U svojim najavama odlaska s bloga navodili smo kao razlog zatucanost i malograđanštinu koja caruje blogom i zbog toga smo bili prozivani i napadani do besvjesti. Jedan od oblika je i odnos fresha i njegovog kruga, koji se kite križevima do jaja, svojim katoličanstvom i hrvatstvom koje im valjda daje za pravo da sve koji ne misle kao oni ismijavaju i nazivaju najpogrdnijim imenima. Pripadnici LGBT zajednice za njih su lezbače i pederčine koje valjda treba tretirati kao onu najnižu indijsku kastu "nedodirljivih".

Ovaj je post posvećen i svima iz LGBT zajednice koji šutke prelaze preko svih pogrda na njihov račun i spremni su pognuti glavu na sve objede i još se zavuči pod skute onima koji ih vrijeđaju. A čovjek bi uvijek trebao biti ponosan na ono što je, biti Čovjek. Onaj tko ne cijeni sebe, ne zaslužuje ni da ga drugi cijene.

Post je prošao relativno nezapaženo pod nazivom "Za ljubav spremni" u svoj onoj hajci kojoj smo bili izloženi i vjerojatno se zbog naslova mnogi nisu usudili kliknuti i pogledati.
Mislim da je sada pravo vrijeme da ga ponovo objavim, upravo zbog svega navedenog na početku teksta.

Za razliku od svih onih koji se iz petnih žila trude uvjeriti sve nas kako je samo muško-ženski odnos "zdrav" a da su sve ostalo bolesne osobe, ja sam stajališta da smo svi jednako vrijedni. Onakvi smo kakvim se rodimo, to je jedina ispravna činjenica i stajalište. Sve je drugo nametanje onoga što popovi, vjerska zaslijepljenost i odgoj čine da čovjek gleda kao konj koji ima na oči stavljene one štitnike da ne može gledati u stranu.
Sukladno takvom mom pogledu na svijet oko sebe bio sam 2013.g. sudionik kolone podrške splitskoj Povorci ponosa. Bio sam ponosan što barem na ovakav način mogu dati svoj doprinos borbi za ravnopravnost i priznavanje svima na jednakost u svim pravima. Prošetali smo Korzom noseći poruke ljubavi. Na kraju smo se svi sakupili u Kružnoj ulici, ispred Palacha, gdje su organizatori održali govor podrške i istaknuli značenje jednakosti među ljudima, priznavanje da svatko ima pravo na svoj život a ne da mu drugi nameću kako mora i s kim mora živjeti.

Tih sam godina dosta biciklirao, a skoro da nisam propustio da na svojim turama svratim na lukobran i odmorim se pod svjetionikom. Znao sam viđati čovjeka koji je pometao čitav lukobran, a to vam je više od 1,5km. Znali smo se sresti i ispod svjetionika, gdje je obično odmarao uz doručak i flašu vina. Pričali smo o raznim temama, poznavao je japansku umjetnost ...
Nasmijali smo se kada sam rekao kako se Papa Ratsinger oddreknuo ( baš tako oddreknuo trona) a on je na to dodao kako je prije toga Pape imao band imena Ratsingersi ( štakori pjevači), hahaha. Još se i sada smijem toj slučajnosti imena.

Da vas previše ne zamaram, prelazim na bitno. Pričao sam o diskriminaciji spolova, pa sam spomenuo povorku u kojoj sam bio, a on na to doda : Ja sam bio organizator i glavni govornik. I ispriča on meni svoju životnu priču:
Bio sam profesor u jednoj školi. Ja sam prvi koji je javno rekao da je gay. Izgubio sam posao i više ga nisam mogao dobiti ni u jednoj školi. Roditelji su ga se odrekli. Par je godina bio vani pa se vratio u uvjerenju da će ga barem roditelji shvatiti, razumjeti. Uzalud. Snalazio se kako je znao, živjeo gdje je dobio krov nad glavom, kod prijatelja. Plaću koju je dobivao za metenje čitavog lukobrana odmah bi mu zaustavljali za dug na kartici. Bio je poznat i cijenjen u riječkim kulturnim krugovima po svojim radovima i performansima.

Jednog me dana upitao dali bih htjeo igrati u njegovom novom performanceu. Moja je uloga bila da se vozim biciklom preko mosta i natrag za vrijeme čitave izvedbe. Tema je bila šverc, šverc duhana, šverc traperica iz Trsta.
Moja se uloga temeljila na priči o čovjeku koji je godinama prelazio granicu na biciklu s vrećicom pijeska na biciklu. Carinici su izludili pretresajući i pregledajući svaki puta vreću pijeska da vide što šverca. Na kraju, nakon godina izluđivanja su ga pitali neka im otkrije što je švercao a on kaže: bicikle! (Stol na mostu predstavlja granicu i carinu)

Čitav performance "Tobacco standard" traje pola sata i vrtio se čitav mjesec dana u MMSU (Muzej moderne i suvremene umjetnosti) u Rijeci u sklopu izložbe o švercu. Iz MMSU sam kao sudionik dobio CD s kojega sam učinio ovaj kratki insert.

Krešu sam još jedno vrijeme znao sresti kako sakuplja plastične boce. Pitao je koju cigaretu ... tko zna gdje je u kojoj ruševini spavao. Prije dvije godine u Novom je listu bio veliki članak na skoro čitavoj stranici s pitanjem: Gdje je Krešo? Bilo je nagađanje da je možda opet otišao van ili si oduzeo život kako je to znao spomenuti. Nikada ga više nisam sreo.

Ovaj je kratki video iz "Tobacco standarda" sjećanje na prijatelja (S najvećom bradom) kojega je društvo osudilo i odbacilo samo zato što je bio "DRUGAČIJI" i jer se to nije sramio otvoreno reći.

Pod ovim tekstom kao i ubuduće ne dozvoljavam prozivanja tipa ćobani, maloumnici i svim onim imenima koja idu za vrijeđanjima. Očekujem isključivo korektne komentare. Mislim da je vrijeme da se izdignemo iznad onih koji osim vrijeđanja neznaju za drugačiju komunikaciju.