mislim da sam možda zbunjena.
Mislim??
znam da sam zbunjena, al zbunjena sam
samo zato jer počinjem shvaćati besmislenost ovakvih misli..
al ta besmislenost je zapravo ono kaj meni treba..
bez te besmislenosti ja bih bila prazna..ili bi se bar osjećala prazno..
ta besmislenost je uvijek tu, znači ispunjena sam besmislenošću.


možda sam oduvijek bila ispunjena besmislenošću,
samo to nisam shvaćala. jel' sad shvaćam?
možda.
mislim, sve je to tak relativno..


na neki način mi se i sviđa ta besmislenost..
ona mi pomaže da svakim trenutkom dođem
do jednog zaključka više nego prije.
skupljam zaključke..
moram smislit naziv za ovo..
mislim, naziv za čovjeka koji skuplja zaključke..


sad ispada da ja imam viška vremena koje namjeravam provesti,
iliti provodim smišljajući ovakva sranja,
al to zapravo uopće nije tak..
recimo.

Između ostalog, došla sam do još jednog zaključka.
Zapravo, počela sam shvaćati još neke stvari.
Stvari kojima se nisam nadala,
al kad malo bolje promislim,
čemu se čovjek danas još može nadati??..
No, ovome se definitivno nisam nadala..


Neke stvari trebaju biti baš takve kakve jesu.
A neke stvari u mojem životu bi trebale biti onakve kakvima ih ja napravim da budu..ne?
U početku su i bile.
Sad više nisu.
Al tome nisam ja kriva.
Za tak drastične mjere ja nemam ovlasti čak ni u vlastitom životu.
Al stvari se mijenjaju.


Na primjer, ljubav bi trebala biti bezuvjetna..ne?
Ljubav bi trebao biti osjećaj koji u nečijem srcu
uvijek zauzima mjesto..baš uvijek.

Al teško je za nekog osjećati
bezuvjetnu ljubav koja nikad ne prestaje
i u istom trenutku biti siguran, al onak,
sto posto siguran da nikad neće prestati..
osim ako su u pitanju roditelji.
Smatram da se roditelje voli zauvijek,
jer kolko god oni nekome išli na živce,
ipak su mu roditelji i on ih voli..
ne samo zato jer su mu roditelji,
ima tu puno razloga o kojima je sad suvišno govoriti..



dakle, ljubav prema nekoj osobi koja nije oduvijek tu kraj tebe...
U teoriji, svatko naposlijetku nađe
tu svoju osobu za koju smatra da će voljeti cijeli život..
il bar ostatak svog života..
Znam da sam vjerojatno jedna
od zadnjih na popisu koji ne bi trebali govoriti o tome,
al nisam baš sigurna da je moguće voljeti nekog tak dugo.


U početku je sve super.
Voliš tu osobu i možda ti se čini da je ta osoba posebna.
Da, naravno da je svaka osoba posebna na svoj način,
al ne govorim o toj vrsti posebnosti.
Mislim, da ta osoba zauzima posebno mjesto u tvom hercu.
I ti potajno priželjkuješ da ta osoba neko vrijeme ostane na tom mjestu.


Nakon nekog vremena, počinješ osjećati obavezu da ta osoba stoji tam gdi je.
mislim, obavezu da poljubiš tu osobu kad ju vidiš,
da ju povremeno zagrliš,
da joj čak kažeš da ju voliš..
a zapravo su to sve već prazne riječi i ti tak više ne misliš.
te riječi počinju gubiti smisao, značaj.
ti zapravo više i ne razmišljaš da je to nekad nešto i značilo..
ne sjećaš se da je to nekad nešto značilo.
i tog zanosa više nema.


A ljubav, prema mojoj teoriji, ne smije biti obaveza.
Jer, to se onda više ne zove ljubav.
To čak i nema ime.
Ljubav možda i ne postoji.
Možda je sve to samo kratkotrajna zaljubljenost koja kad-tad namjerava proći.
I ti to i ne primijetiš..
postaješ imun na takve stvari.
ma, sve je to jedan vel'ki zajeb..

Divno je znati da si problem.
Da si tol'ki problem da sam sebi smetaš.

I da nema tebe, sve bi bilo odlično.
Jedan teret manje na svijetu.

Svijet bi se vjerojatno za jedno mjesto pomaknuo na putu do savršenstva,
ako ono postoji.

Pa ajde onda riješi svijet te muke i krepaj..
Uljepšaj dan svima.Jep, ovo je sarkazam.
Sarkazam, al opet, nekad mi se čini da je to zapravo samo surova istina.
Plašim se toga.
Plašim se vlastitog straha.


nekad se osjećam ko nečija rezerva. Upravo sad, recimo.


Ko da je na mjestu na kojem sam sad ja trebao biti netko drugi,
al to se igrom slučaja nije dogodilo pa sam sad,
na nečiju žalost, ja tu gdi jesam.

I najbolje od svega je to kaj mi to nitko neće priznati.
A ja znam da je tak.
I nemrem niš.

Samo mogu uživati u osjećaju bespomoćnosti i suvišnosti..

Nemrem si pomoći.
Kad pomislim da je sve super, kockice se sruše.

Moram sve ponovno slagati i truditi se da složim ko i prvi put.

Al to je nemoguće.


Svaki put najmanje jedna kockica nije ko prije i automatski niš ne valja.

I kaj je najbolje, dok pogledam unatrag,

skužim da je prvi put bilo najbolje
i da nikakve korekcije nisu bile potrebne.
Al već je gotovo.

Zanimljivo je to..
kak misliš da nešt hoćeš i besciljno se trudiš da to dobiješ,
i u svemu tome,
tvoja želja za tim samo raste.

Vjerojatno baš zato jer znaš da to ne možeš dobiti..
to je ono kaj te privlači tome,
bilo opasno ili ne.
bilo glupo ili ne.

Naposlijetku pukneš i odlučiš pošto-poto dobiti ono kaj hoćeš..
zapravo,
odlučiš piknuti,
samo da vidiš kaj se bu dogodilo..

Piknula sam i ja, al malo prejako..

Dakle..
dobila sam ono kaj sam htjela.
Zapravo,
zamislila sam se nad tim
i skužila sam da sam samo mislila da to hoću,
al nisam..


Smiješno je to,
zapravo,
kak smo mi prevrtljivi..
ok, mislim da bih sad mogla početi u jednini..

Znači, smiješno je to kak sam ja prevrtljiva..
imam ono kaj sam mislila da hoću,
i sad skužim da to zapravo i nije to..
bilo bi to to da je malo drugačije,
al mislim si,
i da je drugačije,
opet bi ja rekla da to nije to..
jer takva sam i nemrem se mijenjat..

nikad nisam zadovoljna,
čak ni kad bi trebala biti.
Uvijek nađem ono "ali" u cijeloj priči..
i tak se vrtim u krug..
ko i sad.
možda naučim voljeti ono kaj imam,
jer ipak, to je ono kaj sam htjela..
nije?

možda ipak nije sve tak usrano..
samo se moram zaustaviti..
samo to..


opet, kad se malo zamislim
(znam da vjerojatno dolaziš do zaključka da i nije tak korisno misliti puno, al ipak sam to ja)
, dolazim do pomisli da je možda ipak ono kaj sam mislila da hoću
bilo ono kaj sam stvarno htjela,
samo se na prvi pogled to nije tak činilo,
a i možda me malo bilo strah imati ono kaj hoću..

sve u svemu,
drago mi je da sam to riješila..
i znam da nisam jedina kojoj je to drago.. ;)