Neka se svima ispune sve želje, čak i one koje trenutno nemaju.

Blogu želim da napokon bude ugodno mjesto okupljanja.

Blogerima, iskrenim, želim da se nikada ne nađu u našoj situaciji. Biti ismijan, lažno optužen i osuđen bez prava na obranu, kada svi viču: Osuditi! Osuditi! Na lomaću s njima!, a da se ni jedan tren nitko ne upita gdje je istina, najružniji je osjećaj. Oduzeti pravo na obranu i suditi samo zato jer je netko rekao da nas treba osuditi. Neka vas prije nego vam sude pitaju vaše mišljenje i vašu obranu. Ne nasjedajte lažnim moralnim blog-vertikalama.

Hvala prijateljima koji nisu prijateljstvo prodali da bi se nekome uvukli tamo gdje im kao ljudima nije mjesto. Iskrenog Prijatelja prepoznajemo u najtežim trenucima. Lažni prijatelji nikome nisu potrebni (ili su nekome možda i takvi dobri?).

- Upao ti pas? Pa kako je mogao upasti?
- Znaš da ja imam onog malog skakavca. Malo sam ga pustio s uzice i šta nije stao nogom baš u rupu na šahtu. Jednostavno je nestao kroz rupicu. Već ga pola sata nastojimo naći. Valjda nije otpuzao do drugog šahta.
- Stvarno jebeno. A da se ti pokušaš uvući?
- Ma ku'ću ja 'voliki? Samo se plašim da ga nije već našla kakva pantagana.

Jedan od najljepših japanskih dvoraca, izvorno sačuvanih je Himeji Castle. Kada već idemo u Himeji zašto ne posjetiti i Maunt Shosha. Zbog prekrasne prirode i arhitekture, a bez modernih građevina na tom se brdovitom području često snimaju povijesni filmovi i TV drame. Posljednji samuraj djelomično je sniman upravo ovdje. Iskoristili smo dio dana za obilazak ovog prekrasnog predjela, a nakon toga smo obišli Himeji Castle.
Nismo tražili da prepoznamo scene, jednostavno smo uživali u svakom trenutku. Najveću pobjedu postigla je moja Draga kada se bez problema popela uz izuzetno strme kamene stepenice Manidena. Prvi takav uspon nakon teške operacije koju je prošla manje od 6 mjeseci prije toga.

Mount Shosha je područje budističkog Engyoji hrama. Engyoji ima povjest dužu od 1000 godina. Mani-den je glavni hram Shoshazan Engyoji hrama, posvećen je Roppi Nyoirin Kanzeon Bosatsu. Mani-den u prijevodu sa sanskrta znači: Kako želiš.
Prije nego što je Mani-den izgrađen, dobivši viziju nebeske djevojke koja obožava stablo trešnje, Shoku Shonin je bio nadahnut da izgradi kip Bodhisattve Mercy na živom stablu s njegovim korijenima.

Mani-den

Dai-ko-do ... Poznat kao centar za učenje i obuku za predavanja i rasprave o sutrama za svećeništvo, dvorana je bila glavna zgrada hrama Engyoji.

Jogyo-do ... Jogyo-do je dvorana za vježbanje za Jogyo-sanmai: budistički trening u kojem redovnici redovito izgovaraju ime “Amidabutsu” iznova i iznova bez ometanja dok hodaju po glavnoj slici tijekom mnogih dana.

Big Bell of Marcy... Zvono želja. Zvonom pozdravljamo budističke bogove. Vjeruje se da će nam udarac u zvono donijeti sreću.

Mnoge statue Kannon postavljene su uz put

Kannonova slika ugrađena u Engyo-ji je Nyoirin Kannon, predstavnik sa šest ruku koji se također naziva 'ispunjenje želje' Kannon, ili ponekad 'Svemoćni Kannon'. Šest ruku povezano je sa šest područja (ljudi, gladni duhovi, pakao, životinje, demoni i nebeska bića), a kannonski kip, zajedno s četiri nebeska kipića čuvara, vidljiv je samo 18. siječnja

Oznake: japan, Posljednji samuraj, Mount Shosha

Već sam pisao kako ja volim sendviče, pravi sam sendvičar. Čitav sam dan gladan ako nisam pojeo sendvič, pa nije čudno da i nakon ručka volim napraviti jedan.

U Japanu mi je najviše nedostajalo to što nema za kupiti normalan kruh kao kod nas. Pola kile, frtalj, koliko mi treba i kakav želim. Umjesto toga imaju sve pakirano kao naš kruh za tople sendviče. Nema u dućanima ni vitrina sa salamama i sirevima pa da vam trgovac nareže koliko tražite. Sve je vakuumirano po nekoliko deka i skroman izbor. Možda je takav način praktičan Japancima koji su naučili na brz život. Ali meni, koji volim polako uživati, nedostajalo je baš to zadovoljstvo. No to sve je sitnica prema prekrasnim trenucima koje smo imali u Japanu.

Zbog rečenog, uživam prošetati našim trgovinama i napasati oči. Tako mi jutros u oba oka upadoše ova peciva, kako piše za sendviče. Uzeh jednog u ruku, a on topao, mekan k'o duša. Strah me držati ga u ruci. A i ime mu je lijepo "Lizika". Ima ih svakakvih, i bijelih i žutih i crnih, na izbor.
Dobar tek i uživajte ako vam dopadne ruku.

U svojim najavama odlaska s bloga navodili smo kao razlog zatucanost i malograđanštinu koja caruje blogom i zbog toga smo bili prozivani i napadani do besvjesti. Jedan od oblika je i odnos fresha i njegovog kruga, koji se kite križevima do jaja, svojim katoličanstvom i hrvatstvom koje im valjda daje za pravo da sve koji ne misle kao oni ismijavaju i nazivaju najpogrdnijim imenima. Pripadnici LGBT zajednice za njih su lezbače i pederčine koje valjda treba tretirati kao onu najnižu indijsku kastu "nedodirljivih".

Ovaj je post posvećen i svima iz LGBT zajednice koji šutke prelaze preko svih pogrda na njihov račun i spremni su pognuti glavu na sve objede i još se zavuči pod skute onima koji ih vrijeđaju. A čovjek bi uvijek trebao biti ponosan na ono što je, biti Čovjek. Onaj tko ne cijeni sebe, ne zaslužuje ni da ga drugi cijene.

Post je prošao relativno nezapaženo pod nazivom "Za ljubav spremni" u svoj onoj hajci kojoj smo bili izloženi i vjerojatno se zbog naslova mnogi nisu usudili kliknuti i pogledati.
Mislim da je sada pravo vrijeme da ga ponovo objavim, upravo zbog svega navedenog na početku teksta.

Za razliku od svih onih koji se iz petnih žila trude uvjeriti sve nas kako je samo muško-ženski odnos "zdrav" a da su sve ostalo bolesne osobe, ja sam stajališta da smo svi jednako vrijedni. Onakvi smo kakvim se rodimo, to je jedina ispravna činjenica i stajalište. Sve je drugo nametanje onoga što popovi, vjerska zaslijepljenost i odgoj čine da čovjek gleda kao konj koji ima na oči stavljene one štitnike da ne može gledati u stranu.
Sukladno takvom mom pogledu na svijet oko sebe bio sam 2013.g. sudionik kolone podrške splitskoj Povorci ponosa. Bio sam ponosan što barem na ovakav način mogu dati svoj doprinos borbi za ravnopravnost i priznavanje svima na jednakost u svim pravima. Prošetali smo Korzom noseći poruke ljubavi. Na kraju smo se svi sakupili u Kružnoj ulici, ispred Palacha, gdje su organizatori održali govor podrške i istaknuli značenje jednakosti među ljudima, priznavanje da svatko ima pravo na svoj život a ne da mu drugi nameću kako mora i s kim mora živjeti.

Tih sam godina dosta biciklirao, a skoro da nisam propustio da na svojim turama svratim na lukobran i odmorim se pod svjetionikom. Znao sam viđati čovjeka koji je pometao čitav lukobran, a to vam je više od 1,5km. Znali smo se sresti i ispod svjetionika, gdje je obično odmarao uz doručak i flašu vina. Pričali smo o raznim temama, poznavao je japansku umjetnost ...
Nasmijali smo se kada sam rekao kako se Papa Ratsinger oddreknuo ( baš tako oddreknuo trona) a on je na to dodao kako je prije toga Pape imao band imena Ratsingersi ( štakori pjevači), hahaha. Još se i sada smijem toj slučajnosti imena.

Da vas previše ne zamaram, prelazim na bitno. Pričao sam o diskriminaciji spolova, pa sam spomenuo povorku u kojoj sam bio, a on na to doda : Ja sam bio organizator i glavni govornik. I ispriča on meni svoju životnu priču:
Bio sam profesor u jednoj školi. Ja sam prvi koji je javno rekao da je gay. Izgubio sam posao i više ga nisam mogao dobiti ni u jednoj školi. Roditelji su ga se odrekli. Par je godina bio vani pa se vratio u uvjerenju da će ga barem roditelji shvatiti, razumjeti. Uzalud. Snalazio se kako je znao, živjeo gdje je dobio krov nad glavom, kod prijatelja. Plaću koju je dobivao za metenje čitavog lukobrana odmah bi mu zaustavljali za dug na kartici. Bio je poznat i cijenjen u riječkim kulturnim krugovima po svojim radovima i performansima.

Jednog me dana upitao dali bih htjeo igrati u njegovom novom performanceu. Moja je uloga bila da se vozim biciklom preko mosta i natrag za vrijeme čitave izvedbe. Tema je bila šverc, šverc duhana, šverc traperica iz Trsta.
Moja se uloga temeljila na priči o čovjeku koji je godinama prelazio granicu na biciklu s vrećicom pijeska na biciklu. Carinici su izludili pretresajući i pregledajući svaki puta vreću pijeska da vide što šverca. Na kraju, nakon godina izluđivanja su ga pitali neka im otkrije što je švercao a on kaže: bicikle! (Stol na mostu predstavlja granicu i carinu)

Čitav performance "Tobacco standard" traje pola sata i vrtio se čitav mjesec dana u MMSU (Muzej moderne i suvremene umjetnosti) u Rijeci u sklopu izložbe o švercu. Iz MMSU sam kao sudionik dobio CD s kojega sam učinio ovaj kratki insert.

Krešu sam još jedno vrijeme znao sresti kako sakuplja plastične boce. Pitao je koju cigaretu ... tko zna gdje je u kojoj ruševini spavao. Prije dvije godine u Novom je listu bio veliki članak na skoro čitavoj stranici s pitanjem: Gdje je Krešo? Bilo je nagađanje da je možda opet otišao van ili si oduzeo život kako je to znao spomenuti. Nikada ga više nisam sreo.

Ovaj je kratki video iz "Tobacco standarda" sjećanje na prijatelja (S najvećom bradom) kojega je društvo osudilo i odbacilo samo zato što je bio "DRUGAČIJI" i jer se to nije sramio otvoreno reći.

Pod ovim tekstom kao i ubuduće ne dozvoljavam prozivanja tipa ćobani, maloumnici i svim onim imenima koja idu za vrijeđanjima. Očekujem isključivo korektne komentare. Mislim da je vrijeme da se izdignemo iznad onih koji osim vrijeđanja neznaju za drugačiju komunikaciju.

Ugasit ćemo svjetlo
Ugasit ćemo svijeće
Ugasit ćemo mrak

U zagrljaju nježnom
Sa usana toplih
Upijat ćemo dah

Bit ćeš moj potok
I moje polje cvjetno
Moj crveni mak

Biti ću tvoj brod
I tvoje more
U tvom oku sjaj

Ugasit ćemo svjetlo
Ugasit ćemo svijeće
Ugasit ćemo mrak

U zagrljaju nježnom
Sa usana toplih
Upijat ćemo dah

I biti ćemo
I biti ćemo
Samo
MI

Mojoj Ljubavi

Oznake: ljubav

Red je da se odmaknemo od ružnih tema. Tko je shvatio, shvatio, tko nije ni neće makar godinu dana pričali.
Godina je pri kraju, a Japan sve bliže. Često smo Draga i ja pogledali prema nebu i zavidjeli onima koji na plavetnilu lete negdje daleko. Upravo zato, ovaj je post posvećen letu.

Polijetanje iz Zagreba

Doha, Qatar

Narita

Iznad oblaka

U plavetnilu

Zalaz Sunca nad Japanom (na prozoru su ledene pahulje)

Bili smo i bilo je prekrasno. Bili smo i opet budemo dogodine. Uvijek je lijepo vratiti se u te trenutke pune uspomena.

Oznake: japan

Zahvaljujući Učki, zalasci nad Riječkim zaljevom najljepši su u kasnu jesen i zimi kada je Sunce nisko i daleko nad obzorom.

Dok sam stajao na vidikovcu nad morem i divio se zalazu, zamišljao sam kako držim Dragu u zagrljaju i kako zajedno nestajemo tamo daleko. Osjetio sam na usnama toplinu njenih usana.

Prije par dana imali smo na moru maglu kakvu već odavno ne pamtimo. Radili smo čitav dan u magli kao tijesto. Daleko od obale, nigdje se ne vidi kopno, ne vidi se Sunce. Izgubili smo sate dok smo uspjeli pronači sve parangale u magli u kojoj vidljivost nije bila veća od možda stotinjak metara.

Danas prekrasan, pravi proljetni dan. Bonaca, ugodno toplo, uživanje je bilo biti na moru.

Dodatak koji s temom posta nema veze. Sram me HDZ-a i njegove malograđanske zatucanosti, vezano uz današnje usvajanje Zakona o udomljenju djece. Već sam im prije puno toga zamjerio i pisao o tome. Sretan sam što sam prije 5,6 godina ponosno istupio.

Oznake: jesen na moru