cijene . Shopping centar s takvim dućanima sam našla u George Townu. Prizemlje je izgledalo interesantno. Znate što je na svim ovim štandovima po kojima žene kopaju? To su hrpetine donjeg rublja i koliko sam mogla vidjeti, cijene grudnjaka su oko 2€ .
. I ta kupovina je bila interesantno iskustvo. U principu im je roba kičasta za moj pojam, ali taj jedan dućan je stvarno imao otkačenih sandala, a cijene nevjerojatne; 7 do 10 €. I ne, ne pričam o espadrilama, pričam o kožnim sandalama ! Tako sam ih krenula isprobavati redom i odabrala one koje mi se sviđaju. Prodavačica bi odabrane nosila na kasu. Dođem platiti i pokažem koje su moje kutije. Prodavačica na kasi me pita: "4 para su vaša?". "Da.". Prodavačica ponovi pitanje s pomalo začuđenim pogledom: "4 para su vaša?". "Da, ova 4 para su moja". Otkuca ona i naplati mi 35€
. Ajme veselja i osjećaja postignuća uz žaljenje da ne bih mogla naći mjesta za više njih u kuferu . Nastavila sam svejedno šetnju po Komtaru.Vrećice su bile prozirne i dobro se vidjelo da imam 4 kutije sa cipelama. Neću zaboraviti reakciju prodavača u dućanima u koje sam kasnije ulazila. Svugdje su me pratili u stopu i pokazivali sve što im je dolazilo pod ruku. "Do you want these? Or these? Look at these...". Nije im za zamjeriti. Vjerojatno su mislili: Ova mora biti luda kad nakon što je kupila 4 para i dalje gleda cipele
. Moram reći u svoju obranu da su 3 bila za moju sestricu. A što će meni toliko sandala u Irskoj? I one koje imam su mi previše . No žene kao žene, sniženje nas veseli . 
Postoji na otoku i jedna noćna tržnica koja je jako popularna. Može se naći svega i tek se tamo vidi koliko je veliko tržište krivotvorina. Najnoviji filmovi koji u tom trenutku igraju u svjetskim kinima, koštaju 85 centi! Da ne pričam o raznim torbama Prada, Gucci & co. Čisto mi je bilo žao da mi ne fali nijedna boja.... Nogometni dresovi (ne za mene, nego za onog od mojih miljenika zaluđenog nogometom
) koštaju 10 puta manje nego ovdje..... Ma sve je od reda na ne-zapadnjačkim mjestima n puta jeftinije. No, najinteresantnije je tamo cjenkanje. Cjenkala sam se čak i ja koja se nikada ne cjenkam!
Jednostavno ne smiješ kupiti po prvoj ponuđenoj cijeni. Prodavači navale kada netko pokaže i najmanji interes i to je tako zabavno za promatranje, a još zabavnije za sudjelovanje . Ja sam ugledala nekakve drvene žabe. Ako im se povlači s nekim štapićem preko leđa, proizvodi se zvuk kao kreketanje. Sjetila sam se da su to moji miljenici gledali prošlo ljeto na International Fair-u kad su me došli posjetiti, ali nisam bila sigurna jesu li kupili ili ne. Pogledam žabicu i kaže mi prodavačica: "30 Ringits!" (6 €!!!). Momentalno se okrenem da ću otići, a ona odmah spusti za 5 Rigita. Uzmem telefon da nazovem Majku mojih miljenika, a cijena se spusti za daljnjih 5. Pričamo nas dvije, a oko mene krene kreketanje. Moja seka pita što je to. Ja se valjam od smijeha i žalim što ne mogu snimiti scenu. Naime, i prodavačica i njezin prijatelj sa susjednog štanda se vrte oko mene dok pričam na telefon, krekeću s tim žabama te nastavljaju spuštati cijenu. Završim razgovor i kažem: "Kupit ću 3 za 30.".
Prodano. Znam da sam preplatila, ali zaslužili su za cijelu izvedbu i moj osmijeh od uha do uha na kraju večeri
. 
A koliko smo platili vožnju taxijem 40 minuta po noći za povratak? 15€
.Eto, neću uspijeti završiti priču o Penangu. Opet sam zastranila i nisam vam pokazala ni George Town niti Batu Ferringhi u kojem je noćna tržnica, a sad se stvarno moram ići pakirati. Namjerno puštam to za noćne sate tako da pokušam zamijeniti dan za noć već ovdje, prije nego odletim tamo gdje ne pričaju engleski kao u Maleziji, tamo gdje neću razumjeti nijedan znak, tamo gdje mi lokalni ljudi kažu da mi taxisti neće razumjeti napisano ime hotela na engleskom pa mi pošalju ovo da isprintam i pokažem:
. I sad očekujete da znam odakle ću vam pisati sljedeći put. Stvarno pretjerujete
.
- 01:21 -
.
