Ima tome već dosta vremena kako sam mislio pisati ovu temu. Razlog je tome taj što često dolazi do nesporazuma kako mi starci pljujemo po prošloj državi i svemu vezanom uz nju. Pa nije baš tako. Mi smo tu državu živjeli.
Kako je tema izuzetno velika, prevelika da bi stala u jedan post ovom prilikom neću ni riječju spomenuti politiku ni sve uz nju vezano. Nastojat ću biti korektan, uostalom i ja sam živio u toj državi i za drugu nisam znao. Smatrao sam da nam samo takva zajednica omogućava državu u kojoj smo živjeli, da bi se njenim raspadom našli u nebranom grožđu. Kažem da sam smatrao, ali čovjek koji misli vlastitom glavom vidi i dalje od onoga što mu se pod nos servira. Dakle, nekada jako davno sam smatrao.
Pa krenimo redom.

Završetkom drugog rata, nova je država krenula u obnovu kojoj je temelj bio industrijalizacija. Osnova razvoja bili su gradovi u kojima je već bila razvijena industrija koja je mogla pokrenuti napredak. Navesti ću primjer moje Rijeke i njene prijeratne industrije: prva rafinerija u ovom dijelu Europe, Torpedo, prvi proizveden u svijetu upravo u Rijeci, svjetski poznata tvornica papira, ljevaonica Vulkan, tri brodogradilišta, Benčić nekada davno šećerana, pa tvornica duhana i na kraju ljevaonica obojenog ljeva, željeznička veza sa Zagrebom koju nam je izgradila Madžarska tamo neke davne godine, Luka i uz nju vezana trgovina, brodarske kompanije ...

UKOD, tvornica ukoćenog drveta, izrađivali su drvene skije puno prije Elana, radili su furnir i još koješta od drveta. Odavno je nema.

Po završetku rata Rijeka je imala 35-40 000 stanovnika. Zahvaljujući naglom razvoju, grad je narastao na oko 150 000 stanovnika, došljaka iz svih krajeva nekadašnje države. Umjesto života u favelama, radni je narod živio u novogradnjama koje su gradile skoro sve firme. U poduzećima su bili fondovi za stanogradnju iz kojih su radnicima građeni stanovi. Mnogi od pridošlih vjerojatno prije toga nisu mogli zamisliti takve stanove. Počeo je rasti standard. Došli su prvi televizori, počelo je kupovanje automobila. Tvornice su imale svoja ljetovališta u koja su slale svoje radnike na godišnji odmor. Ukratko, život je izgledao lijep. Ljudi su dizali kredite kojima su gradili kuće znajuči da će zahvaljujuči inflaciji rate biti jednake cijeni kutije cigareta ili manje.
Većina Hrvatske se tako razvijala, oko već postojećih industrija nicale su nove, gradovi su rasli. Država je imala enorman rast. No tom je rastu morao doći kraj. Inflacija i zaduženja su rasla pa smo već sredinom šezdesetih imali devalvacije. Otvaranjem granica vidjeli smo da zapravo puno toga nemamo. Trčali smo u Trst po banane, po traperice, po hranu ...

Vulkanov neboder

Ono što ovdje svakako moram spomenuti, pohvaliti je školstvo. Škole su odgajale ljude koji će imati posao čim izađu iz školskih klupa. Tu prvenstveno mislim na proizvodna zanimanja. Ja sam išao u tehničku školu a u našoj su školi učili i zidari, i skelari, i tesari, i vodoinstalateri, i krovopokrivači, i .. Rijeka je bila puna škola u kojima su učena zanimanja koja su bila potrebna industriji. I nije bilo sramota dijete poslati u takvu školu, nije bilo sramota raditi.
Danas svi viču kako nam mladi odlaze van trbuhom za kruhom, a ja pitam zar moramo uvoziti građevinare jer ih nismo samo odgojili, jer je danas sramota poslati dijete u radničko zanimanje?
Zar moramo uvoziti metalce jer budućih u školama više nema ... Koliko je radničkih zanimanja jednostavno umrlo a strukovne su škole morale pozatvarati vrata.
Pričamo kako ljudi odlaze van kao da smo zaboravili kako se van odlazilo vlakovima a ne autobusima. Sindikati su organizirali odlaske u Švabeland i diljem Europe! Država nas je iseljavala i raseljavala. Stariji će se vjerojatno prisjetiti Dudeka i njegov odlazak u Švabeland.

U 45 godina u Hrvatskoj su izgrađene tri "autoceste". Ona koja povezuje Zagreb s Beogradom, 45km autoceste Zagreb-Karlovac i 8km autoceste Rijeka (onaj komadić na Grobniku). Jadransku autostradu izgradiše nam Ameri. Za one koji neznaju Tile cotavi ju je jednom prilikom ispravno nazvao "strada auto".
Koliko je u ovih 23 godine od rata do sada izgrađeno autocesta u Hrvatskoj i tko bi se danas vozio 6-7 sati busom od Rijeke do Zagreba, starom cestom?

Osamdesete su dovele do napuhavanja balona lažnog sjaja do granica izdržljivosti. Prezaduženoj državi više nitko nije htjeo davati kredite kojima bi plaćala socijalni mir. Inflacije su bujale, devalvacije se smjenjivale.Cijene su bujale preko noći, a nestašice su bile svakodnevne. Nema detergenta, nema kave, nema brašna, nema ... Trčali smo ako treba preko pola grada ako smo čuli da negdje nešto ima. Vožnja par-nepar, jerbo nema benzina. Redukcije par-nepar jerbo nema struje.

Danas odemo u trgovinu i kupimo ono što nam je nužno za danas ili ako je na akciji za nekoliko dana unaprijed. Znamo da ćemo to isto i sutra moći kupiti po istoj cijeni, i preksutra, i za godinu dana. Nikome više nisu potrebne škrinje u koje bi spremao zalihe. Imamo stabilnost o kojoj malo tko razmišlja jer je tako normalna da o njoj netreba razmišljati.
Imamo još nešto što je zapravo najvažnije. Možemo u materinu poslati i premijera i kojekakve stranačke vođe, imamo višestranačje u kojemu se nitko netraba plašiti reći da se s nekime ne slaže. Primjera radi tek da spomenem: Moj je otac osamdesetih prijavljen UDBI jer se usudio reći da partijska ćelija u sportsko-ribolovnom društvu nema šta tražiti i voditi politiku.

I eto, ne pljujem po bivšoj, ali znam kako se živjelo. Živjelo se i dobro i loše, kako je tko doživjeo.Trajala je dok nije samu sebe pojela.