Jesam li mogla učiniti nešto drugačije, nešto što bi nas promijenilo? Mislim da nisam. Zapravo, znam da nisam. Uvjeravam se da je ona jednostavno takva osoba. Osoba kojoj znače neke druge stvari, koja vidi nešto drugo u mojim očima. Ona koja ne govori puno. I nije to toliko bitno, to što ne govori puno, ali svejedno, u grupi sa svim ostalim sitnicama izgleda da njoj ne treba osoba poput mene. Ja sam se zanijela, čini mi se. Možda sam previše očekivala, priželjkivala, imala neku drugu viziju onog što je i onog što će biti.

Imale smo plan. Pomalo naivan, ali ostvariv. I naš. "Putovat ćemo jednog dana. Nije bitno kako, ali mi ćemo putovati. I nećemo se zaustaviti na Europi, osvojit ćemo i Amerike i Australiju i Afriku i Aziju. Svuda će nas biti." Željele smo sve zapisati u bilježnicu, baš onako kako to rade djeca u filmovima, tako da to nikad ne zaboravimo. A i zato da imamo nekakav konkretniji plan putovanja od "Svuda ćemo putovati!".

Nismo ništa zapisale. Nemamo čak ni bilježnicu. Nekako nismo našle vremena. Teško je opisati kako sam se osjećala kad je rekla "Je niš, propalo" i slegnula ramenima uz osmijeh koji je govorio sve samo ne "Ne trebamo mi ništa zapisati, ja ću se toga sjećati uvijek i mi ćemo ići." Ja sam trebala tu bilježnicu i taj popis. Trebala sam nešto opipljivo, nešto za što ću se držati nakon što se mjesecima ne čujemo i što ću u sebi navoditi kao argument za svako "Pa vi se baš više i ne družite, a?". Znak da je ona tu i da neće nikamo otići. Da ćemo uvijek biti prijateljice. Nije bilo do putovanja ni do planova. Bilo je do nje.

srijeda, 5. kolovoza

Kada prijatelj postaje ono više od prijatelja? Kako u nekim (najčešće filmskim) situacijama dođe do tog prijelaza? Ako poznajemo neku osobu pet godina i provodimo relativno mnogo vremena s njom, što se u nama mora dogoditi da iz "oh on je tako dobar prijatelj" ispadne ovo "prijatelj"? Što se zapravo u početku dogodilo da smo sami sa sobom odlučili da će nam on biti prijatelj, a ne nešto više? Jer ako je dovoljno dobar da nam bude prijatelj (ne znam kakve tko ima kriterije, ali moji prijatelji su pažljivo probrani), zašto nam pobogu nije dečko/ljubavnik/što već? Je li stvar u izgledu? Opet, ne znam kako tko, ali moji prijatelji ne moraju nužno biti zgodni za popizdit. Onda dolazim do zaključka da smo/sam površna i da mi je bitan izgled. Mislim, nisam nikad rekla da nije bitan izgled, naravno da je bitan, al nije toliko bitan. Recimo ovako: da je tip pametan, da me nasmijava, bla bla bla sve ono što svaka druga (što svaka druga - svaka!) djevojka hoće od tipa, a da nije zgodan da padnem na dupe, prošao bi. E pa što je onda to s prijateljima? Je li to da nam možda prijatelji ne trebaju biti toliko pametni koliko od potencijalnog partnera očekujemo? Ili možda da nam prijatelji ne trebaju biti toliko duhoviti? Hm. Prijatelji su onda za jednu razinu niže od onog pravog (ili bilo kakvog za u krevet)? Jesu li prijatelji rezerve onda? Mislim da sam krenula krivo možda. :D

nedjelja, 8. kolovoza

Sjedila sam u blagovaonici, slušala ju kako priča o Bogu, vjeri i tome kako bih ja koji put trebala otići u crkvu i zahvaliti na tome što sam zdrava, pomoliti se da moji bližnji budu zdravi i slična sranja i zamišljala da je frape koji sam ulijevala u sebe votka. Oh kako nisam mogla ne naježiti se kad je rekla "da ti mama i tata budu zdravi" - pomislila sam da ona želi upravo suprotno i kako zapravo i radi na tome. Pomislila sam svašta. Mrzila sam ju u tom trenutku. Nisam mogla slušati više ništa što govori i poželjela sam naglas u sebi da nije dio naše obitelji.

petak, 28. kolovoza

Stojimo tako S**** i ja na koncertu, pokušavamo uživati pod kišobranom i razmišljamo o tome kako smo se baš i mogle naučiti stihove malo više pjesama nego što otprije znamo, kad odjednom prođe on. Čovjek s kojim sam provela godinu i kusur i onda ga sljedećih pola godine pokušavala ukloniti iz svog života. Od toga je prošla godina dana. I dobro mi je. Stvarno mi je dobro samoj. No to nije bitno. Bio je s djevojkom. Neka mala iz Zagreba navodno. Naravno da smo S**** i ja pale na smiješnu ideju da ih pratimo i vidimo kuda idu. Ne samo da je ideja bila smiješna, nego i cijela ta igra privatnih detektiva. Uglavnom, našle smo se u telefonskoj govornici nasuprot mjesta gdje su oni stali da se sklone od kiše, što znači da je govornica bila naše mjesto za isto. Bile smo mokre do kože i sve što sam ja mislila bilo je kako sam jadna. Okej da to nije moj bivši, ali JE! Pa koliko glupa sam morala biti da mi takvo nešto padne na pamet?
Oni su otišli do njegovog stana (oh, memories!), a mi smo se vratile tamo gdje smo bile prije toga (dobro da smo se uopće sjetile gdje smo to bile). Pitanja su počela navirati, a ja sam sama odgovarala na njih. Što ako je to to? Što ako ću ostati sama jer me nitko ne želi i jer me nitko nikad neće voljeti? Što ako je on bio jedini (foolish man) koji me volio? Nakon tog pitanja zastala sam. To je prvi put da sam takvo nešto zaista i mislila. Volio me. Nije to bio nekakav hir. Jesam li bila dovoljno glupa da dozvolim da dođe toliko daleko da me zavoli ili dovoljno glupa da ja otjeram od sebe nakon toga?

četvrtak, 2. rujna

O kako je lijepo imati prijateljicu. Da, imam prijateljicu. I to dobru. Onu koja te odalami realnošću upravo u trenutku kad postaneš sklon halucinacijama. Kako sam glupa bila neki dan. Pomišljala na svašta - da nema više ničeg, da je on bio jedini, a da sam ga poslala kvragu? Pff, kao da imam pedeset. Smiješna sam sama sebi s tim svojim mislima i primislima. Pa tek počinjem, nisam ja bilo tko, ja sam studentica! Studentica onog što želim i volim i obožavam i što jedva čekam. Svijet se još nije pripremio za mene. Kako me onda može srušiti tamo neki dripac bez kojeg mi je bolje iako sam sama? Ne može. Ne može i neće.