Jesam li mogla učiniti nešto drugačije, nešto što bi nas promijenilo? Mislim da nisam. Zapravo, znam da nisam. Uvjeravam se da je ona jednostavno takva osoba. Osoba kojoj znače neke druge stvari, koja vidi nešto drugo u mojim očima. Ona koja ne govori puno. I nije to toliko bitno, to što ne govori puno, ali svejedno, u grupi sa svim ostalim sitnicama izgleda da njoj ne treba osoba poput mene. Ja sam se zanijela, čini mi se. Možda sam previše očekivala, priželjkivala, imala neku drugu viziju onog što je i onog što će biti.
Imale smo plan. Pomalo naivan, ali ostvariv. I naš. "Putovat ćemo jednog dana. Nije bitno kako, ali mi ćemo putovati. I nećemo se zaustaviti na Europi, osvojit ćemo i Amerike i Australiju i Afriku i Aziju. Svuda će nas biti." Željele smo sve zapisati u bilježnicu, baš onako kako to rade djeca u filmovima, tako da to nikad ne zaboravimo. A i zato da imamo nekakav konkretniji plan putovanja od "Svuda ćemo putovati!".
Nismo ništa zapisale. Nemamo čak ni bilježnicu. Nekako nismo našle vremena. Teško je opisati kako sam se osjećala kad je rekla "Je niš, propalo" i slegnula ramenima uz osmijeh koji je govorio sve samo ne "Ne trebamo mi ništa zapisati, ja ću se toga sjećati uvijek i mi ćemo ići." Ja sam trebala tu bilježnicu i taj popis. Trebala sam nešto opipljivo, nešto za što ću se držati nakon što se mjesecima ne čujemo i što ću u sebi navoditi kao argument za svako "Pa vi se baš više i ne družite, a?". Znak da je ona tu i da neće nikamo otići. Da ćemo uvijek biti prijateljice. Nije bilo do putovanja ni do planova. Bilo je do nje.
Post je objavljen 27.09.2010. u 20:20 sati.