I ovaj kišni dan iskoristih za jedno dugo pješačenje od Riječke bolnice do Vežice. Nakon Korza obavezan đir tržnicom i peškarijom. Pogled mi privukla ova rakovica izložena na jednom banku, postavljena tako da se vidi kako je bogata ikrom. Upravo taj detalj dao mi za razmišljati na koje sve načine uništavamo život u moru, pa i na ovakav način.
Skoro svaki dan na teveu, na Discoveryu, gledam seriju o lovu na rakove u Beringovom moru. Način na koji se vodi briga o izlovu uvijek me oduševljava i navodi na razmišljanje o našem odnosu prema ovom našem, najljepšem moru na svijetu, kako mu tepamo. Da puno ne duljim budem to pokušao objasniti što krače i razumljivije.
Svaki od 94 broda ima točno propisanu količinu rakova koju smije uloviti u sezoni. Kako se lovi nekoliko vrsta rakova točno se određuje koliko će trajati sezona lova na određenu vrstu. Sezona može biti od tjedan, dva, do par mjeseci. Sezona počinje u točno određeni sat i prije toga nitko nesmije početi bacati vrše. Određuje se i u koji sat kojega dana sezona završava, a ribarice se obavještvaju radiom kada prestaje sezona. Nakon što je sezona proglašena zatvorenom više se ništa nesmije izvuči iz mora.
Kako svaki brod ima određenu količinu koju može uhvatiti, svako prekoračenje se skupo kažnjava. Da bi znali koliko su uhvatili, ribari broje svakog raka koji je uhvačen u vršu. Pa pokušajte zamisliti koji je to posao ako u vršama znaju imati od nekoliko desetaka do tisuću rakova, ovisno koja se vrsta lovi. Uhvačeni rakovi moraju biti veči od propisane veličine a svaki ulovljeni manji od propisane veličine mora biti vračen u more ili slijedi rigorozna kazna. Dakle sortiranje i brojanje prije ubacivanja u brodske bazene. Iako smjena zna neprekidno trajati i do pedesetak sati, nikome ne pada ni na kraj pameti da se ne drži propisanog.
Najstrože je zabranjeno loviti ženke i sve moraju biti vračene u more. Dakle brod se može vratiti i praznih tankova ako je imao nesreču da naiđe na ženke.
Upravo takav odnos prema ženkama i briga za budučnost rakova ono je što me posebno oduševljava. A Mi sa ponosom izlažemo da se vidi kako je rakovica puna ikre. Kod nas je normalno vidjeti na ribarnici škampe pune ikre, normalno je vidjeti škampe ne veče od malog prsta, a škampari plaču kako je škampa sve manje! Kod nas je normalno da se vadi sve što pliva, roni ili puže morskim dnom, a u Beringovom moru pri ribarenju često kod temperatura duboko ispod nule, pri olujnim vjetrovima i valovima i preko deset metara, normalno je da se SVAKI ulovljen rak izmjeri i vrati u more da još malo raste ili ostavi ikru.
Veličina svakog raka provjerava se prije ubacivanja u tank. Jasno da iskusno oko puno toga nemora provjeravati, ali nesmije faliti.
Zam da bude onih koji mogu reči da rakovi s ribarskog broda idu živi ravno u pogone za preradu gdje je sve automatizirano pa se zbog toga traži određena veličina i isključivo jedna vrsta u pojedinom ulovu, no način kako vode brigu o zaštiti dovoljan je za ovu usporedbu. Kapetan broda koji je prilikom istovara vidjeo da je uhvatio previše želio je to prikriti prekidom istovara nakon što je istovario dozvoljenu količinu. Odmah je došla inspekcija, naplatila mu debelu kaznu, a višak je morao istovariti po daleko nižoj cijeni od otkupne, da slučajno nebi odnesao u drugu stanicu i istovario. Prisjeo mu bogat ulov, kao i posadi kojoj je to odbijeno od plače jer nisu brojali koliko su lovili.
Slike s Beringovog mora ukrao sam sa Discoverya, Deadliest Catch
Vidim da naši ministri imaju problema sa kondicijom, a naročito s preskakanjem letvice. Zbog toga sam patentirao univrezalnu letvicu i bez naknade ju poklanjam Premijeru. Naputak za uporabu nalazi se u paketu. Zbog opasnosti po zdravlje zabranjeno je na preskakanje prisiljavati one koji su samo otipkali ono što im je naređeno.
Žalosno je kada su premijeru toliko vezane ruke da si ministri mogu dozvoliti gadosti kao što je ova današnja, nakon koje ministar mrtav hladan kaže da je pogriješila osoba koja je prepisala a ne onaj koji joj je dao šta da napiše (gle slučajnosti, poziv za zaposlenje u njegovom ministarstvu). Ima ona jedna stara krasna pjesma: "Neka visi Pedro", a ministar&co odmah su se potrudili objasniti tko je Pedro u ovom slučaju.
Ima uz put kojim prolazim kuća sa vrtom. Svaki dan taj vrt uređuje staričica povijenih leđa. Često me zna zamoliti da joj pomognem iznijeti otpad jerbo sama nemože podići poklopac kontejnera za smeće, previsok. Ponekad joj treba pomoći i neku sitnicu.
Uvijek me pita da mi ubere neki cvijet. Moj je odgovor uvijek zahvala uz objašnjenje da cvijeće berem isključivo fotičem. Juče mi nudila krasne sunovrate i ljubičice a ja sam poželio tek cvijetak zumbula. Bilo mi je teško objasniti da mi je dovoljan tek jedan cvijet. Držeči se one stare: "Jebeš karakter koji se neda nagovoriti" ipak sam pristao na dva cvijeta. Ona je bila sretna, a moja soba prepuna mirisa koji obožavam.
Slika je u punoj veličini u mojoj galeriji. Klik na sliku, pa klik na sliku u galeriji, pa ako vam ni to nije dosta klik na Full screen ili dobar stari F11
Znate izreku: Dogodilo se curi dite! Pa jasno da znate, a tko ju nezna. Uvijek ju rabimo za ono što se neplanirano desilo. Zašto joj se dogodilo? Pa dogodilo se jerbo nisu pazili kada su se jebavali. Da su željeli dite, tada bi rekli da je napokon trudna, da je željeno trudna, da imaju dijete koje su htjeli napraviti.
Zašto ovakav uvod? Pa zato što naši novinari taj glagol "dogoditi se" prostituiraju do besvjesti. Rabe ga da bi prikrili svoju nepismenost i skromno poznavanje materinjeg nam jezika i njegovog bogatstva.
-Događa se, nesvršeni glagol ... nešto je upravo u tijeku
-Dogodilo se, svršeni glagol ... nešto je završilo.
A to događa se može biti da cvijet upravo cvate, da netko pjeva ili hoda, da netko pada s krova, da je upravo u tijeku koncert ili protest. Da li je potrebno reči da se događa da netko upravo pada s krova? Valjda se u rečenici da netko pada s krova podrazumijeva da se to upravo događa. Ista je stvar i sa svršenim oblikom.
Kako onda novinar može izjaviti da se: "U Zagrebu upravo događaju razna događanja" (danas u vijestima u 12 na prvom programu hatevea)? I nije to samo danas. Često možemo čuti da se dogodio koncert, da se dogodila izložba, da se dogodio štrajk. Pa kako se pobogu dogodio, ko curi dite, ako je organiziran?
Vjerovatno je novinarki bilo teško reči da je netko dijelio cvijeće ženama povodom njihovog dana, da su žene izašle na ulicu da bi progovorile o svojim pravima, da je ... Jednostavnije je reči da su svi oni jednostavno događanja, bez ukusa i mirisa.
Zar nije jedna od obveza tevea da širi, među ostalim, kulturu jezika i govora? Ili je našoj tevei ispravnost izričaja zadnja rupa na svirali.
Prošle jeseni, u predvečerje, snimih odmor čvoraka na lučkim dizalicama pred njihov odlazak na jug.
Danas sam izašao u oblačno predvečerje. Mislio sam da li mi treba fotić u tom sivilu. Pri pogledu na oblake zaigralo mi srce. Na krilima čvoraka, doletjelo je proljeće.
Stojim ja tako, rekli bi prodajem zjake dok ne dođem na red. Stoji ispred mene i starija gospođa. Pade mi pogled na pod i osjetim kako mi se oko jaja počele penjati picajzle. Kljucnem oprezno gospođu po ramenu da i njoj skrenem pažnju. Vidim kako je pocrvenila ispod velikih naočala. Počela se vrpoljiti i skupljati koljena, trljati nogu o nogu kao da joj nužda, ili nedajbože nešto više. Vidjeo sam kako se još vrpolji dok je uzimala svoje stvari sa šanka.
Došao red i na mene. Jednom rukom pružam recept a drugu držim na jajima za svaki slučaj, za zlu netrebalo, velim sigurno je sigurno. Dobih svoju medicinu, krenuh prema vratima sav sretan što su jaja još na mjestu i zadnji puta bacim pogled na pod.