Od malena nas uče da budemo iskreni. Zapravo, čim dosegnemo određenu dob u kojoj smo sposobni razmišljati mimo pravila prvo što nas uče jest da ne lažemo, a i kazne za laganje uvik su najgore kao i razočaranje roditelja kada shvate da im nismo rekli istinu.
Ipak, ča smo stariji to više shvaćamo da ipak ni sve u iskrenosti i da svi prije ili poslije lažu pa radilo se tu samo o uljepšavanju istine, dobronamjernim ili nekim većin lažima.Na primjedbu kako su nas suprotno učili obično će tada reći kako je sve to u dobroj namjeri ili prijeko potrebno, kako ne moraju svi sve znati ili kako je neke stvari jednostavno bolje ne izreći na glas iako to znači nekoga sustavno obmanjivati, držati ga u laži.
I kako da onda znamo kada je laž opravdana a kada treba biti iskren?
Svijet nije crno-bili, u nijansama je sive, a sve se može gledati iz dva kuta i samim time, odluka je teža jer moramo se osloniti na svoju savjest, a kako znati je li i ona iskvarena našim osobnim željama i strahovima ili je doista ostala onaj glasić ispravnoga koji viče preko svake loše odluke.
Činjenica je da istina boli te da je moguće biti preiskren, no opet lažemo li da bi nekoga zaštitili od onog što je realno nanosimo mu možda i veću štetu od emocionalne povrijeđenosti koju nosi istina izrečena na glas.
Koliko god to bilo teško treba reć istinu, povrijediti nekoga ako treba ali ga ne puštati u lažnon uvjerenju, ne činiti djelić njegove stvarnosti nestvarnin ponižavajući tako i njega i sebe samoga.
Koliko god boljela, istina je ipak dobrodošla i prijeko potrebna, tjera nas da se trgnemo, zaboravimo lažne nade, suočimo se sami sa sobom i prominimo ono što ne valja, pregrizemo ponos i pomognemo si.
Što laž traje duže i istina više boli, što je laž veća to je veća i učinjena šteta, a istina potom dolazi u trenutku slabe samokontrole ka nešto loše, kao argument protiv te tako uništava priateljstva koja, zasnovana na lažima, možda to i nisu bila.
Ljudi znaju što žele čuti, ali ne treba im to reći samo jer je to lakše ili jer to ne boli jer time se ne postiže apsolutno ništa. Koliko god bilo strašno treba izreći svoje prave misli ili baren se ne služiti obmanama već mudro šutiti, dok iza izgovorene istine, makar nenamjerno, treba stajati.
Često, ljudi će posegnuti za istinom i željeti ju čuti, ali shvativši da ona nije ono što su očekivali da će ona biti postaju povrijeđeni i razočarani, ljuti i počinju optuživati one kojima je do njih bilo dovoljno stalo da se potrude biti iskreni. U silnoj povrijeđenosti zbog vlastite nesposobnosti prihvaćanja sebe samoga tada se kidaju veze, a ostaju duboki tragovi.
Istina boli, ali laž i obmana vode u opuštenost koja postaje trulež, crnilo neprihvaćanja onog što nan ne paše, propast karaktera, a to ne pomaže nikome.
Kad cujen neku pismu koa piva shvatim kako je to zapravo točno jer i globalno gledajući ljudi koji govore istinu danas prolaze jednako loše pooput heretika u srednjem viku, a danas ima i gorih stvari od spaljivanja.
Iako san se već puno puta pitala ča je zapravo ona "dobra" iskrenost. Ona koa se zove vrlina. Postoji li još uvijek od ljudi priznata iskrenost? Ili je to još jedna od onih teških vrlina, zaboravljenih i prezrenih koje su ustupile svoje misto nekim novin daleko poželjnijin karakteristikama.
Možda, onako teoretski, ljudi još uvijek iskrenost svrstavaju među vrline. Ali koliko ljudi voli čuti iskrenu kritiku? Koliko ih misli "Oh super" kad počneš rečenicu: Pa ja baš i ne mislim tako...
Ja sam recimo iskrena osoba,ja se nadan. I uvik san volila misliti kako je to dobro. Sad se kolebam. Izgleda da iskrenost često biva kamenom smutnje.
Ma ne mislim na iskrenost u stilu: Užasno ti stoji to što si obukla. Mislim na to kad si ono što jesi. Kad se ne skrivaš i ne glumiš. Bez lukavosti.
A sve mi se čini da je lukavost u životu nužna. Makar onako mala i nikako zlobna.
Post je objavljen 15.04.2008. u 16:37 sati.