Ne volim kad mi drugi sole pamet.
Kad mi govore što treba.
Šta oni znaju što treba?
Nemaju pojma.
Nemaju pojma nad pojmima.

Ne znaju kako je čovjeku kad se nađe u jednoj takvoj situaciji,
pod takvim okolnostima.
Jer nikome nikada nije isto kao što je bilo nekome prije njega.
Uvijek je nešto drugačije.
I zbog toga ne može suditi.
Ne može nikad nitko reći „znam kako ti je“.
ili nešto slično.

Jer ne zna kako mi je.
Jer je u njegovom slučaju nešto bilo drugačije.
I zbog tog nečeg drugačijeg nije bilo isto.
To nešto drugačije uvijek ima veliku ulogu.
I onda to nije nešto drugačije,
Već sve drugačije.


Moram izbrojiti koliko sam puta maloprije spomenula riječ drugačije jer mislim da mi se to nije nikad dogodilo..:D

…..brojim….

Ah, samo 6..
A činilo se puuuno više.

Uvijek se sve čini puno više.
A nije.
I neće biti.
A želimo da bude.
Namjerno želimo pretjerati.
Meni to recimo ne uspijeva.
Nikad.

Uvijek radim nešto treće.
Nešto jako daleko od onoga
što sam u prvom planu htjela.

Zato više ne volim planirati.
Planovi uvijek propadnu.
Ali ipak planiram.
Ne mogu si pomoći.
Još uvijek u meni postoji
ona nada što mi je iskočila iz Pandorine kutije.
Nada da će možda koji plan i uspjeti.

Nikada ne uspije.
Al postoji nada.
To je bitno.

Samo, nakon nekog vremena
i nakon mnogo razočaravajućih zaključaka
da nikad nijedan plan neće uspjeti
i da je bolje ne planirati,
moja nada se uplašila.

Sad se boji.
Ne želi ni sa kime razgovarati.


Iako, nekad neplanirani događaji ispadnu i bolje
nego što bi ispali da smo ih planirali.
Nekad.
Rijetko.
Vrlo rijetko.Al dogodi se.
Ziher slučajno.
Al dogodi se.

I to mojoj nadi daje nadu.
I onda se ona više ne boji..
Privremeno.
Ali ne boji se.

:) *** :)


Željela bih biti sretna.
Svom silom bih željela biti sretna.
fakat sretna.
A ne mogu.
A trudim se.
A ne ide mi.

Previše se suzdržavam što se svega toga tiče.
Ne znam zašto.
Al nije ni bitno.
Bitno je da se suzdržavam.
a ne bih se trebala suzdržavati.
Trebala bih posegnuti za srećom
sad dok je još tu.
Jer neće biti tu još dugo.
Al poznavajući sebe,
čekat ću sve dok sreća ne bude daleko.
I onda ću potrčati za njom.
Al možda bude prekasno.

Možda i ne.
Ne znam.
Nadam se da neće.

Ali stvarno bih trebala posegnuti za tom srećom.
Bar mislim da je to sreća.
U svakom slučaju,
to je ono što trenutno za mene
predstavlja sreću u životu
i jedino što mi je trenutno potrebno.

Želim.
Trebam.
Mogu.

Ali neću.
Znam da neću.
Poznajem se.
Nažalost.
I ne mogu se mijenjati.
Nažalost.