Marketing
Topao, a mekan k'o duša
Već sam pisao kako ja volim sendviče, pravi sam sendvičar. Čitav sam dan gladan ako nisam pojeo sendvič, pa nije čudno da i nakon ručka volim napraviti jedan.
U Japanu mi je najviše nedostajalo to što nema za kupiti normalan kruh kao kod nas. Pola kile, frtalj, koliko mi treba i kakav želim. Umjesto toga imaju sve pakirano kao naš kruh za tople sendviče. Nema u dućanima ni vitrina sa salamama i sirevima pa da vam trgovac nareže koliko tražite. Sve je vakuumirano po nekoliko deka i skroman izbor. Možda je takav način praktičan Japancima koji su naučili na brz život. Ali meni, koji volim polako uživati, nedostajalo je baš to zadovoljstvo. No to sve je sitnica prema prekrasnim trenucima koje smo imali u Japanu.
Zbog rečenog, uživam prošetati našim trgovinama i napasati oči. Tako mi jutros u oba oka upadoše ova peciva, kako piše za sendviče. Uzeh jednog u ruku, a on topao, mekan k'o duša. Strah me držati ga u ruci. A i ime mu je lijepo "Lizika". Ima ih svakakvih, i bijelih i žutih i crnih, na izbor.
Dobar tek i uživajte ako vam dopadne ruku.
Post je objavljen 18.12.2018. u 10:01 sati.