SLIKE I PORUKE.....=)

Uzalud gledam u tebe, u tvojim očima vidim nju! Sve što govoriš zvuči bezveze i znam da lažeš i ovaj put...I dođe mi da razbijem sve, dođe mi da poludim zbog nje! Dođe mi da igram kao i ti, da ti mogu pokazati!
Ja sada znam da ti nisam bila dovoljna, a ona se pravi nevina drugom dala je sve, tvoja nije ni bila.
I znam da ti nisam bila dovoljna i treba ti još 100 godina da vidiš kako sam ja za tebe stvorena bila...






Ono što zaista jesmo,
proizvod smo
vlastitog razmišljanja.
***
Samo jedan kutak svemira
možeš popraviti.
Taj kutak si ti sam.






Misli u živom svijetu,
a živi u izmišljenom.
***
Raduj se što si živ,
mnogi uoće nikad
nisu ni rođeni.






Ne vjeruj ako ti kažu
da svaki tvoj trenutak
nije herojsko doba.
***
Ne vjeruj ako ti kažu
da svaki tvoj trenutak
nije ni čudesan, ni pravi.
***
Svaki je trenutak istina,
samo što poneki ima
lažnog čovjeka!





Šta vrijedi da budeš
zabilježen u zvijezdama,
ako te nitko nije
pročitao na zemlji






Ispod njezinog plašta od baršuna i snova
uvijek su prebivali sanjari;
po ulicama osvijetljenim
svjetlima obećanja
koračali ispunjeni nadom,
sanjali otvorenih očiju.
Hraneći svoj duh
čežnjama
pokrivali dlanovima oči,
igrali se skrivača sa njezinom sjenkom,
družbenicom joj Tugom.

Ušla si na moja nebeska vrata.
I vidi, ponovno se rađam.
Mislima komuniciramo,
Vibracijama vodimo ljubav.

Hodaš mi tako umiljato mozgom,
U noćnoj smjeni poput anđela.
Stežeš mi tijelo, savijaš se,
Gutaš moje dodire, mirise.

I kažeš: ja nisam boginja,
Tvoja sam ljubav.
Tvoja sam ljubav,
Tvoja sam ljubav...

Budim se i vidim,
Jedan prelijepi svijet,
Pun ljubavi.
Sretan.


Krenuo sam jednim osmjehom
U potrazi za tobom
Tražeći tvoju strast
Pogledom te dodirivao
Vidio te u svojim vizijama
Potaknut ničim
Sam bez objašnjenja
Tražio tvoj predivni osmjeh
I opet vizija
Pogođen jednom riječju
Pokleknuo sam
Radostan što postojiš
Barem u mislima.

KAD UMREM

odavno san umra, još od onog dana
kad su u tvom dvoru zapivali svati
mogli su me dušo odma zakopati
kada umrem darujte me darom
stavite me u grob sa gitarom
da na onom svitu kada dođem
njene žice ja prstima prođem
i zapivan pismu dalmatinu
lipu pismu o moru i vinu
i o jednoj jubavi bez sriće...


Lijepo je znati da postojiš u mom životu...nije bitno ni koliko, ni otkad, ni zašto...lijepo je otvoriti oči i jednostavno znati da si blizu...


Trebaš mi…kao zori sunca, kao tijelu srce, kao suncu zrak, kao tišini nemir, kao kiši kap, kao plimi oseka, kao krv veni, kao…Ti…meni…


Nemoj nikad voljeti, možda nećeš shvatiti, jer kad jednom zavoliš, znaj da ćeš patiti. Zaborav je težak voljenog bića, a ljubav je uvijek neka tužna priča....


Ne znaš koliko zvijezda na nebu ima, ne znaš kako je meni noćas zima, ne znaš koliko Te želi netko, ali znaj da je uz Tebe iako si daleko.

Noćas dok rosa umiva travu, dok tiha noć sanja o danu, noćas dok svi sanjaju o raju ja snivam o Tvom zagrljaju.


Volim Te dirati, gledati Te, nervirti Te, mozak Ti ispirati. Volim Te maziti, paziti, razmaziti, zaraziti, ne volim Te moliti, ali VOLIM TE VOLJETI TE!!!

Ako postoji sjaj (onda je u Tvojim očima) ako postoji sreća (onda je to život s Tobom) ako postoji tuga (onda je život bez Tebe) ako je tko voljen (onda si to Ti)!!


Nezdravo, neshvatljivo, totalno, nezamislivo, nemoguće, nenormalno, ludo, čarobno, krajnje, neodoljivo, famozno, iskreno TE VOLIM.


Dvije suze krenuše niz obraze moje dok mislim na Tebe i ime Tvoje. Samo Tebe volim i o Tebi snivam, jer Ti si mi sve što imam.

Kad osjetiš najteži trenutak u životu, kad izgubiš povjerenje u sebe, sjeti se bar tad da postoji netko tko misli na Tebe.


Pokloni mi svoje oči i njihov topli sjaj, pokloni mi još nešto: svoj vječni zagrljaj. Pokloni mi svoje meke usne i tople riječi dvije: VOLIM TE.

Svu noć čekam Te i tražim kroz snove. Ti ne čuješ glas i pjesmu što Te zove, ne, nije me strah kad ostanem sam, jer uvijek osjetim strast što lebdi između nas.


Samo su za Tebe jutros pjevale ptice... Samo su Tvoje ime šaptale ravnice... Samo za
Tebe oblaci nebom plove... Samo Tebe moje srce zove...


Pristajem na sve samo kaži, čini što hoćeš i život traži. Uzmi me vodi me, ne pitam kuda, čini što hoćeš s Tobom ću svuda.


Otvori mi svoja vrata, ja sam čovjek koji kuca, vjerni sluga što Te moli, zarobljenik što Te voli, Ti kraljice moga srca.


1000 je suza u mojim očima bilo. 1000 je želja koje mi život nikad nije ispunio...malo je prijatelja koje trebamo svi, a još manje ljubavi takvih kao što si Ti.


Reci mi što da radim i učinit ću sve, reci mi što da budem i bit ću za Tebe. Volim Te!


Oduzimas mi dah, za Tobom ludim! Volim svaki Tvoj osmjeh dok se budim! Volim
Tvoje usne kad tiho krenu poljupcima u novi dan! Oduzimaš mi dah, ostajem bez riječi!


Nisam Ti suza u oku, a Ti to meni jesi. Nisam Ti osmjeh na licu, a stalno se pitam gdje si. Uzalud ovo pišem uzalud srce pati, ipak za Tebe dišem i volim Te, shvati.


Kada pada kiša, kažu da duše mrtvih dolaze da vide one koje vole, ..... kada mene jednom više ne bude, tu gdje si Ti kiša nikad neće prestati!!!


Poželi da postanem voda – POSTAT ĆU MORE, Poželi da postanem toplina – POSTAT ĆU SUNCE, Poželi da postanem sjaj – POSTAT ĆU ZVIJEZDA, Poželi da Te zaboravim - ZABOTAVIT TE NEĆU!


Bog će Tebi samo dobro dati, jer duša je Tvoja velika i čista, a u ovom svijetu punom tuge i patnji, bogatstvo je znati nekoga poput Tebe.


Ako odem u nebo prije Tebe, na svaku ću zvijezdu napisati Tvoje ime, tako da i anđeli znaju kako se zoveš jer djevojke poput Tebe su neponovljive!!!!!!!


Kad bi netko u životu rasjekao srce moje umjesto krvi vidio bi ime Tvoje...za Tebe živim, za Tebe se borim i kada umrem Tebe ću da volim!!!


Dođi na naše mjesto, kod one ograde, uberi bijeli cvijetak pored nje, zatvori oči i sjeti se kako su nam usne bile blizu jedne drugih.


Svaku sekundu, minuti, sat, dan, tjedan, mjesec, godinu...uh...vijek, stoljeće, ma neograničeno mislim na Tebe.


Ako se ikad sretnemo ne stavljaj ruke na lice. Nemamo što kriti jer našu ljubav nitko ne može ubiti!


Ti si svjetlost u daljini, tihi zvuk u tišini, moja java i moj san....svaka noć i svaki dan...Ti si mi sve...ja ne mogu bez Tebe...


Svaki dan negdje život nastaje, a negdje se gasi... Negdje se rađa ljubav, a negdje umire... Tako ću umrijeti i ja, ali moja ljubav prema Tebi nikada.


Ljubi me strasno još ovu noć i reci da jutro nikada neće doć, zagrli me nježno, ruku mi daj i šapni mi tiho da nikada neće doći naš kraj.


Tamo gdje nema pustoši i gdje je stvarnost ljepša od snova, tamo ću s Tobom otići i nikada se neću vratiti...


Pruži mi ruku, zagrli me u tami. Želim biti s Tobom, želim da smo sami. Više od svega ja Te volim, jer ljubav se zove imenom Tvojim.


Sve jače osjećam kako mi strujiš tijelom i prolaziš dušom ostavljajući neizbrisive tragove koji me svakim otkucajem srca podsjećaju da postojim samo za Tebe.


Oprosti mi što Te volim, Bog me kaznio. Dao mi je da Te vidim pa Te uzeo. A u mome srcu samo teku otrovi, u njima me nema više, u njima si Ti...


...Nedopusti onome ko ti je zadao bol,
da u tvojim suzama uziva....


...Onaj koji odlazi,a zna da je voljen,
on NIJE vrijedan suza...


...Onaj ko voli nikad ne zaboravlja,
ko zaboravi nikad nije ni volio.....


....uvijek te povrijede oni koji te vole....


Ako me bude tražio,
recite mu da sam umrla…
…Ako ce tražiti moje tijelo,
recite mu da sam izgorjela…
…Ako bude tražio moj grob,
recite mu da je na dnu mora…
…A ako kaže da me volio,
nemojte mu vjerovati
...jer on me je ubio…


teško je kad si nitko i ništa onome tko je tebi sve...al život ide dalje i ne pita boli li ili ne...


Ono sto se voli,voli se i kad se izgubi....


Zaboravi ga...
Zaboravi njegovo ime...
Zaboravi njegovo lice...
Zaboravi njegove poljupce..
Njegov topli zagrljaj...
Zaboravi ljubav koju si jednom poznavala...
Zapamti da on sada ima novu osobu...
Zaboravi kada cujes da pustaju vasu pjesmu...
Zapamti kako si plakala po cijele noci...
Zaboravi kako brzo proslo...
Zaboravi ljubav koja je bila samo dio proslosti...
Zaboravi da je rekao kako te nikada nece ostaviti...
Zapamti da je otisao ZAUVIJEK!!!


Ona je molila,on ju je odbijao
Ona je plakla,on se smijao
Ona je cekala on nije dosao...
Ona je otisla..
On je tek sada shvatio koliko ju je volio...


Ako ikada budeš volio drugu onako kao što sam ja tebe voljela,
pazi da je ne izgubiš kao što sam ja tebe izgubila...
Ali,ako izgubiš,nemoj plakati kao što sam ja plakala,jer te suzama nisam vratila.


Kad si mlad i kad mislis i kad osjecas
Da ces ti i ljudi koje volis
zivjeti zauvijek...
Nazalost u jednoj sekundi zivota
se moze promjeniti
tako da izgubis one voljene...
Nemoj cekati da se to dogodi...
Pokazi koliko ti je stalo do tih ljudi
jos dok su tu uz tebe...
Nikad nije prekasno ni prerano reci...
VOLIM TE!!


...kad nesto iz nicega stvorim,
za to se do kraja i borim...


…sve je laz smao pusta laz
Sto se oko nas vrti,
sve je laz samo pusta laz,
sve je laz osim SMRTI...


...ova skola visok greben,
dodes posten odes jeben...


...razum te zeli ostaviti,ali ovo
ludo srce neda te...


....bila sam tvoja mala,sve sam ti vjerovala,
i sve sam ti dala...


..nije meni za sta mi lazes,
za mi je sta mislis da ti virujen...


..u zivotu pozeli samo jedno: da nikad ne volis izgubljeno,i da ne izgubis voljeno...


Find them ..
Follow them..
Fuck them..
Forget them..
Use them like toys
they are just boys ..!


Ne pijem da te zaboravim,vec da te duplo vidim....


...trenutak je dovoljan da se upozna...
tranutak je dovoljan da se zavoli...
ali samo trenutak moze razoriti sve sto je trenutak
uspio STVORITI....


..A break up is like a broken mirror.It is better to leave it broken than hurt yourself
trying to fix it...


...Mrzim tvoj pogled jer me boli,
Mrzim tvoje ruke sto ih druga voli,
Mrzim osmijeh tvoj jer si postao drag njoj,
Mrzim suze jer placem zbog tebe,
Mrzim sve na ovom svijetu
ali samo jednu istinu znam,
da te ludo volim i tu vidim KRAJ...


...hold me
trill me
kiss me
kill me...


...Sutra ces pricati,o meni
bila je neverna sve mi
je uzela,al neceš priznati,
ni sebi,da sam te voljela,
da sam te molila:ne idi,
bar jednu noc kraj mene
ostani...molim te ne idi,
nemogu sama zar se ne vidi...?


...kad nekoga volis voli ga polako,
sve sto ide brzo ide i naopako..


...povrijedio ti mene ili ne,
kad te vidim nasmijem se...


Oči su ti sumorne kao da si plakala
usne su ti umorne kao da si ljubila
ne laži malena nisi ga prebolila
ostalo je traga koliko si ga voljela...


Another month, another year,
another smile, another tear,
another winter, a summer too...
but there`ll never be...
another YOU!


...Jednoga dana kad mene ne bude više,
znat ćeš zašto sam plakala s kapima kiše,
tiho te zvala u jesenjoj noći
iako sam znala da nećeš doći...


..Na grob mi dođi u svitaj dana
dok noć svoja raširi krila
okreni ploću i reci:
"VOLJENA NISI BILA"
Ako i tad iz tvojih očiju
ne poteče vrela suza
reći će ti vjetar, mjesec i kiše
"SAMO JE TEBE VOLJELA
SAMO JE ZBOG TEBE ŽIVJELA..


Gdje su one suze koje sam plakala,one ulice gdje sam skakala,ona klupa gdje sam se s njim ljubila,onaj zid gdje sam se uvjek skrivala...?


...Dobra ti je ona mala,bas je dobra kazu ljudi moji...Lijepa ti je kao lutka sta joj vrijedi tebi lose stoji...


...Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dozvoljava da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks: dva bića postaju jedno a iapk ostaju dvoje....


...Ako me ikada zaboravis, ne zaboravi da zaboravljeni nikad ne zaboravljaju one sto su ih zaboravili ....


Naucila si zivit, tico lijepa
od svakoga ne primit ruku pomirenja
i pocinjes razumit' prvi puta
da jedno smo vani, a drugo smo iznutra

Hodaj! Nebo strpljive voli
Hodaj! Mozda se ipak sve u dobro pretvori
i tko ce to izvagat svaki puta
koje rici vratit', a koje ces progucat

I straj te izgovorit nakon svega
da godinama zivis s nekim koga ne znas
Hodaj! Nebo strpljive voli
Hodaj! Mozda se ipak sve u dobro pretvori

Zasto nosis oblak iza lipog lica
viruj, bit ce sve u redu, i za svako slovo
ti ne trazi krivca
u sebi il' u meni
u svemu
jer slomit' ce nas to

Hodaj! Nebo strpljive voli
Hodaj! Mozda se ipak sve u dobro pretvori...


...U svemu budi jednostavan...
Ne nameći se i ne misli da je tvoje iskustvo svima potrebno...
Pokušaj razumjeti druge ljude...
I oni traže kao i ti ...
Pokušaj ih razumjeti i prihvatiti onakve kakvi jesu...
Oni ne mogu biti po tvojoj mjeri...
Istina je da ti gledaš ovaj svijet kroz svoje oči, ali ne zaboravi, i drugi gledaju kroz svoje...


...Nemam s kime dočekati zime...
nemam kome reći da me zove...
preda mnom je kažu život cjeli...
barem sedam nas života dijeli...
uspomene tek su želja pusta...
tvoje ime neće preko usta...
Nikog nemam da mu kažem hvala...
nemam nikog kog bi svojim zvala...
Prsten neće preko moga prsta ko ni tvoje ime preko mojih usta...


...Rado te se sjetim ljubavi stara
jer me svaka nova ljubav razocara
jos zaborav vrijeme donijelo mi nije
jos o tebi mastam moje najmilije...


...Sve moje ljubavi
suviše kratko traju
ili ja neznam da volim
ili to druge bolje znaju....



...Možda Bog želi da upoznaš mnogo pogrešnih osoba
prije nego što upoznaš pravu i na tome ćeš mu,
kad se to bude dogodilo, biti zahvalan....


...Have you ever been in love
you could touch the moonlight
when your hearts shooting stars
youre holding heaven in your arms
have you ever been so in love..??


...Ako na prasnjavom zivotnom putu ikad pokleknes i padnes- USTANI!
Obrisi prasinu i kreni dalje, jer ne gubi onaj ko padne vec onaj ko ostane da lezi...


AKO TE ZADESI NEVOLJA NIKAD NE KLONI DUHOM JER SAMO ONAJ KO PRODJE KROZ VRATA BOLA DOSTOJAN JE ZVATI SE COVJEKOM...!


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece...


Nikad ne dozvoli da ti se neko suvise priblizi,
jer sve sto je blisko postaje voljeno,
a sve sto covijek voli,pozeli da zadrzi,
a zadrzati se nista ne moze zauvijek...!


...Uvijek ce postojati osobe koje ce te povrijediti...
Sve sto trebas napraviti je nastaviti vjerovati..
samo pazi kome vjerujes drugi put...


...s nevoljom se covijek bori pamecu a ne suzama... !


...When you were born,you were crying,
and everyone around you was smiling.
live your life so at the end,
you’re the one who is smiling and
everyone around you is cryinig...


...dream what you want to dream,
go where you want to go,
be what you want to be,
because you have only one life
and one chance to do all the things
you want to do....


...there are moments in life when you
miss someone so much that you just
want to pick them from your dreams
and hug them for real...!


...my soul sleeps in you...
praying for better tomorrow...
kiss me for good night...
but I know you wont...
please...
be gentle..
after all...You destroyed...my life...
so I can't love...anymore...
you killed all godness in me...
so I will pay you back...
I don't have trust in you...
but I still do..LOVE YOU!...


..Zaborav sve liječi a pjesma je najljepši način zaborava
jer u pjesmi se čovjek sjeća samo onog što voli..!
Treba li čovjek uopće razmišljati o nečem lijepom,nedostižnom,
da sanja daleke plave horizonte neispunjenih želja
u ovo današnje surovo i previše realno doba..?
Zar samo treba biti programirani stroj i kroz život
prolaziti zatvorenih očiju..??


Toga dana
u svom stanu bila je sama
oko nje su ostale samo sjene
uzela je zilet I prerezala vene
na zidu je krvlju napisala
njegovo ime I pored toga ne zaboravi me
a na papiru je upisala trenutke
koje je provela s njime
kada je on usao u nasu sobu
ugledao je nju kako bezivotno lezi na podu
pored krvavog zileta je pisalo “oprosti mi,znam da
zajedno nismo…
al nisam vise mogla za tobom patiti
mozda ces sad shvatiti
koliko me dusa boljela
samo zato sto sam te voljela
I nisam te preboljela
Tada mu niz lice padnu suze
Zaplakao je jer si ona zivot uze
Ona nije znala koliko ju je on volio
Otkad su prekinuli on je nije prebolio
Te noce htio joj je sve reci
Nadao se ponovno biti s njom…
Nadao se sreci…
Tad mu padne crvena ruza iz ruke
Nije vjerovao da postoji taka bol i
take muke…
tu ruzu htio je njoj dati
te noci htio je da se ona njemu vrati
a kad je vidio da je zakasnio
tada se I on ubio
uzeo je zilet I prerezao vene
rekao je ti si se ubila zbog mene…
sada cu se ja ubiti zbog tebe
jer nikad necu krivnju izbaciti iz sebe
I on je napisao pismo,stavio ga
Pored njenog…na zid je napisao
Njeno ime I pored toga “ne zaboravi me”...


Znala sam da ćeš me ostaviti, znala sam, ali svejedno
sam dopustila srcu da te zavoli....Zašto?? Neznam ni sama.
Možda zato što te volim. Možda...... ma ne znam teško je
reći sada, sada kada sam opet sama. Želim ponovo osjetiti
tvoj dodir...tvoje tople usne i tvoj pogled kojem nisam nikad mogla
odoljeti. Mislim na tebe stalno, želim te ponovo vidjeti, iako
znam da će mi biti još gore, ali još samo jedan pogled tvoj....



Zašto si me osvojio čim sam ti pogledala oči?
Zašto sam te zavoljela te proklete noći?
Zašto mi iz misli ne izlaziš van?
Zašto zbog tebe ne mogu ni dan?
Zašto još danas u daljinu gledam?
Zašto kad si otišao još i dalje čekam?
Zašto uvijek mislim da ćeš doći,
I da ćeš se pojaviti negdje u noći?
Zašto kad sam sama želim da si tu?
Zašto ne nestaneš barem u snu?
Zašto uopće postoje suze,
Kad mi ih sve tvoje srce uze?
Zašto ne postoji lijek za tugu?
Lijek za strah, trepet i muku…
Zašto postoji ljubav kad je tako slijepa,
Tako tužna, očajna…ali lijepa?
Zašto?...


..Vrlo rano sam saznala da svaki minut zivota moze biti tezak koliko i cili zivot..!


mladost imamo da pravimo gluposti,
a starost da za tim glupostima zalimo sto ih nije bilo vise...


...neprijateljima treba neprekidno opraštati,
jer je upravo to ono sto ih najviše ljuti...


...covjek nije nikada tako nesretan kao što misli,
ali ni tako sretan kao što se nadao da će biti...


...samo je jedna stvar gora od ogovaranja - kad te ne ogovaraju..!


...iskustvo je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje greške...


...kad propalo sve je, i izgubljena svaka nada,
život postaje sramota, i smrt je dužnost tada...


...ŽENA DOKAZUJE LJUBAV PREMA MUŠKARCU POŽRTVOVANJEM
A ON GLUPOSTIMA...


..mladost je doba kada nam je potrebno vrlo malo vremena
da napravimo neobično mnogo gluposti...


...zivot je knjiga koja se ne čita dva puta...


...Jeste li primijetili? Svatko tko je sporiji od vas je idiot,
a svatko tko je brži je luđak...


Stavi ruku na površinu vrućeg štednjaka na minutu i činit će se kao da je tamo držiš sat vremena. Provedi sat vremena s lijepom djevojkom i činit će se kao minuta. TO je relativnost.
Albert Einstein


..promisli dobro prije nego što daš,
dvaput promisli prije nego primiš,
a tisuću puta prije nego što zahtijevaš...


Pristojna žena je ona dama koja zna što ne smije znati, iako sve zna...


...usamljenost nije u tome što smo sami nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo...


O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše.



...covjek se rađa bez zuba, kose, iluzija. Isto tako i umire...

srijeda, 30.04.2008.

moj život je sranje,živin sa tin . . . . .

kad baren nebi bila tu...
sama...
posve sama...
i tužna...
kad mi je potriban neko...
pored mene...
nema nikog...
sasvin san sama...
i bespomoćna...
pokušavam naći izlaz odavde...
ali nemogu...
zatočena san u labirintu sudbine...
bez izlaza...
panično bježim u ovome mraku...
i nastojin se ne spotaknuti...
ali neuspjeva mi...
pun je rupa...
i kamenja...
pokušavan stati na svoje oslabljene noge...
i ustati se...
ali nemogu...
previše sam iscrpljena...
zašto nikog nema...
zašto nikog nema...
kad ga treban...
gdje su svi...
možda više nikada ne izađen...
odavde...
iz ovog mraka...
i tuge...
gdje sam ostavljena sasvin sama...
posve sama...
bez priatelja...
i jubavi...
posve sama...
ponekad neko prođe...
al me nevidi...
niko me nevidi...
i neprimječuje...
posve san sama...
ostavljena sasvin sama...
sa svojom patnjom....
i težnjon...
za nekim...
bilo kim...
tko bi doša...
i primjetio me...
baren na trenutak...
posve san sama...

ponedjeljak, 28.04.2008.

VEDRINA . . .

Dan koji je najviše izgubljen jeste onaj u kojem se nismo smijali.

Tko se ne zna smijati, za njega je život izgubio svaku radost i svaku sviježinu: a tko se zapravo smije iz sveg srca, taj ne može imati zlu svijest.

Veseli dug je najveći dar koji čovjek može doživjeti na ovom svijetu.

Humoristi su ljudi koji nasmijavaju druge ljude pod maskom svog smijeha često skrivaju svoje tužno lice.

Vedrina je u smijehu, a smijeh ako je i gorak, ipak je vedar, jer smijeh nije toliko gorak da ne bi bio sladak.

Smijeh je u svakom slučaju izraz života, ali samo jednoga oblika života a to je ljudski oblik, jer se samo čovijek smije.

I zato cvijet treba sunce da postane cvijet, čovjek ljubav i vedrinu da postane čovjek.

Zemlja je nalik nebu. tj. san, ali ako taj san sanja dvoje ljudi koji se vole i ako dva srca kucaju jednako na zemlji će biti nebo.

Tražite uvijek svijetlo, a ono mračno ostavite tamo gdje leži.

Ako vam unatoč tome budete ponekad teško pokušajte malo biti poput klauna.

On u svom životu plaće, ali ipak nasmijana lica svira dijetetu violinu.

Smiješite se- i život će vam uzvratiti osmijehom.

Usporite i uživajte u životu, ne promiče vam samo krajolik ako se krečete prebrzo, promiče vam smisao kamo idete i zbog čega.

Ponekad je potrebno samo se malo izdignuti iznad, niskih udaraca koje vam zadaju i već je drugačije, već ste pobijednik.

Smijeh je lagano, srebrno zvonce što nam ga je dobri Anđeo dao da ga nosimo sa sobom na svom životnom putu.

Ne valja iz svoje životne knjige istrgnuti sve neugodne stranice: nije šteta katkad ih prelistati.

Smijeh je iznimno važan za vašu dobrobit, stoga ne sklapajte oči prije noćnog odmora ako se niste nasmijali ili radovali tog dana...ako doista niste ustanite iz kreveta i pronađite nešto zbog ćeg ćete biti sretni.

Postoje patnje koje u čovjeku uzdube rupe, baš kao oni na flauti, ali iz njh izlazi medolizan glas.

Moramo slušati glazbu života, mnogi čuju samo nesklad tonova.

Nemojte se srditi što ružin grm nosi trnje, nego se radujte što trnov grm nosi ruže.

.................i zato...sad želim jedan mali smiješak na vašem licu...................

subota, 26.04.2008.

ZASTO ŽIVIN...NA OVON PROKLETOM SVITU..

Ležim u krevetu...
Mrak je zavladao mojon sobon...
Jedino što se čuje...
Je lgana glazba koa ispunjuje prostoriju...
i odjednom glavom mi prođe misao...
Zašto živin???
Zašto živin kad me neko iz dana u dan ubia u pojam?
Zašto živin kad mi neko iz dana u dan ne da mira?
Zašto živin kad neman sreće?
Zašto živim kad imam osjećaj da padam prema dnu?
Zašto???
A valjda zato...
... Što me netko treba...(nevirujen da me neko treba)
... Što me ne(i)ko voli...
Valjda zato što ja još svoj zadatak u životu nisan ispunila...
Jer tek kad ispunin zadano otići ću...
A kada???
To zna samo Bog...
Jer naumio je nešto učiniti sa mnom...
A šta to? Otkrivan svakin novin danon...
Jer vjerojatno želi da se sada borim...
A kasnije uživan...
Ali kako god bilo...
Znam da ne smijen odustat...
I neću...
A zašto???
Jer moran živt:
... U inat svima koi me mrze...
... U inat svima koi žele da padnen...
... U inat svon zlu na ovon svitu...
jer moran živt:
... za svou obitelj...
... za svoe prijatelje...koe nean..
... za svoju budučnost...
... za sve koji me vole...(a to je samo moa obitelj)
Jer morab završiti ono što sam započela...
A šta je to???
Ovaj život koji mi je Bog podario...
Ali moj život je onakav kakav i je..(jadan,ali sta se mora mora se)
I zato HVALA MU... (na podarenom zivotu)
I zato ŽIVIN i dalje...
E sad da znate: «trpit će te me i dalje, a kako je krenulo jooš dugo...»
hm... i zašto onda??? :P

četvrtak, 24.04.2008.

UBIT ČU SEEEEEE

evo mene opet..hehe..sta san brza...fala na komentaru....danas smo saznali koe predmete pisemo na maloj maturi...aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa...ja san dobila ocajne predmete.....jojjjjjjjjjjjjj.. i ovako smo izabrani....

1.ispiti (5.5) ili (6.5) nisan sigurna

1.LUCIJANA--kemija,fizika,biologija,matematika
2.MARINO--povjest,zemljopis
3.TOMO--povjest,zemljopis
4.NIKOLA--kemija,fizika,biologija,matematika
5.ROBERTA--povjest,zemljopis
6.LOVRE--povjest,zemljopis
7.STIPE K--povjest,zemljopis
8.JA--povjest,zemljopis=(
9.ANTONIA--kemija,fizika,biologija,matematika
10.LUCIJA--kemija,fizika,biologija,matematika
11.STIPE N--kemija,fizika,biologija,matematika
12.ANTE--povjest,zemljopis
13.VELE--kemija,fizika,biologija,matematika
14.JELENA-kemija,fizika,biologija,matematika
15.SRDAN--kemija,fizika,biologija,matematika

2.ispiti (7.5) ili (8.5) nisan sigurna

1.LUCIJANA--hrvatski
2.MARINO--engleski
3.TOMO--hrvatski
4.NIKOLA--engleski
5.ROBERTA--hrvatski
6.LOVRE--hrvatski
7.STIPE K--hrvatski
8.JA--hrvatski
9.ANTONIA--engleski
10.LUCIJA--hrvatski
11.STIPE N--hrvatski
12.ANTE--engleski
13.VELE--engleski
14.JELENA-engleski
15.SRDAN--engleski

i to van je to....ja cu se UBITTTTTTTT......al eto ca cu ja.....nema spasa...ali bolje je ove godine nego sljedece jer ove godine ne utjece na nista....hehe...aj iden ja...bye

srijeda, 23.04.2008.

ISTINA NEKAD I BOLI.....

Evo mene nakon nekog vremena..hehe..fala van na komentarima..=)..kasta se vidi uredila san box-eve...i kako van je je dobro..nadan se da je..hehe..ajme ova skola mi iden na nerve...danas san imala 4 sata...haloeluja....prvi sat je bi hrvatski pitala je knjizevnost ali mene ni..pitala je druge...drugi sat ja bila matematika..uzas...nean je pojma...niti cu je ikad znat...hehe...a treci i cetvrti sat je bi likovni..bilo je predosadnooooo..uzas...a peti i sesti sat je triba bit ka neki tjelesni ali nas je profesor pusti doma..hehe..ni prvi put...neznas sta da jos napisen..lollll...e da čula san da ako se loše osićaš sve napišeš i kasnije će ti bit bolje! Odlučila san pokušati! Osjećam se predobro, preloše, zanimljivo, glupo, dubokoumno, prazno, osjećam se užasno, prekrasno, usamljeno, ispunjeno, sretna san, a nisan, virujen,a ne virujen, razočarana san i ljubomorna, sebićna i ohola, u isto vrime brižna, puna ljubavi i emocija, zaljubljena(nisan), voljena(nisan). Kao da stojin, ma zapravo ne stojin, ne znam što se oko mene dogada, ne shvaćan nista, a shvaćam sve! Svi određeni i neodređeni, izravni i neizravni, prepoznatljivi osjećaji se bude u meni, a ja ne znan razlog zašto...

Zašto se osijećan samom?
Zašto živin tako kako živin?
Zašto uopče živin?
Zašto se ne osićan voljenon?
Zašto sam se zavukla u samu sebe?
Zašto sam postala netko tko nikad nisan tila?
Zašto se osićan tužno?
Zašto se osicam tužno cilo vrime i ne mogu se trgnuti iz toga?
Zašto sam žalosna ili nesretana da to više ne mogu podnit?
Zašto se osijećan obeshrabreno glede budućnosti?
Zašto se osjećan kao da se neman čemu veseliti?
Zašto osjećan da je budućnost beznadna i da se stvari ne mogu popraviti?
Zašto osjećan da sam neuspješna osoba?
Zašto se osjećan neuspješnijom od prosječnog čovjeka?
Zašto kad sagledam unatrag vlastiti život, vidim samo mnogo neuspjeha?
Zašto se kao osoba osjećam se kao potpuni promašaj?
Zašto ne uživam više u nekim stvarima kao prije?
Zašto mi više gotovo ništa ne donosi pravo zadovoljstvo?
Zašto mi ništa ne može pričiniti zadovoljstvo i sve mi je dosadno?
Zašto se cijelo vrijeme osjećam krivom?
Zašto osjećan da sam možda kažnjena?
Zašto sam razočarana sam sobom?
Zašto se gadim sama sebi?
Zašto se mrzim?
Zašto sam kritična sama prema sebi zbog svojih slabosti ili pogrešaka?
Zašto krivim sebe za sve loše što se dogodi?
Zašto sada plačem više nego prije?
Zašto sada stalno plačem?
Zašto se lakše se razljutim nego prije?
Zašto me više uopće ne ljute stvari koje su me prije ljutile?
Zašto sam izgubila zanimanje za druge ljude?
Zašto mi je teže donositi odluke nego prije?
Zašto uopće više ne mogu odlučivati?
Zašto moram uložiti poseban napor da bih počela nešto raditi?
Zašto se moram tjerati da bilo što radim?
Zašto se budim sat-dva ranije i teško mi je ponovno zaspati?

hehe...jel san se raspisala..aj iden ja....budite vridni...bye..

nedjelja, 20.04.2008.

NISU DJECA KRIVA,ŠTA SU ZLOSTAVLJANA....

Zlostavljana djeca se nastoje braniti od sjećanja kako bi se nastavili sa svojim životom. Suočavaju se sa stresom tako da negiraju da se uopće događa, osjećaju strah, bespomoćnost. Samo žele biti voljena, zaštićena, imati nekoga tko će se brinuti o njima. Česti slučaj je da su roditelji i prijatelji ti koji im nanose bol, koji ih zlostavljaju, a to jako utječe na sve što dijete radi, misli i kako se osjeća. Znamo da su u većini slučajeva glavni oblici zlostavljanja: Fizičko zlostavljanje (udaranje, šamaranje, izgladnjivanje, zatvaranje na tavan ili podrum i sl.), Emocionalno zlostavljanje (kada se trajno ne pokazuje ljubav ili pažnja te viče na njega), Nasilje među djecom u školi (izrugivanje, provociranje, širenju glasina i tračeva, omalovažavanju, često dođe i do fizičko zlostavljanje). Sve to dovodi do toga da dijete gubi samopouzdanje ili samopoštovanje te postaje nervozno ili povučeno, ili osjećaja sram i krivnju. Često se sjećaju doživljaja, jer im se ta iskustva stalno vraćaju. Isto tako imaju jako veliki nedostatak koncentracije koja djeluje na učenje pa imaju loš uspije u školi. Neka opet djeca stalno prepričavaju doživljaje do detalja, jer ih priča štiti od straha. Javljaju se i noćne more u kojima ponovno proživljavaju traume. Djecu se uči da se frustracija rješava udaranjem manjeg i slabijeg od od sebe, uče ih da će kad narastu i budu veliki i jaki, moći udarati sve.

Ispričat ću vam jednu o jednom dječaku kojeg su zlostavljali i kako se to
odrazilo na njega: Dječak se zove Luka, ima 12 godina, živio je u obitelji u kojoj je bilo puno nasilja sa očeve strane. Nije bilo puno sretnih trenutaka u njegovom životu... većinom onih tužnih i ružnih koje su mu ostale u sjećanju. Roditelje je imao ali ustvari nije ih imao. Otac mu je teški alkoholičar, koji je nasilan i agresivan pod utjecajem alkohola a mama mu je osoba koja je sve to gledala ne poduzimajući ništa. Svakodnevno je gledao i doživljavao na sebi očevo zlostavljanje jer ga nije volio, često mu je znao govoriti "da se nije ni trebao roditi“, "da je kopile“, "da bi volio da umre“ i sl. Vrijeme je prolazilo, dječak je promijenio jako puno školi, okolina, gradova, sela i upoznao jako puno nove djece, novih ljudi i u tom vremenu se izgubio i jako zavukao u sebe. Trenutno ide u osnovnu školu gdje se nitko se ne želi družiti sa njim, jer svi znaju njegov život, a današnja djeca su takva da će to jako bezobrazno iskoristiti, zar ne? Ne želi više ići u školu, umjesto škole ode ne neko mirno mjesto i sjedi, uživa u tišini i miru, gdje ga nitko ne udara, ne ruga mu se te ne zadirkuje. Naravno škola je o tome obavijestila Socijalnu radnicu i smjestili su ga u Dom za odgoj djece i mladeži sa poremećajem u ponašanju. Danas je tamo već dosta dugo, ima sobicu u kojoj nema ormara, samo je krevet u njoj, koja je tako hladna i odvratna, nema bravu na vratima pa mu svakodnevno ostala djeca ulaze u sobu i razbacaju mu stvari, kradu mu hranu i odjeću. Ne biste vjerovali koliko su djeca bezobrazna, jednostavno štogod mu se donese oni mu uzmu. Najmlađi je u tome domu, tako da najviše zajebavaju i uvijek najebe. Ne tako davno su mu ukrali odjeću, bio je tužan i ljut ali nije htio stvarati još si veće probleme jer je znao ako nekome nešto kaže da će ga istući pa je šutio. Neki dan se grupica skupila i istukla ga, jedan dečko je stao u njegovu obranu i pomogao mu, ali naravno ništa nije džabe, tako to tamo ide pa je dječak tražio od njega 200 kn ili će ga on istući, naravno istukao ga je. Dan nakon toga drugo dijete je tražilo od njega šteku cigareta ako mu ne donese do navečer da će ga istući, što je učinio. Taj dječak Luka je sad sav u masnicama, zašto? Zato što se razlikuje od ostalih, zato što nije imao sreće, zato što je navikao da šuti i trpi, zato što je jednostavno premalen da bi išta mogao učiniti i sam sebi pomoći? Stvarno mi je žao dečka jer je jako dobar i zaslužuje normalan život, do sada ga stvarno nije imao! Nadam se da jednom i hoće i da će se izvući iz toga doma te nastaviti svoj život jer ima osoba koje ga vole i koju mu žele dobro, jednostavno mu samo treba vremena, doći će on sebi…

Ne tucite, budite nježni!

subota, 19.04.2008.

Život, smrt i čovjek…

Život je čudna stvar za nas, ljudska bića. Rođeni smo u život ka mala, razborita i čudesna bića, radoznala o tome ča život jeste i ča nan može ponuditi. Potom starimo i postajemo sve više i više poput zemlje po kojoj gazimo: puni uspomena, volje da i dalje živimo i doživljavamo, istražujemo, ali više ne smrt je naš jedini prjatelj kada dođe vrime našeg prijenosa do vječnosti. To je paradoks, jer život nikad ne "počinje" ili "završava" to je vječnost, a vječnost nema koncepta vremena. Naša logika nam kaže da ćemo mi, također, postati prah i nastaviti dalje prema vječnoj izmjeni energije, od jednog stanja do drugog. To je zbog toga što naš svemir funkcionira dopuštajući da energija putuje između različitih pozicija i da se ili penje, u istraživanju, ili da se spušta, u propadanje i smrt. To je život i vječnost. Kada sretnete osobu koja je doživjela 100 godina, koja ne zna tko ju posjećuje, što se kreće oko nje, di triba ići, ča treba misliti i raditi, što će biti sutra, emocionalna logika postavlja pitanje: Zašto? Zašto da nastavimo živjeti ako naši životi gube energiju? Što je život bez plamteće duše? Ljudi koji se opiru, bore, hrle prema ratu i miru, u veze mržnje i ljubavi ne divimo im se samo zbog ovoga, nego se divimo da zadovoljimo i razvijemo um, da se oslobodi od materijalnog i pridruži svijest apstraktnom. Naš svijet se sastoji od ideja i oni koji ovo ostvare će aktivno stremiti prema ciljevima koji smatraju materijalno samo kao način postizanja promjene i prerađivanja ovih ideja. Za modernog čovjeka je život jednostavan: odrastanje, studiranje, rad, obitelj, propadanje i smrt. Čekaju ih samo beznačajni zadaci. Dok odlaze na posao i primaju plaću koju troše na mjesečnu stanarinu, nitko se ne osjeća zadovoljno i sretno unutra ako su ulice preplavljene nasiljem, ako je kultura zamijenjena s proizvodima i idealima, ako je obiteljski posao u rasulu i muškarac i žena se ne mogu složiti oko uloga koje moraju obavljati, ako su djeca nestabilna, nesigurna i emocionalno razorena poput stabla, ne možemo se održati bez korijenja koji nas njeguje i daje nam život. Možemo se ili suočiti s njima i cijeniti ih zbog iskustava koje predstavljaju, ili možemo potonuti u moderni način života: "Moram raditi, glasati, slušati i podržavati ovo jer su sve druge alternative zle". Ne iznenađuje činjenica da je većina ljudi u našem društvu ili luda ili emocionalno razorena iznutra. Moderni čovjek se boji ove ideje i romantizma općenito, jer on znači da većina ljudi u našem modernom društvu žive praznim i beskorisnim životima. Da lutaju dalje, ne znajući što misliti i za što raditi. Jer biti sretan, postati lijen i predebeo na nezdravoj hrani zbog osobne nesposobnosti, živjeti u obitelji koja je razorena iznutra, uništiti ono što viče: "JA sam život, JA sam prošlost i budućnost, JA sam tvoj život, ali i TVOJA smrt" znači da ste već mrtvi. Moderni čovjek nikad neće ostarjeti i ne može ostarjeti. Moderni čovjek je već mrtav jer nikad nije ni živio. Današnji čovjek se okrenuo prevelikom materijalizmu. Dobio je više udobnosti i lagodnosti u svome tijelu. Dobio je više raskoši i obećanja da svakim danom dobije više užitka. Zapostavljanjem ili potpunim odbacivanjem čovjek je izgubio red i veselje koji su ga činili sretnim. Lutajući u kaosu koji je nastao u njegovoj duši, suvremeni čovjek traži spas u materijalnim dobrima, tehničkim dostignućima i praznim obećanjima. Sva ta dobra nisu u mogućnosti da njegovoj duši vrate mir. Takvog materijalistu ne može se više prihvatiti jer takav čovjek više ne zna niti za šalu, niti za dijeljenje mnogih drugih resursa kao što su smijeh, pridonošenje kulturnom životu, prijateljstvu, drugim međuljudskim odnosima kao i svemu ostalome što čovjeka može učiniti i okarakterizirati čovjekom. No, kada materijalist shvati da je pogriješio, tada više ni jednu od onih vrijednosti koje je imao ne može vratiti. Ako je mislio da to može kupiti novcem, sada zna da ne može. Ostaje sam, zaboravljen, zapušten…zahvaljujući samome sebi. Živimo u svijetu bez nadanja i kompromisa. Suština i bit mene, bit nas je zapravo vrijeme za koje učiniš promjene, za koje stekneš glas. Dobar ili loš sve ovisi o vama. A ono što je često je da su ljudi čudo na koje se spotakneš i ponekad padneš, a samo od tebe zavisi da li ćeš ustati i nastaviti dalje hodati. Hoćeš li imati snage i moći??? "Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest, uvijek je slobodan na nečiji tuđi račun. Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže, u svijetu bez iluzija čovjek je strana."
Neki dan sam čitala jednu super prezentaciju...koja je prigodna za moju temu...meni je predivna..
…
Danas imamo veće kuće, a manje porodice…
Više udobnosti, ali manje vremena…
Imamo više diploma, ali manje zdravog razuma…
Više znanja, ali manje rasuđivanja…
Imamo više stručnjaka, ali i više problema…
Više medicine, ali manje zdravlja…
Tražimo neodgodljivo…
Smijemo se malo…
Vozimo brzo…
Prebrzo se ljutimo…
Ustajemo kasno…
Čitamo malo…
Gledamo TV puno...
Molimo se rijetko…
Uvećavamo našu mirovinu, ali snižavamo naše kriterije…
Pričamo puno, volimo suviše malo i lažemo suviše često…
Naučili smo kako da živimo, ali ne i šta je život…
Dodajemo godine životu, a ne život godinama…
Imamo visočje zgrade, ali kraće vidike…
Šire puteve ali uža gledišta…
Trošimo više, ali imamo manje…
Kupujemo više, a uživamo u tome manje…
Bili smo čak na mjesecu, ali imamo problema preći ulicu do naših susjeda…
Zagospodarili smo vanjskim svijetom, ali ne i unutarnjim…
Podijelili smo atom, ali ne i naše predrasude…
Pišemo više, učimo manje…
Planiramo više, ali završavamo manje…
Naučili smo da žurimo, ali ne i da čekamo…
Imamo veće prihode, ali manje morala…
Pravimo više računala da sadrže više kopija...
Ali imamo manje komunikacija…
Težimo za količinom, a manje za kvalitetom…
Ovo su vremena brze hrane i spore probave…
Velikih ljudi, a malih karaktera…
Više slobode i manje zabave...više vrsta hrane...ali manje hranjivosti…
Vremena dvostrukih primanja...ali i razvoda…
Modernijih kuća...ali razorenih domova…
Život je lanac od trenutnih užitaka, nije samo preživljavanje…
Svaki dan, svaki sat, svaka minuta je posebna…
I nikad ne znaš hoće li to biti tvoja posljednja…

četvrtak, 17.04.2008.

SMISAO,SVRHA,CILJ OVOG PROKLETOG,USRANOG ŽIVOTA...

Svi mi tragamo za smislon života. Pri ili kasnije razmišljamo o svojoj svrsi i smislu svega ča činimo i ča nan se događa. Po nekad u tom traganju ne nalazimo odgovore koi bi nas zadovoljili ili jednostavno nismo sigurni da li je baš to ona prava istina. Slažen se sa svima koi kažu da se ništa ne događa slućajno. Ni jedan susret, ni jedan događaj nisu suvišni ili bespotrebni. Koi je naš smisao, zašto smo rođeni i imamo li neku svrhu? Već dugo vrimena san i sama u potrazi za odgovorom gdi je smisao života. Sama smisao je baš istraživanje kroz cili život kako bi se nešto naučilo i kako se pogrešne stvari nebi ponavljale. Ima nešto što nan
govori da smisao života postoji, al opet nakon nekog vrimena se pitamo, ima li ga uopće? Ja si dosta često postavljam to pitanje jer više ni sama ne znan. Nastupaju takva čudna vrimena kada više u ništa ne možeš biti siguran i tako ti je svejedno. Bojin se da otkrijemo što nam je smisao života više ne bi tili živti... možda je baš zato život zanimljiv. Da znamo da ti je smisao to i to, onda bi život bi poput nekog...posla...Smisao života je traženje smisla života, prezivljavanje... Još uvijek to stoji, iako ni u to više nisan sigurna ka prije..Jer 80% ljudi nema normalno djetinjstvo, onda dođe škola...dobijemo 8 godina škole ni krivi ni dužani...pa onda još 3-4 godine faxa...pa kad odslužimo sve to onda se ubijemo dok nađemo posao ili neku vezu da nam sredi neki posal i cili život radimo za mizernu plaču....žalosno zar ne? Svaki dan je isti i tako u nedogled. Počinjem se pitati koa je svrha života...što god u životu napraviš padne u zaborav nakon nekog vremena. Jedan dan si sretan, drugi dan te boli briga za sve, jedan dan si pesimist, a opet drugi dan optimist, samo što je to različito kod svih. Neko ima više optimističnih dana, a neko obrnuto. I tako u nedogled. Gledamo ljude i svi se smiu, izgleda kao da nitko nema probleme i kao da je sve kao u bajci, a kad malo bolje vidimo, svaki čovik se skriva iza osmijeha i svi misle da je onda sritan. Al nie tako! Naravno da se oni iskreno smiju, ali i im isto tako u glavi proleti sto problema i taj osmijeh onda postane lažan. Ljudi umiru, rađaju se, život je jedan krug u kojen nea kraja, jedni dolaze, drugi odlaze i sve se zaboravi. Jedan događaj prekrije drugi, koji se opet prekrije sljedećim događajem i tko više zna što je bilo prvi događaj. Čovjek zivi za sebe, ali ne samo za sebe, nego u prvon redu živi za ljude kojima je poslan, živi za cili svit. Čemu život onda? Razmišljan zašto smo stvoreni, zašto živimo, zašto se mučimo kad znamo da će jednom svima doći kraj. Nikako ne mogu dobiti odgovore na ta pitanja. Nije mi jasno čemu ovo sve, jedino me drži vjera u Boga i u bolji svit. Boli me nepravda, krivo mi je kada neka mlada osoba izgubi život. Mnogi od nas razmišljaju o budućnosti, muče se kako bi si osigurali normalan život za 5-10 godin, ali čemu to planiranje kad nas jednostavno sutra može pregazit auto, i što onda? Sve je bilo uzalud. Priznajem da se bojin smrti. Nije lako razmišljati o tome, razmišljati o tome kako ćemo nestati s planeta, kao da nikada tu nismo ni bili. Svi mi vjerujen imamo nešto ča želimo postići u životu... Sam život, osićaji da si živ...Svi bi najrađe tili sve imati, a teško nam se potruditi ili žrtvovati, ništa neće doći samo od sebe! Sa takvim stajalištem teško da će osoba vidit pravu svrhu i radost samoga života, ma kako on ponekad bijedan bi! Bit života je da živimo u sadašnjem trenutku, ali su mnogi od nas često vezani za prošlost. Micanjem takvih stvari pomoći ćemo si da lakše dišemo i budemo usredotočeni na sadašnjost! Pritom se ovdi ne misli na drage uspomene koe u nama bude pozitivne emocije i snagu takve stvari su naravno poželjne!!! Svi mi bižimo od nečeg,ali se opet vraćamo. To je bit života. Ne znamo što imamo dok ne izgubimo. Stalna potraga za nečin bojin, lipšin. Nije bit života koliko se visoko uspneš, bit života je u tvom pogledu s ravnice, u njegovoj snazi i viziji. Život je najveći dar, trebali bismo ga cijeniti i radovati se sitnicama, uživati u malin stvarima, znamo da imamo jedan život i on je prekratak, zato nemojmo u njega unositi zlo i tugu, već uživajmo u njemu i radujmo se svakon danu. Kad dođe vrime smrti, moramo potisnuti tu bol za voljenom osobon i znati da ćemo se jednog dana opet svi sresti u jednom ljepšen i boljen svijetu...
Sve rođeno ima svoju svrhu, smisao i svoj cilj.Ali ja nisan nasla niti svhu niti smisao a niti cilj.






NEKOLIKO MIRNIH DANA MOG ŽIVOTA

konačno, nakon nekoliko dana preplavljenih kišom
jutros me budi sunce, ja sam na svojoj
sunčanoj strani kreveta...budan sam
ne otvaram oči, nižu se lijepe slike
moja obala, mirna na zalasku ljeta
bez buke i nepotrebnih ljudi
sjedim na dvorištu, pogledavam prema onoj
terasi s pogledom...naspavala si se, silaziš
pozdravljam te s uobičajenim
"dobro jutro susjeda" pozdravom, a oči
govore mnogo više od toga...
ne žuri mi se ustati, jer u stvarnom svijetu
dan izgleda malo drugačije, u kupaonici...
srušen strop, raskopana veš-mašina
dotrajao bojler za centralno grijanje
na ulici leži slomljen moj mali autobus
zatvorim čvršče oči, ne želim u takav svijet
ne želim biti odrastao, ozbiljan i odgovoran
kada, neznam, ali vratiti ću se na tu obalu
kao one prve godine, kad sam ih imao pet
kao dijete pogledati veliku vodu, more
sjetiti se prve ljubavi, prvog rastanka
prvog bicikla s kojim sam pao u more
htijući se ućiniti frajer pred jednom curicom
sjetiti se mnogih sunčanih popodneva
provedenih na toplom kamenu one utvrde
sve moje je tu, više neću odlaziti, nikada
vrijeme je promijenilo moju obalu, drveće
nekad zeleno i snažno sada leži slomljeno
još samo rijetki stari ljudi izmiču neizbježnom
odlasku...čak i kamen velike rive drobi se
pod neumitnim stopama vremena
...
sječam li se još što sam htio danas reči ?
da...ne ostavljaj za sutra ono što treba danas
živjeti svaki trenutak i prepustiti se osječajima
jer sve ono izgubljeno u utrci za zaradom
i karijerom, nepovratno nestaje
smijeh, suze, sreća i stradanje, ljubav i bol
srcu dragi ljudi i putovanje kroz vrijeme s njima
to je život...sve ostalo je gubitak

utorak, 15.04.2008.

ISKRENOST..........=)

Od malena nas uče da budemo iskreni. Zapravo, čim dosegnemo određenu dob u kojoj smo sposobni razmišljati mimo pravila prvo što nas uče jest da ne lažemo, a i kazne za laganje uvik su najgore kao i razočaranje roditelja kada shvate da im nismo rekli istinu.
Ipak, ča smo stariji to više shvaćamo da ipak ni sve u iskrenosti i da svi prije ili poslije lažu pa radilo se tu samo o uljepšavanju istine, dobronamjernim ili nekim većin lažima.Na primjedbu kako su nas suprotno učili obično će tada reći kako je sve to u dobroj namjeri ili prijeko potrebno, kako ne moraju svi sve znati ili kako je neke stvari jednostavno bolje ne izreći na glas iako to znači nekoga sustavno obmanjivati, držati ga u laži.
I kako da onda znamo kada je laž opravdana a kada treba biti iskren?
Svijet nije crno-bili, u nijansama je sive, a sve se može gledati iz dva kuta i samim time, odluka je teža jer moramo se osloniti na svoju savjest, a kako znati je li i ona iskvarena našim osobnim željama i strahovima ili je doista ostala onaj glasić ispravnoga koji viče preko svake loše odluke.
Činjenica je da istina boli te da je moguće biti preiskren, no opet lažemo li da bi nekoga zaštitili od onog što je realno nanosimo mu možda i veću štetu od emocionalne povrijeđenosti koju nosi istina izrečena na glas.
Koliko god to bilo teško treba reć istinu, povrijediti nekoga ako treba ali ga ne puštati u lažnon uvjerenju, ne činiti djelić njegove stvarnosti nestvarnin ponižavajući tako i njega i sebe samoga.
Koliko god boljela, istina je ipak dobrodošla i prijeko potrebna, tjera nas da se trgnemo, zaboravimo lažne nade, suočimo se sami sa sobom i prominimo ono što ne valja, pregrizemo ponos i pomognemo si.
Što laž traje duže i istina više boli, što je laž veća to je veća i učinjena šteta, a istina potom dolazi u trenutku slabe samokontrole ka nešto loše, kao argument protiv te tako uništava priateljstva koja, zasnovana na lažima, možda to i nisu bila.
Ljudi znaju što žele čuti, ali ne treba im to reći samo jer je to lakše ili jer to ne boli jer time se ne postiže apsolutno ništa. Koliko god bilo strašno treba izreći svoje prave misli ili baren se ne služiti obmanama već mudro šutiti, dok iza izgovorene istine, makar nenamjerno, treba stajati.
Često, ljudi će posegnuti za istinom i željeti ju čuti, ali shvativši da ona nije ono što su očekivali da će ona biti postaju povrijeđeni i razočarani, ljuti i počinju optuživati one kojima je do njih bilo dovoljno stalo da se potrude biti iskreni. U silnoj povrijeđenosti zbog vlastite nesposobnosti prihvaćanja sebe samoga tada se kidaju veze, a ostaju duboki tragovi.
Istina boli, ali laž i obmana vode u opuštenost koja postaje trulež, crnilo neprihvaćanja onog što nan ne paše, propast karaktera, a to ne pomaže nikome.
Kad cujen neku pismu koa piva shvatim kako je to zapravo točno jer i globalno gledajući ljudi koji govore istinu danas prolaze jednako loše pooput heretika u srednjem viku, a danas ima i gorih stvari od spaljivanja.
Iako san se već puno puta pitala ča je zapravo ona "dobra" iskrenost. Ona koa se zove vrlina. Postoji li još uvijek od ljudi priznata iskrenost? Ili je to još jedna od onih teških vrlina, zaboravljenih i prezrenih koje su ustupile svoje misto nekim novin daleko poželjnijin karakteristikama.
Možda, onako teoretski, ljudi još uvijek iskrenost svrstavaju među vrline. Ali koliko ljudi voli čuti iskrenu kritiku? Koliko ih misli "Oh super" kad počneš rečenicu: Pa ja baš i ne mislim tako...
Ja sam recimo iskrena osoba,ja se nadan. I uvik san volila misliti kako je to dobro. Sad se kolebam. Izgleda da iskrenost često biva kamenom smutnje.
Ma ne mislim na iskrenost u stilu: Užasno ti stoji to što si obukla. Mislim na to kad si ono što jesi. Kad se ne skrivaš i ne glumiš. Bez lukavosti.
A sve mi se čini da je lukavost u životu nužna. Makar onako mala i nikako zlobna.

nedjelja, 13.04.2008.

Šta je život bez sjaja ljubavi?(roditelja)=)

Definicija obitelj:socijalna grupa koja se sastoji od roditelja i njihove djece.Hmm da super...Ali dali je uvijek baš tako?Nažalost nije.... Koliko ima ljudi koji iz ovih ili onih razloga nemogu imat djecu. Ili koliko ljudi nemogu,nežele se brinut o svojoj djeci i napuštaju ih samo tako. Ili koliko se ljudi rastaje i djeca moraju birati kod koga bi rađe živjeli...Koliko roditelja ima koji ubijaju tek rođenu djecu?I tu se raspada ova definicija grupa koja se sastoji od roditelja i djece. Zašto „roditelji“ napuštaju svoju djecu? Što su im oni skrivili? Ako nisu dovoljno dorasli,ili im financije „ne dopuštaju“ da budu roditelji kog vraga idu „radit“ djecu..... Samo zagorčavaju život malom nevinom djetetu koj nezna ništa o životu! Dali oni opće misle kako je toj djeci? Očito nije,i misle samo na sebe....I na nikog drugog!! Ja sam eto jedna od onih koji imaju cijelu obitelj:)) Ali dali dovoljno marim za njihove osjećaje? Ne....Mislim da nitko ne cijeni dovoljno svoju obitelj i svoje roditelje. Nažalost? Ponekad razmišljam kako bi moj svijet izgledao bez njih? Tada osjetim samoću,nesigurnost....propast.... Često im kažem iz bijesa da ih nevolim, često imam osjećaj nakon pretrpljenog udarca da ni oni mene nevole. Ali dali je tako zbilja? Naravno da nije, da me nevole nebi ih imala,da ja njih nevolim nebi ih slušala nego bi radila po svome! I mrzim čut kada neko kaže: „mene moji ne vole“ ili „ma ko ih jebe,tako i tako ni oni mene ne vole ni ja njih“ to je čista laž.....Zapitajte se kolko ste im puta rekli da ih volite a kolko mrzite! Svi moramo počet više poštivat roditelje....Jer zamislite kako je onima koji ih opce nemaju....

četvrtak, 10.04.2008.

POVJERENJE...=)....

evo me...nakon nekog vrimene...napokon normalni post..hehe....u ovon postu cu napisat nesto o povjerenju.......
hmmm.......POVJERENJE! Virovati ili ne? Kome uopće virovat? Ima li uopće smisla vrovati? Možda će vam ovaj post zvučati jako filozofski , ali eto, dobila sam inspiraciju potaknuta primjerom iz života .
Kada bismo pitali bilo koga u našoj okolini ča je najvažnije u međuljudskim odnosima, zasigurno bismo dobili odgovor: povjerenje! Koliko je povjerenje važno u našim životima, nažalost, najčešće znamo kad nas netko iznevjeri. Ili možda kad mi nekoga iznevjerimo. Tada znamo kako se te rane vrlo teško liječe, a možda nikada ne zarastu . Dogodi se nešto što "poljulja" to naše povjerenje. Ostajemo zatečeni, pomalo i razočarani, jer nismo očekivali "takvo nešto". Čak bi se i zakleli da je baš tožaj čovjek od povjerenja. Govore nam da smo "naivni" poput malog djeteta, da smo lakovjerni i da nas je lako izigrati? Tada se sami zamislimo i zapitamo: "Jesmo li zapravo takvi?"
Nije lako imati povjerenje i ono nije nešto što se javlja samo do sebe. Ono bi trebalo biti ugrađeno u temelje svakog kvalitetnog odnosa . No tu dolazimo i do pojma odgovornosti. Odgovornost koju bi svaki čovjek trebao imati ako mu je imao stalo do dotične osobe. Ono se gradi tokom vremena kroz iskrene razgovore, međusobnu podršku i razumijevanje. Nije li najlipši dar kad ti netko kaže da ima povjerenje u tebe, da ti viruje ? S druge strane ono se uništava nepoštivanjem, ismijavanjem, sumnjom, stalnim ispitivanjima, "prodikama". Ono počinje od pojedinca te se kao bolest širi na čitavo društvo . Upravo je ono najviše zaraženo nevjerom, nepovjerenjem, neistinom i laži.
Povjerenje je krhko. Ono je poput cakla. Dovoljna je mala neopreznost da ga se slomi te ga je kasnije teško sakupiti da bi se vratilo u prvobitno stanje. No čoiek, da bi priživio, mora imati vjeru i povjerenje u sebe, u druge ljude, a posebno u Boga ! I onda kada pokleknemo i kada nam se čini da je sve crno, treba imati tu tako potrebnu vjeru. Treba pružiti drugu priliku, i oprostiti....ali samo onima koji zaslužuju, koji svojim djelima pokazuju da su spremni pokupiti te komadiće razbijenog stakla i sastaviti ih ponovno u prekrasnu figuru

ponedjeljak, 07.04.2008.

IPAK SAN OTVORILA BLOG...JER STE TAKO GLASALI......

eee..evo mene nakon nekog vrimena...kosto naslov kaze....ipak san otvorila blog...a eto...sta je da je.....fala na komentarima...kod mene je sve uobicajeno...skola je dosadna...danas smo imali test iz fizike..dobit cu kec...hehe..nije ni prvi a ni zadnji put...hihi...neznam ca da napisen vise...stvarno neznam..eto zasto san misla izbrisat blog....hehe...iden sad...sljedeci put ce bit veci post....nadan se...byee....

utorak, 01.04.2008.

NEDA MI SE VISE PISAT POSTOVE PA CU IZBRISAT BLOG,JER SE MENI NEDA.....IDEM SAD...SAMO SAM VAM TO DOSLA REC..BYE...

OCU LI IZBRISAT BLOG
	NEEEE
	DA
pollcode.com free polls