Marketing
Što to ima u ljudima ružno
Upravo tako, što to ima u ljudima ružno, koje zlo i zloću kriju u sebi a koja izbije kad tad na površinu?
Tu u mom susjedstvu privatna je kuća s okućnicom. Prolazim pored nje svaki dan na putu do trgovine. Godinama je u njoj živjela starija žena, sitna iskrivljenih leđa. Volio sam gledati s koliko je pažnje svako jutro plijevila taj komadić vrta, kako je pazila na cvijeće i voće. Znao sam uči kod nje i slikati ruže i cvijeće, neke od najljepših slika ruža načinio sam upravo u njenom vrtu i uz ogradu. Kako je bila sitna i iskrivljena, nije mogla podiči poklopac na kontejneru za smeće i svako me jutro čekala da joj bacim nekoliko kanti onoga što je naplijevila u vrtu ili običnog otpada. Znala me zamoliti i da joj nešto po vrtu porežem, ispilim koju granu, obrezao sam joj lozu na pergoladi...
Preko ceste imala je još komadić vrta u kome je bila jedna lijepa šljiva i smokva, najbolja na čitavoj Vežici, ovom dijelu Rijeke.
Jasno da ih nikada nije brala jer to nije bilo u njenom dosegu. Jednom sam prilikom ubrao par šljiva i već mi drugi dan stavila pod nos da kako sam ubrao a da ju nisam pitao! Mislim da ju je te godine ispilila i više je nije bilo. Kasnije ni kada mi nudila da uberem grozd iz vrta to nebih učinio ni za živu glavu. No smokve se nisam odrekao, moga najdražeg voća. Svako bih jutro nabrao cca pola kile ili tek nešto više jer se više od toga nije ni moglo u ubrati.
Da vas dalje previše ne zamaram opisom bivših odnosa prelazim na bit teksta. Starica je prije dvije godine pala i slomila nogu i od onda je više nije bilo u vrtu. Iskreno rečeno, bilo mi je žao, nekako mi je nedostajala. Vrt je zarastao do rugla. Prije par mjeseci njen se zet uhvatio posla, oplijevio vrt, posjekao krasnu šljivu u vrtu, posjekao sve ruže koje su rasle uz ogradu. I ono zbog čega me srce boljelo, srušio je najbolju smokvu u ovom dijelu grada. Nedavno sam ga sreo pa mu kažem: Noge bih ti ispilo, zašto si morao srušiti onu smokvu? Nisam ja kriv, baba naredila jer je "Vidjela da netko bere smokve i sigurno ih prodaje na tržnici!" Razočarano rekoh: "Posijeci joj i onu drugu nogu koju nije slomila."
Pitam se što to ima u čovjeku da odjednom postaje čudovište. Umjesto da je sretna što i poslije nje ostaje nešto u čemu mogu i drugi uživati, zbog čega će je se sjećati po nečemu lijepom, uništi sve iza sebe? Zar ju je boljelo i to što je netko kroz ogradnu mogao vidjeti prekrasne ruže i osjetiti njihov miris, zar joj je smetalo što ja ili bilo tko drugi može uživati u najboljim smokvama. A što je najinteresantnije, čitav je život pomagala ljudima kao cijenjeni fizioterapeut i kiropraktičar, imala svoju ordinaciju u Švicarskoj i Opatiji, doma su joj u Rijeci dolazili ljudi tražiti pomoć.
I što se odjednom dogodi u čovjeku da na najružniji način briše sve svoje tragove
Post je objavljen 21.09.2018. u 10:28 sati.