center>


CRTICE IZ GLAVE I ŽIVOTA


Moja Ljubav

Najnježnija, najtoplija, najiskrenija

Teuta


Moja mala Sukiyaki

Zajednički blog

Teuta i Morski





Uvijek zajedno




Krasna misao moje Drage

Ljubav je najsnažnija svemirska energija čije titraje osjećamo u svom srcu, zato treba vjerovati samo njemu!



Blog je namijenjen onima koji žele zaboraviti svakodnevne brige i prepustiti se svijetu mašte

Kako slika vrijedi više od tisuću riječi moje ilustracije su uklopljene u postove. Nitko ne može moje misli bolje oslikati od mene samoga


NE VJERUJEM POPOVSKIM LAPRDANJIMA

Blog je otvoren 2. svibnja 2006.

U komentarima na svom blogu ne dozvoljavam blačenje i vrijeđanje drugih blogera

Moja galeria
Fotoklub Rijeka

Kako smo zavolili Japan 2016


Smoking Area, Kyoto, Fushimi Inare

1. Priprema putovanja
2. Smještaj
3. Među prijateljima
4. O pušenju
5. Ozbiljno i šaljivo
6. Predvečerje u Tokyu
7. Hrana
8. Ples meduza
9. Chozuya
10. Aqua fantasy
11. Riječ za kraj
12. Fushimi Inari Taisha
13.Večera u Kyotu
14.Moje prvo kupanje u Japanu

Kako smo zavolili Japan 2017



Osaka Castle

Pripreme

1. Dojmovi s putovanja
2. Subaru
6. Pjevamo Subaru
3. Čekamo nočni pogled
4. Mislima u Japanu
5. I tablet je tu

Torii on Miyajima, Hiroshima

1. Osaka Castle
2. Treba imati sreće
3. Sanja Matsuri
4. Vizure modernog Japana
5. Najviša zgrada Japana
6. Sayonara
7. U karaoke baru
8. Udon za ručak
9. Podzemlja velegrada
10. Vesela pjesmica
11. Beskućnik
12. Mikoshi
13. Ljepota kimona
14. Život je igra
15. Žice, žice, žice ...
16. Slobodno kao ptica
17. Ugodan restorančić
18. Kitayama cedar
19. U prvom redu partera
20. Shinjuku, Tokyo
21. Miyajima


Zaglavlje bloga3

30.09.2018., nedjelja



Rijeka s mora


Današnji burni dan nije nam dozvolio isplovljavanje. U lučici su mi rekli da je danas Rijeka Nautic Show u luci. Iako u prvi tren nisam bio oduševljen jer znam da se sve svodi na par izloženih brodica, kada sam dobio pozivnicu uz objašnjenje da služi i kao ulaznica na brod, rado sam otpješačio do grada.
Kao što sam i očekivao, bio sam razočaran onime što sam vidjeo. No zato je vožnja brodom ispred zapadnog dijela grada i brodogradilišta bila ugodna.



Rijeka Nautic Show



Rijeka Nautic Show



U luci



U luci



Kako se to meni zna desiti, na brodu sam ostao bez baterija u fotiću pa je video rađen mobitelom, a fotić na mobitelu mi je odavno u banani, sjeban objektiv.




I na kraju, ostaci ostataka lansirne rampe prve tvornice torpeda na svijetu


VERY FIRST TORPEDO FACTORY IN THE WORLD




- 17:16 - Pusti vodu (6) - Isprintaj - #



28.09.2018., petak



Jabuke, jabuke ...


Sjedim u sobi i zajebavam se slažući pasijans na kompu. Prozor otvoren iako je vani prohladno. Četvrti kat.
Čujem izvana ono poznato: Jabuke, jabuke ...
Bacim pogled a pod prozorom bijeli kombi. Još su par puta viknuli, bez uspjeha. Možda griješe jer su stali na strani na koju su okrenute sobe a ne dnevni dio stanova. Mislim si dali su nakupci ili proizvođači. Ma tko da jesu odoše dalje neobavljene trgovine.

Vratio me taj prizor u neke davne dane moga djetinjstva. Bijelom cestom u ovo bi vrijeme na seljačkim kolima dovozili jabuke i krumpire. Bio je to doživljaj za svu djecu, Vidjeli smo konje i osjetili onaj specifični miris sela koji je s njima uvijek stizao. Bilo nam je zanimljivo popeti se na zapregu, vrtjeti kočnicu na zadnjoj strani kola, zavlačiti se ispod kola. Gledati konje kako dižu rep i seru, slušati kako ržu ... Svako toliko bi povukli kola malo naprijed.
Oko kola sakupilo bi se pola naselja žena i muškaraca. Vreće su brzo odlazile u podrume da čekaju zimu.
Sjećam se i osjetim miris octa kod spremanja kiselih paprika. Pune tegle spremane su u smočnicu. Sjećam se i mirisa kruškovca, šerija i ruma pripremanog od alkohola i ekstrakta iz onih malih bočica. Kuhali smo i sirup od kupina, sjećam se da je mat jednom pekla pekmez od šljiva. A topljenje masti i pravljenje čvaraka i zalijevanje mesa u mast uvijek je bio pravi doživljaj. Pa još kada bi mat dio sala odvojila i ispekla salenjake. Ajmeee

Puna konoba ugljena i drva, sanduk krumpira i jabuka, tegle u smočnici... Jesen


Apples, apples ...




- 18:58 - Pusti vodu (9) - Isprintaj - #



26.09.2018., srijeda



Sakrivena a ipak nije


Gdje to piše da cvijeće mora biti fotkano tako da je cvijet u gro planu. Ova lijepa ruža uživa u jesenjem suncu u svojoj osami. Skoro sakrivena privući će pažnju onoga tko primjeti ljepotu pored koje prolazi.



Hidden rose




- 16:38 - Pusti vodu (12) - Isprintaj - #



24.09.2018., ponedjeljak



Slučajno pročitana vijest


Sjedim tako i ručam a sa strane listam Novi list od petka 21. rujna 2018. Petak je jedini dan kada kupujemo novine, valjda isključivo materi zbog teve programa. Već sam prije listao crnu kroniku no ovaj mi puta ipak malo više pažnju privukao naslov "Nožem ubo nesuđenog zeta pred kućom šefa MUP-a". Rekao bih vijest nezanimljiva, što ima veze što je to pred kućom dotičnog šefa. No ima puno veze ono što piše o šefu, a piše sljedeće:


"U zgradi gdje je ugostiteljski objekt živi aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Božinović se, podsjećamo, upravo u tom lokalu nedavno sastao s generalom Mladenom Kruljcem čiji je sin David u tom trenutku bio pod policijskom istragom zbog dilanja narkotika. Davidu Kruljcu u stanu je pronađeno nekoliko kila droge i gotovina od 117 tisuća € a skandaloznom je presudom osuđen na godinu dana popularnog rada za opće dobro. Susret s generalom, inače nepravomoćno osuđenim za malverzacije sa zemljištem, ministar je okarakterizirao čistom slučajnošću."

Stvarno smo zemlja slučajnih slučajnosti.



Oznake: slučajno


- 14:22 - Pusti vodu (9) - Isprintaj - #



21.09.2018., petak



Što to ima u ljudima ružno


Upravo tako, što to ima u ljudima ružno, koje zlo i zloću kriju u sebi a koja izbije kad tad na površinu?
Tu u mom susjedstvu privatna je kuća s okućnicom. Prolazim pored nje svaki dan na putu do trgovine. Godinama je u njoj živjela starija žena, sitna iskrivljenih leđa. Volio sam gledati s koliko je pažnje svako jutro plijevila taj komadić vrta, kako je pazila na cvijeće i voće. Znao sam uči kod nje i slikati ruže i cvijeće, neke od najljepših slika ruža načinio sam upravo u njenom vrtu i uz ogradu. Kako je bila sitna i iskrivljena, nije mogla podiči poklopac na kontejneru za smeće i svako me jutro čekala da joj bacim nekoliko kanti onoga što je naplijevila u vrtu ili običnog otpada. Znala me zamoliti i da joj nešto po vrtu porežem, ispilim koju granu, obrezao sam joj lozu na pergoladi...


Never more


Preko ceste imala je još komadić vrta u kome je bila jedna lijepa šljiva i smokva, najbolja na čitavoj Vežici, ovom dijelu Rijeke.
Jasno da ih nikada nije brala jer to nije bilo u njenom dosegu. Jednom sam prilikom ubrao par šljiva i već mi drugi dan stavila pod nos da kako sam ubrao a da ju nisam pitao! Mislim da ju je te godine ispilila i više je nije bilo. Kasnije ni kada mi nudila da uberem grozd iz vrta to nebih učinio ni za živu glavu. No smokve se nisam odrekao, moga najdražeg voća. Svako bih jutro nabrao cca pola kile ili tek nešto više jer se više od toga nije ni moglo u ubrati.


Da vas dalje previše ne zamaram opisom bivših odnosa prelazim na bit teksta. Starica je prije dvije godine pala i slomila nogu i od onda je više nije bilo u vrtu. Iskreno rečeno, bilo mi je žao, nekako mi je nedostajala. Vrt je zarastao do rugla. Prije par mjeseci njen se zet uhvatio posla, oplijevio vrt, posjekao krasnu šljivu u vrtu, posjekao sve ruže koje su rasle uz ogradu. I ono zbog čega me srce boljelo, srušio je najbolju smokvu u ovom dijelu grada. Nedavno sam ga sreo pa mu kažem: Noge bih ti ispilo, zašto si morao srušiti onu smokvu? Nisam ja kriv, baba naredila jer je "Vidjela da netko bere smokve i sigurno ih prodaje na tržnici!" Razočarano rekoh: "Posijeci joj i onu drugu nogu koju nije slomila."


Never more


Pitam se što to ima u čovjeku da odjednom postaje čudovište. Umjesto da je sretna što i poslije nje ostaje nešto u čemu mogu i drugi uživati, zbog čega će je se sjećati po nečemu lijepom, uništi sve iza sebe? Zar ju je boljelo i to što je netko kroz ogradnu mogao vidjeti prekrasne ruže i osjetiti njihov miris, zar joj je smetalo što ja ili bilo tko drugi može uživati u najboljim smokvama. A što je najinteresantnije, čitav je život pomagala ljudima kao cijenjeni fizioterapeut i kiropraktičar, imala svoju ordinaciju u Švicarskoj i Opatiji, doma su joj u Rijeci dolazili ljudi tražiti pomoć.
I što se odjednom dogodi u čovjeku da na najružniji način briše sve svoje tragove


Never more




Oznake: to je moje i samo moje


- 10:28 - Pusti vodu (16) - Isprintaj - #



19.09.2018., srijeda



Počelo je počelo


Napokon je počelo jesenje zasjedanje Hrvatskog Sabora. Nakon intoniranja državne Himne, svi su zastupnici otpjevali, stojeći i odajući počast svojoj himni, i zastupničku himnu. Dvoranom se orilo, ponosno otpjevano, iz punog grla:


Saborski sam zastupnik
Jebe mi se živo
Saborska mi plaća teće
Ja odoh na pivo.


Nakon otpjevanih himni, zastupnici su požurili da im se piva koja ih već čeka ne ugrije.


Zasjedanje Sabora



Oznake: himna sabornika


- 10:56 - Pusti vodu (15) - Isprintaj - #



14.09.2018., petak



Pogled iz jedne sijede glave


Ima tome već dosta vremena kako sam mislio pisati ovu temu. Razlog je tome taj što često dolazi do nesporazuma kako mi starci pljujemo po prošloj državi i svemu vezanom uz nju. Pa nije baš tako. Mi smo tu državu živjeli.
Kako je tema izuzetno velika, prevelika da bi stala u jedan post ovom prilikom neću ni riječju spomenuti politiku ni sve uz nju vezano. Nastojat ću biti korektan, uostalom i ja sam živio u toj državi i za drugu nisam znao. Smatrao sam da nam samo takva zajednica omogućava državu u kojoj smo živjeli, da bi se njenim raspadom našli u nebranom grožđu. Kažem da sam smatrao, ali čovjek koji misli vlastitom glavom vidi i dalje od onoga što mu se pod nos servira. Dakle, nekada jako davno sam smatrao.
Pa krenimo redom.

Završetkom drugog rata, nova je država krenula u obnovu kojoj je temelj bio industrijalizacija. Osnova razvoja bili su gradovi u kojima je već bila razvijena industrija koja je mogla pokrenuti napredak. Navesti ću primjer moje Rijeke i njene prijeratne industrije: prva rafinerija u ovom dijelu Europe, Torpedo, prvi proizveden u svijetu upravo u Rijeci, svjetski poznata tvornica papira, ljevaonica Vulkan, tri brodogradilišta, Benčić nekada davno šećerana, pa tvornica duhana i na kraju ljevaonica obojenog ljeva, željeznička veza sa Zagrebom koju nam je izgradila Madžarska tamo neke davne godine, Luka i uz nju vezana trgovina, brodarske kompanije ...

UKOD, tvornica ukoćenog drveta, izrađivali su drvene skije puno prije Elana, radili su furnir i još koješta od drveta. Odavno je nema.


UKOD


Po završetku rata Rijeka je imala 35-40 000 stanovnika. Zahvaljujući naglom razvoju, grad je narastao na oko 150 000 stanovnika, došljaka iz svih krajeva nekadašnje države. Umjesto života u favelama, radni je narod živio u novogradnjama koje su gradile skoro sve firme. U poduzećima su bili fondovi za stanogradnju iz kojih su radnicima građeni stanovi. Mnogi od pridošlih vjerojatno prije toga nisu mogli zamisliti takve stanove. Počeo je rasti standard. Došli su prvi televizori, počelo je kupovanje automobila. Tvornice su imale svoja ljetovališta u koja su slale svoje radnike na godišnji odmor. Ukratko, život je izgledao lijep. Ljudi su dizali kredite kojima su gradili kuće znajuči da će zahvaljujuči inflaciji rate biti jednake cijeni kutije cigareta ili manje.
Većina Hrvatske se tako razvijala, oko već postojećih industrija nicale su nove, gradovi su rasli. Država je imala enorman rast. No tom je rastu morao doći kraj. Inflacija i zaduženja su rasla pa smo već sredinom šezdesetih imali devalvacije. Otvaranjem granica vidjeli smo da zapravo puno toga nemamo. Trčali smo u Trst po banane, po traperice, po hranu ...

Vulkanov neboder


Neboder Vulkan


Ono što ovdje svakako moram spomenuti, pohvaliti je školstvo. Škole su odgajale ljude koji će imati posao čim izađu iz školskih klupa. Tu prvenstveno mislim na proizvodna zanimanja. Ja sam išao u tehničku školu a u našoj su školi učili i zidari, i skelari, i tesari, i vodoinstalateri, i krovopokrivači, i .. Rijeka je bila puna škola u kojima su učena zanimanja koja su bila potrebna industriji. I nije bilo sramota dijete poslati u takvu školu, nije bilo sramota raditi.
Danas svi viču kako nam mladi odlaze van trbuhom za kruhom, a ja pitam zar moramo uvoziti građevinare jer ih nismo samo odgojili, jer je danas sramota poslati dijete u radničko zanimanje?
Zar moramo uvoziti metalce jer budućih u školama više nema ... Koliko je radničkih zanimanja jednostavno umrlo a strukovne su škole morale pozatvarati vrata.
Pričamo kako ljudi odlaze van kao da smo zaboravili kako se van odlazilo vlakovima a ne autobusima. Sindikati su organizirali odlaske u Švabeland i diljem Europe! Država nas je iseljavala i raseljavala. Stariji će se vjerojatno prisjetiti Dudeka i njegov odlazak u Švabeland.


U 45 godina u Hrvatskoj su izgrađene tri "autoceste". Ona koja povezuje Zagreb s Beogradom, 45km autoceste Zagreb-Karlovac i 8km autoceste Rijeka (onaj komadić na Grobniku). Jadransku autostradu izgradiše nam Ameri. Za one koji neznaju Tile cotavi ju je jednom prilikom ispravno nazvao "strada auto".
Koliko je u ovih 23 godine od rata do sada izgrađeno autocesta u Hrvatskoj i tko bi se danas vozio 6-7 sati busom od Rijeke do Zagreba, starom cestom?



Inflacija, Inflacija, Country that not exsist no more

Osamdesete su dovele do napuhavanja balona lažnog sjaja do granica izdržljivosti. Prezaduženoj državi više nitko nije htjeo davati kredite kojima bi plaćala socijalni mir. Inflacije su bujale, devalvacije se smjenjivale.Cijene su bujale preko noći, a nestašice su bile svakodnevne. Nema detergenta, nema kave, nema brašna, nema ... Trčali smo ako treba preko pola grada ako smo čuli da negdje nešto ima. Vožnja par-nepar, jerbo nema benzina. Redukcije par-nepar jerbo nema struje.


Inflacija, Country that not exsist no more

Danas odemo u trgovinu i kupimo ono što nam je nužno za danas ili ako je na akciji za nekoliko dana unaprijed. Znamo da ćemo to isto i sutra moći kupiti po istoj cijeni, i preksutra, i za godinu dana. Nikome više nisu potrebne škrinje u koje bi spremao zalihe. Imamo stabilnost o kojoj malo tko razmišlja jer je tako normalna da o njoj netreba razmišljati.
Imamo još nešto što je zapravo najvažnije. Možemo u materinu poslati i premijera i kojekakve stranačke vođe, imamo višestranačje u kojemu se nitko netraba plašiti reći da se s nekime ne slaže. Primjera radi tek da spomenem: Moj je otac osamdesetih prijavljen UDBI jer se usudio reći da partijska ćelija u sportsko-ribolovnom društvu nema šta tražiti i voditi politiku.



I eto, ne pljujem po bivšoj, ali znam kako se živjelo. Živjelo se i dobro i loše, kako je tko doživjeo.Trajala je dok nije samu sebe pojela.


- 18:27 - Pusti vodu (20) - Isprintaj - #



12.09.2018., srijeda



Kad brod donese brodove


Često na moru vidimo različite brodove, od kontejneraša do tankera, od putničkih katamarana do brodova posebne namjene.
Nedavno sam imao priliku uslikati brod koji je dovezao novi putnički katamaran a još je nekoliko jahti bilo spremno na palubi. Zanimljivo za vidjeti.



Stigao je brod

Oznake: brodovi


- 16:28 - Pusti vodu (9) - Isprintaj - #



09.09.2018., nedjelja



Konjska posla


Bila jučer nekakva usrana subota (surbota za one koji jebavaju samo u dane koji imaju u sebi slovo R). Dakle, u tu usranu subotu bilo je u planu da na prostoru ispred naše galerije imamo izložbu fotografija. Umjesto izložbe, Principij nam zauzeše nekakvi, a valjda, Rimljani. Bilo i uokolo na trgu i Korzu još kojekakvog čudnog svijeta, čudno obučenog, valjda vrijeme od poklada iliti maškara.



Bi to tako u rimsko doba



No pustimo sada te kerefeke. Meni je pažnju privuklo nekakvo kljuse. Kažu da je lipicanac ili caner, kako vam drago. A meni nikako nije jasno od kuda tim nazovi Rimljanima baš lipicaner. Valjda su ga drmnuli iz Lipica.



Konjska posla



Vidjeh ga kako se provlači mukom između razglasnih kutija, vidjeh ga i kako klipsa našim Korzom. Vidjeh ga i u luci kako potrbuške sa rive skače sa sve četiri noge u more. Skupila se svjetina pa se čudom čude konju i gledaju njegove skokove. Baš mi žao što ga tu ne uhvatih u skoku, a kada je pao, opet potrbuške, u more više nisam imao šta uslikati. Ali zato sam ga ufatio kako šeće tržnicom u potrazi za nečim zelenim. Valjda je vegetarijanac, a čulo se kako mu cvili iz želuca. Placarice se u straju razmaknule a kljuse počelo brstiti cvijeće s polica. Ni onaj jadnik u sedlu nije ga moga smiriti.
Još bi ja njega uslika i kako pije vodu iz one fontane isprid kazališta ali mi crkla baterija u fotiću.



Konj na tržnici



Eto, ljudi moji to bi van bila štorija o konju, pa ko viruje, viruje, ko ne a ko mu kriv, triba je biti na mjestu događaja ka ja.

Oznake: konjska posla


- 17:52 - Pusti vodu (9) - Isprintaj - #



04.09.2018., utorak



Ne diže se? Mamma mia!


Ne diže se ...


Mamma mia, gadan problem ... ne diže se


(Savjet: Glazbom protiv nejebice umjesto afričkom šljivom)



Oznake: Ne diže se


- 15:15 - Pusti vodu (9) - Isprintaj - #



03.09.2018., ponedjeljak



Od pločice do pločice


Kako su danas gospoda Kur i Kul krenuli u pohode na hrvatsko školstvo mislio sam da bi bilo zgodno da ponovo objavim svoj tekst "Utopija ili skora stvarnost ... Od pločice do pločice". Objavljen je prije 8,5 godina, u ono vrijeme kada su se još političari hvalili kako su nekome "emajlirali" poruku, a mnogi su još tipkali jednim prstom. Evo dakle tog teksta:



Na nekoliko sam blogova čitao kako trenutni školarci razmišljaju o današnjem školstvu i neki moji komentari povod su ovom postu.

Moja je mat, u svome slavonskom selu, krenula u osnovnu školu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća. Dakle prije svega 70 i nešto godina. Bitno je to spomenuti zato što su u tom vremenu, u ovih sedamdesetak godina, učinjeni pomaci u napretku veći no u čitavoj povijesti ljudskog roda.
U svom malenom selu slavonskom bosonoga je po snijegu išla u školu. Nije na ramenima nosila torbetinu tešku desetak kila, pretrpanu knjigama. Išla je s pločicom na kojoj su pisali kamenom pisaljkom! U vječitoj želji za znanjem gutala je svaku pisanu riječ do koje je mogla doći, u svome malenom selu slavonskom. Kao dijete je otišla iz svoga sela i čitav ju je život vodila želja za znanjem.

Ja sam u Rijeci koncem pedesetih krenuo u osnovnu s torbom u ruci. Krasopis i pisanje perom i tintom, debela crta, tanka crta. Kosa, ravna…Sada znam da je mnogo onoga što sam nosio u torbi i onoga što sam morao učiti, onoga što mi je zagorčalo školske dane, bilo suvišno. Čak se i ne mogu sjetiti svega što sam morao učiti jerbo će biti neophodno na mom putu kroz život. Sada više skoro i ne znam da se potpišem budući da sve što pišem tipkam.

Moji su sinovi sredinom osamdesetih krenuli u školu s torbama na leđima. Svaki je imao svoj komplet knjiga i učila. Hvatao sam se za glavu kada sam gledao šta im je sve natovareno da moraju savladati. Kada su krenuli u srednju kupio sam im komp.

Današnja djeca jedva se vide ispod teških torbetina koje kao magarci vuku na svojim leđima. Koliko nepotrebnog oni moraju savladati i što je najgore, koliko izdavačkih džepova moraju napuniti da bi dobili potvrdu svoga znanja?

Zbog čega ovoliki uvod? Pa zbog toga što je u ovih sedamdesetak godina čovječanstvo doživjelo napredak koji sam spomenuo na početku. Mat koja nije mogla ni zamisliti da postoji drugačiji pod od zemljanog, svjedokom je čovjekovog osvajanja svemira. Upravo njena i moje generacije učinile su taj veliki korak od zemljanog poda do akceleratora u Cernu. Slobodno mogu reći "od pločice do početka početaka".


Tablet instead of a school bag


Slijedom rečenoga mislim da bi se trebalo zapitati: Nije li vrijeme da se napokon opet vratimo pločicama u školstvu, a pretrpane torbetine ostavimo samo ružnoj uspomeni? Ne onim po kojima se pisalo kamenim pisaljkama, već najnovijim pločicama, laptopima, tabletima i sličnim čudima modernog vremena. Nije li došlo vrijeme da djeca umjesto teških torbetina u školu nose lagane uređaje u kojima je pohranjeno sve što im je potrebno za savladavanje gradiva na pojedinom stupnju njihova školovanja. Umjesto gomile knjiga i radnih bilježnica dovoljno je kupiti tek CD s kompletnim gradivom za školsku godinu, sa svim knjigama i radnim bilježnicama. Sudeći po svakodnevnom padanju cijena uređaja, neće li uskoro državi i roditeljima biti jeftinije opremiti dijete elektronskom pločom koja će trajati godinama umjesto da svake godine troše silnu lovu koja i tako na kraju godine završi u smeću.

Jasno da su svakojake kombinacije moguće. Stroj u školi, stroj doma pa veza internetom, kojekakvi mali memorijski prijenosnici podataka, pa sve do već spomenutog nošenja u torbi. Uostalom, ovdje govorim samo o zamjeni klasične školske torbe i klasičnog načina učenja, a ne o zamjeni škole učenjem preko neta.

Ako želimo biti zemlja znanja, nije li normalnije da djeca od samih početaka uče sukladno vremenu u kojem žive umjesto da za znanjem, onim korisnim, trče tek kada izađu iz škole. Dovoljno smo mala zemlja da si to možemo priuštiti, a uspjesi naše djece na informatičkim natjecanjima diljem svijeta samo pokazuju da znaju vratiti ono što je u njih uloženo, na najljepši način.

Kako često pišem o potrebi očuvanja okoline i sljedeće se pitanje samo nametnulo: Koliko stabala godišnje treba srušiti da bi ih svršetkom školske godine bacili u otpad? Koliko stotina kilograma papira po glavi učenika kroz školovanje završi u smeću?



I evo, nakon skoro deset godina moja predviđanja postaju stvarnost.



Oznake: kur i kularna reforma


- 19:41 - Pusti vodu (3) - Isprintaj - #



02.09.2018., nedjelja



Posljednji ljetni dan


Bilo je lijepo, bilo je ispunjeno svime što ljeto može pružiti, uživanje, ljubav, putovanja. Ostaje u lijepom sjećanju.



Vjerujem da mnogi neće pogledati video, ali on je tu mojoj Dragoj i meni kao podsjetnik na lijepe trenutke.
Ako se pitate zbog čega sam ga svrstao u glazbu, pa odgovor je jednostavan: Šum mora uvijek je glazba za moje uši.




- 21:37 - Pusti vodu (6) - Isprintaj - #



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Videa iz Japana

Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri

8 Kolovoz, August



Vodič Japanom, sve što vas zanima i što je dobro znati


Kako smo zavolili Japan 2018


Asahi Beer Tower, Golden Flam and Tokyo Skytree

Pripreme

1. Opet među prijatelje
2.Javili su se iz hotela
3. Karte su kupljene
4. Hotel rezerviran
5. Sve je spremno
6. Još jedan dan



Japan 2018

1. Vratismo se u Hrvatsku
2.Shukkeien Garden, Hiroshima
3. Shinkansen Hikari
4. Japan, zemlja vulkana
5. Dječji spomenik mira, Hiroshima
6. Priroda je sveta
7. Osjećati se ugodno
8. Japan, second hand
9. Kako priječi cestu
10. Žuti i kosooki
11. Hiroshima 6. kolovoza 1945.
12. Music festival
13. Pjesma rađa prijatelje
14. Himeji Castle
15. Par kapi Japana
16. Tamo visoko
17. Mount Shosha
18. Marble beach, Rinku, Osaka
19. Japanska drvena arhitektura
20. Ima toga i u Japanu
21. Ručak u Kobe-u
22. Kobe Nunobiki Herb Gardens

Kako smo zavolili Japan 2019,

Planiranje putovanja

1. Odluka je pala, putujemo
2. Mi letimo, lala la
3. Kako do Japana
4. Počinje odbrojavanje
5. Yokohama

Mi kao Japanci

1. Ne izgubiti se
2. Gejša i samuraj
3. Sitnice koje to nisu
4. Hachiko, vjernost psa
5. Shinto vjenčanje
6. Vidjeti da bi vjerovali
7. Japanom 220/sat
8. Draga uspomena
9. Shibamata
10. Kišno jutro u Yokohami
11. HIKAWA MARU
12. Povjerljivi japanski razgovori
13. Najveći pauk na svijetu

JAPAN


1. Amaterasu, Boginja Sunca
2. Obnova hrama Boginje Amaterasu
3. Glicinija, najljepša na svijetu
4. Presađivanje najveće glicinije
5. Trešnjin cvijet u Japanu
6.Podzemni bicikl parking
7. Festival azaleja, Tokyo
8. ZOO Osaka
9. Japanom 220/sat
10. Ginko
11. Spavanje u kapsulama
12. Shinkansen i Maglev
13. Akvarij Osaka
14. Opet malo o Japanu
15. O japanskoj hrani
16. Staro-novo, japan
17. Setsubun festival
18. Hiroshima, Ptica na dlanu
19. Negdje nad Sibirom
20. Poplave u Japanu
21. Mostići u parkovima
22. Veliki val Kanagave
23. Uspomena na Osaku
24. Higashi Hoganji Temple







Design by More ljubavi

Uz rivu