Kako u isto vrijeme možemo u nekome naći iritantnog idiota i najboljeg prijatelja?
Gotovo je. Prije nekoliko dana završila sam sa aktivnim stresovima. U prijevodu: napisala sam sve ispite koje sam trebala napisati. Rezultati su stigli - nisam se proslavila. Nije da je loše, štoviše, odlično je, samo što je moglo i bolje. Ali ne ono "moglo je i bolje" u smislu da sam mogla bolje naučiti, nego u smislu da sam mogla ne biti brzopleta, da su mogli bolje organizirati slušni dio ispita iz engleskog jezika pa da zapravo i čujem nešto, u smislu da su me moji mogli napraviti ipak malo intelektualno nadareniju. No nema veze. Ono što mi je sljedeće na listi obaveza jest nadati se da će to ipak biti dovoljno da me prime na fakultet. Moj fakultet. I ne mogu se oteti dojmu da, pišući tako o svojim školskim/poslovnim (ne znam mogu li se zvati poslovnima) brigama, na ispada kao da nemam život. A imam ga. Meni je to život. Nije me sram reći. Došlo je vrijeme kada mogu početi biti sretna što ću (ako ću) studirati ********** i kad ću biti ponosna što to mogu izjaviti. Što ću se cijela dati tome i što nikad neću požaliti što nisam završila kao forenzičarka (kao što sam sanjala kad sam bila manja). Mislim, naravno da će mi biti žao, ali samo u toj mjeri kao što će mi biti žao što nisam završila kao neurokirurg, patolog ili ortoped. Ili što nisam novinarka, poduzetnica (ahahah), kapetanica broda ili slično. Poanta je da će mi biti žao što nisam sve na svijetu što poželim. Ono djetinje "žao mi je što nisam". Ništa više. Bit ću sretna.
***
Željela bih pisati knjige. Zapravo mislim da bih i mogla. Imam razvijenu maštu, relativno poznajem gramatiku i pravopis hrvatskog jezika (kažem relativno jer imam dovoljno malen ego da ne mogu samouvjereno izjaviti kako briljiram u tome) i imam volju. Treba li mi još što? Oh naravno. Treba mi hrabrost. Može li se negdje jeftino kupiti? Hm, još što? Fakultet mi ne treba. Barem ne fakultet kroatistike ili sličnog. Ako mogu pisati ljudi poput Nives Celzijus i Marka Grubnića, mogu pisati i ja. I mogu sa sigurnošću reći da bi moje knjige imale veću kulturnu vrijednost. Evo napokon malo samopouzdanja. Postavlja se samo pitanje o čemu bih pisala. Jedino što mi trenutno pada na pamet jest pisati o sebi. Stavimo na stranu da ta knjiga vjerojatno ne bi bila zanimljiva apsolutno nikome osim možda nekolicini utučenih tinejđerki (a ni za njih ne mogu baš jamčiti) i zamislimo da pišem knjigu o sebi. Neki ljudi bi to ipak čitali (pozivam se opet na Grubnića i Celzijusovu – i njih netko čita!), a sama pomisao da me netko poznaje bolje od mene (što bi se vjerojatno dogodilo jer sigurno postoje ljudi koji iza nečijih riječi vide puno više od onog čije su te riječi) plaši me. No, zanemarimo i to. Nedavno sam pročitala knjigu i u jednom poglavlju pisalo je kako stvoriti lik. "Publika često pita temelje li se likovi na 'stvarnim ljudima'. Zaista, amater će instinktivno poželjeti pisati 'o ljudima koje poznaje'. Profesionalac, s druge strane, uviđa nemogućnost takve zadaće. 'Stvarateljica' lika mora znati o liku mnogo više nego što bismo mi ikada mogli znati o 'stvarnoj osobi'. Spisateljičino znanje mora biti sveobuhvatno: što je lik nosio kao petogodišnjak na božićno jutro, kakve je darove dobio, tko ga je darivao i na koji način. Stoga 'lik' uistinu jest 'prava osoba', osoba koja postoji u onom paralelnom svemiru koji se temelji na spisateljičinu poimanju stvarnosti. Kada je riječ o ljudima, nemojte pisati o ljudima koje zaista poznajete, nego o onome što znate o ljudskoj prirodi." Nakon što pročitam šesnaesti puta ovaj odlomak pitam se trebam li biti profesionalac. Zaista, trebam li? Očekuje li se to od mene? Vjerojatno ne, ali možda bih ja željela krenuti tim putem. Možda težim nečemu što nije amatersko. I pitam se na kraju: želim li ja uopće pisati ili mi se samo sviđa ta pomisao?
***
Umro je S*****. Prvo na što pomislim kad netko kaže da mu je netko umro (blizak ili ne, svejedno) jest „Jesi plakao/la?“, što je zapravo nebitno. Što ja znam kako tko proživljava gubitak? Bezveze. J***** je već par dana prije bila sva usplahirena. Već je s L********* planirala pogreb, organizirala pečenje kolača za karmine itd. U panici je tražila crne najlonke i, ne našavši ih, izjavila: „Ah, dobro, pa neće valjda baš sad u sljedeća dva dana umrijeti da stignem kupiti najlonke“. Bože sačuvaj, pa neće valjda biti tako bezobziran i umrijeti u krivi čas. Kako drsko od njega! I umro je. Ha ha. Obukla je tamnoplave. Strašno. Posjećivala ga je posljednjih sedam mjeseci „zato jer se to tako radi“. Zato jer je red. Ma daj! Boli nju briga. I onda ima obraza reći T**** reći „Kao da je tebi bitno je li umro ili ne. Ti ga nisi posjećivala.“ Da da. Osjećaji prema drugom čovjeku razmjerni su količini posjeta za vrijeme njegove bolesti. To je to. To je jednadžba koju sam trebala zapisati u svoje žute formule, a ne onu za kvadrat binoma.
21:21 ,
Komentiraj { 0 }
Print