OPIS BLOGA

CRTICE IZ GLAVE I ŽIVOTA

Moja Ljubav

Diadema

Red Hot Devil

Kameko

Moja mala Sukiyaki


Blog je namijenjen onima koji žele zaboraviti svakodnevne brige i prepustiti se svijetu mašte

Kako slika vrijedi više od tisuću riječi moje ilustracije su uklopljene u postove. Nitko ne može moje misli bolje oslikati od mene samoga


NE VJERUJEM POPOVSKIM LAPRDANJIMA

Blog je otvoren 2. svibnja 2006.

U komentarima na svom blogu ne dozvoljavam blačenje i vrijeđanje drugih blogera





Moja galeria
Fotoklub Rijeka

Linkovi na naše blogove

Moje ilustracije

Naši češki blogovi
Euridika
Moře lásky

Kako smo zavolili Japan
2016

Smoking Area, Kyoto, Fushimi Inare

1. Priprema putovanja
2. Smještaj
3. Među prijateljima
4. O pušenju
5. Ozbiljno i šaljivo
6. Predvečerje u Tokyu
7. Hrana
8. Ples meduza
9. Chozuya
10. Aqua fantasy
11. Riječ za kraj

Kako smo zavolili Japan
2017

Osaka Castle

Pripreme

1. Dojmovi s putovanja
2. Subaru
6. Pjevamo Subaru
3. Čekamo nočni pogled
4. Mislima u Japanu
5. Važni podaci o putu
6. I tablet je tu

Torii on Miyajima, Hiroshima

1. Osaka Castle
2. Rikuro, kolač od sira
3. Treba imati sreće
4. Sanja Matsuri
5. Vizure modernog Japana
6. Najviša zgrada Japana
7. Sayonara
8. U karaoke baru
9. Udon za ručak
10. Podzemlja velegrada
11. Vesela pjesmica
12. Beskućnik
13. Mikoshi
14. Ljepota kimona
15. Život je igra
16. Žice, žice, žice ...
17. Slobodno kao ptica
18. Ugodan restorančić
19. Kitayama cedar
Zaglavlje bloga3

21.09.2018., petak

Što to ima u ljudima ružno


Upravo tako, što to ima u ljudima ružno, koje zlo i zloću kriju u sebi a koja izbije kad tad na površinu?
Tu u mom susjedstvu privatna je kuća s okućnicom. Prolazim pored nje svaki dan na putu do trgovine. Godinama je u njoj živjela starija žena, sitna iskrivljenih leđa. Volio sam gledati s koliko je pažnje svako jutro plijevila taj komadić vrta, kako je pazila na cvijeće i voće. Znao sam uči kod nje i slikati ruže i cvijeće, neke od najljepših slika ruža načinio sam upravo u njenom vrtu i uz ogradu. Kako je bila sitna i iskrivljena, nije mogla podiči poklopac na kontejneru za smeće i svako me jutro čekala da joj bacim nekoliko kanti onoga što je naplijevila u vrtu ili običnog otpada. Znala me zamoliti i da joj nešto po vrtu porežem, ispilim koju granu, obrezao sam joj lozu na pergoladi...


Never more


Preko ceste imala je još komadić vrta u kome je bila jedna lijepa šljiva i smokva, najbolja na čitavoj Vežici, ovom dijelu Rijeke.
Jasno da ih nikada nije brala jer to nije bilo u njenom dosegu. Jednom sam prilikom ubrao par šljiva i već mi drugi dan stavila pod nos da kako sam ubrao a da ju nisam pitao! Mislim da ju je te godine ispilila i više je nije bilo. Kasnije ni kada mi nudila da uberem grozd iz vrta to nebih učinio ni za živu glavu. No smokve se nisam odrekao, moga najdražeg voća. Svako bih jutro nabrao cca pola kile ili tek nešto više jer se više od toga nije ni moglo u ubrati.


Da vas dalje previše ne zamaram opisom bivših odnosa prelazim na bit teksta. Starica je prije dvije godine pala i slomila nogu i od onda je više nije bilo u vrtu. Iskreno rečeno, bilo mi je žao, nekako mi je nedostajala. Vrt je zarastao do rugla. Prije par mjeseci njen se zet uhvatio posla, oplijevio vrt, posjekao krasnu šljivu u vrtu, posjekao sve ruže koje su rasle uz ogradu. I ono zbog čega me srce boljelo, srušio je najbolju smokvu u ovom dijelu grada. Nedavno sam ga sreo pa mu kažem: Noge bih ti ispilo, zašto si morao srušiti onu smokvu? Nisam ja kriv, baba naredila jer je "Vidjela da netko bere smokve i sigurno ih prodaje na tržnici!" Razočarano rekoh: "Posijeci joj i onu drugu nogu koju nije slomila."


Never more


Pitam se što to ima u čovjeku da odjednom postaje čudovište. Umjesto da je sretna što i poslije nje ostaje nešto u čemu mogu i drugi uživati, zbog čega će je se sjećati po nečemu lijepom, uništi sve iza sebe? Zar ju je boljelo i to što je netko kroz ogradnu mogao vidjeti prekrasne ruže i osjetiti njihov miris, zar joj je smetalo što ja ili bilo tko drugi može uživati u najboljim smokvama. A što je najinteresantnije, čitav je život pomagala ljudima kao cijenjeni fizioterapeut i kiropraktičar, imala svoju ordinaciju u Švicarskoj i Opatiji, doma su joj u Rijeci dolazili ljudi tražiti pomoć.
I što se odjednom dogodi u čovjeku da na najružniji način briše sve svoje tragove


Never more




Oznake: to je moje i samo moje


- 10:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.





Fotoalbumi iz Japana

Kyoto, Fushimi Inari Shrine
Japan 2016
Asahi Beer Tower and Tokyo Skytree
Japan 2017, album 1
Miyajima, Hiroshima, Torii gate during low tide
Japan 2017 album 2
Osaka
Japan 2018
Sumiyoshi Taisha, Osaka
Japan 2018, Osaka
Hiroshima
Hiroshima, Himeji, Kobe

Videa iz Japana

Pjevamo u Karaoke baru
Najviša zgrada Japana
We'll be back
< prosinac, 2018  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Volim gljivarenje
Judino uho




Design by More ljubavi

Uz rivu