Ima uz put kojim prolazim kuća sa vrtom. Svaki dan taj vrt uređuje staričica povijenih leđa. Često me zna zamoliti da joj pomognem iznijeti otpad jerbo sama nemože podići poklopac kontejnera za smeće, previsok. Ponekad joj treba pomoći i neku sitnicu.
Uvijek me pita da mi ubere neki cvijet. Moj je odgovor uvijek zahvala uz objašnjenje da cvijeće berem isključivo fotičem. Juče mi nudila krasne sunovrate i ljubičice a ja sam poželio tek cvijetak zumbula. Bilo mi je teško objasniti da mi je dovoljan tek jedan cvijet. Držeči se one stare: "Jebeš karakter koji se neda nagovoriti" ipak sam pristao na dva cvijeta. Ona je bila sretna, a moja soba prepuna mirisa koji obožavam.